Bilo je to u Ženevi, jednoj od najstarijih svjetskih diplomatskih metropola, 17. travnja ove godine. Stanje je u Ukrajini zakuhalo i svjetske sile su se, kako običavaju, okupile kako bi raspravile što da naprave - iako je već unaprijed svima bilo jasno da su interesi toliko disparatni da pravog kompromisa neće biti. Sastanak nije bio kratak, raspravljalo se dugo, do kasnih poslijepodnevnih sati. I onda je stigla vijest da su razgovori završeni i novinari su se sjurili kako bi čuli što je dogovoreno. No, pred njih su izašli samo američki državni tajnik John Kerry i šefica diplomacije EU, barunica Catherine Ashton, dok je treći ključni čovjek pregovora, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, netragom nestao. I dok su novinari rešetali Kerryja, naš je Rus lijepo pričekao da čuje što su oni rekli, a onda naručio svoju konferenciju. I već tim potezom jasno dao do znanja da je neki kompromis postignut, ali da on o njemu ne želi govoriti zajedno sa svojim sugovornicima budući da ga tumači na svoj način. Jer, on je ruski ministar i tako mu se može. A tako se sviđa i velikom gazdi u Kremlju, Vladimiru Putinu.
Sergej Lavrov je trenutačno najdugovječniji ministar vanjskih poslova na svijetu, ne računajući zemlje koje niti ne pokušavaju uspostaviti privid demokracije. Već i ta ga činjenica determinira jednim od ključnih igrača na međunarodnoj sceni - prema mišljenju nekih, i vodećim diplomatom danas na svijetu. Jer, iako je jasno da sve poteze u ruskoj vanjskoj i unutarnjoj politici definira “car” Putin, Lavrov je personifikacija te politike na globalnoj sceni, bilo da je riječ o ruskom napadu na Gruziju, pobuni u Libiji, strašnom pokolju u Siriji, pregovorima s Iranom o nuklearnom programu ili krizi u Ukrajini.
Stoga se s pravom treba zapitati tko je taj čovjek kojemu Putin toliko vjeruje - i zašto?
Kvalitetna škola
Sergej Lavrov rođen je 21. ožujka 1950. godine u Moskvi. Otac mu je bio Armenac iz Gruzije, a majka Ruskinja iz Gruzije. Njezina je služba na određeni način profesionalno usmjerila mladog Sergeja - radila je u Ministarstvu vanjske trgovine. Kad je Sergej s velikim uspjehom završio srednju školu, želio se posvetiti fizici, ali je konačno upisao Državni institut za međunarodne odnose i tako karijeru usmjerio prema diplomaciji. Radišan i pametan, studirao je na toj kvalitetnoj školi vrlo sustavno, naučio čak i singaleški jezik te ubrzo završio u ambasadi tadašnjeg Sovjetskog Saveza na Šri Lanki.
Ovi biografski podaci ključni su za razumijevanje ideološkog profila Sergeja Lavrova. On je, naime, bio državotvorni Rus u pravom smislu riječi: majka je bila državna službenica, on se odmah nakon fakutelta ubacio u diplomatsku službu i uživao je u snazi bivšeg SSSR-a koji je tada bio svjetska sila, pandan SAD-u. U takvim se okolnostima formatirao Sergej Lavrov, a kako je bio i ostao izuzetno inteligentan i predan poslu, vrlo je brzo napredovao u sovjetskoj vanjskopolitičkoj hijerarhiji.
Odlazak u New York
I tako 1981. godine odlazi u New York te ondje sedam godina radi u misiji pri UN-u, da bi se uoči raspada SSSR-a vratio kući, u Moskvu.
Brojni njegovi biografi ističu kako je s velikom gorčinom sa svog uredskog prozora promatrao raspad sovjetskog imperija.
I odatle proizlazi ona temeljna potka koja mu je poslije otvorila vrata Putinove naklonosti: njih obojica vjeruju da je SSSR bio legitimna, povijesno opravdana i konačno Bogom dana projekcija ruske moći te da je Moskva nakon pada Berlinskog zida poražena, da je tijekom vladavine Borisa Jeljcina i kaosa koji je tada vladao osramoćena i da je njihov sveti zadatak Rusiju vratiti tamo gdje joj je mjesto - na sam vrh svijeta.
Iako su obojica stasali u SSSR-u, gdje je članstvo u Komunističkoj partiji bilo uvjet za bilo kakav napredak, bili su dovoljno mudri da uvide sve manjkavosti te ideologije koju su zatim zamijenili novom: nacionalističkom ruskom koja za cilj ima obnovu imperija bez ideološkog sadržaja - upravo se zato Putin i priklonio Pravoslavnoj crkvi.
Ruska politička vrhuška takvog Lavrova 1994. godine vraća u New York, ali sada kao šefa misije, i to je bila prilika njegova života koju nije propustio. Radio je neumorno, sudjelovao u rješavanju krize na prostoru bivše Jugoslavije, kosovske krize koja je rezultirala bombardiranjem Srbije 1999. godine (kada je popustio pred SAD-om, ali to mu se poslije više nije ponovilo), a kao jedan od najiskusnijih diplomata u UN-u uspješno je razbijao američko-britanske teze o opasnostima koje prijete od Iraka.
Veliki profesionalac
Sve to nije prošlo nezamijećeno u Moskvi. Putin je došao na vlast 2000. godine i polako je na ključne pozicije dovodio ljude od osobnog povjerenja (Sergej Šojgu, Sergej Ivanov, Igor Sečin), a prazno mu je ostalo mjesto ministra vanjskih poslova. Ondje je, naime, bio Igor Ivanov, iskusni diplomat, vrhunski intelektualac i profesionalac koji nije dijelio Putinove ideje. Car ga je brzinski smijenio u ožujku 2004. godine i pozvao Lavrova da preuzme diplomaciju.
Ovaj se brzinom vjetra spakirao i odjurio u Moskvu, čime je počela sad već desetogodišnja kohabitacija koju su mnogi vidjeli samo kao privremenu mjeru.
Cijene ga i kolege te svi o njegovim profesionalnim kvalitetama govore u superlativima, iako napominju da zna planuti ako pregovori krenu u smjeru koji mu se ne sviđa. Tada burno reagira, prekida dogovore, traži novi početak. Ali, ističu njegovi bliski suradnici, iza takve eksplozivne naravi (ali samo iza čvrsto zatvorenih diplomatskih vrata) krije se poetska duša: Lavrov, naime, piše stihove na ruskom. Sretno je oženjen, ima kćer, a nikad nije krio da mu je luksuzan i lagodan život jako drag. Strastveni je pušač, preferira dobar whiskey čak i pred ruskom votkom, a odjela mu se šiju u Londonu i Berlinu. Sportski je tip, što se vidi i na njegovoj impozantnoj pojavi, fluentno govori engleski, a dobro zna i francuski, iako ga rijetko javno koristi.
I kao takav bi mogao još dugo, ako ga posluži zdravlje, voditi rusku diplomaciju i nadmašiti rok trajanja sovjetskih prethodnika - ne baš i Andreja Gromika koji je žario i palio svjetskom diplomacijom od 1957. do 1985. godine.
No, interesantno je da Lavrovu, koji je karijeru počeo u SSSR-u, uzor nije ni ovaj, ni Vjačeslav Molotov.
Sam je, naime, nekoliko puta rekao da se ugleda u princa Aleksandra Gorčakova koji je nakon poraza u Krimskom ratu podigao na noge osramoćenu Rusiju. Kad se ta izjava uzme u obzir, puno je jasnija i sadašnja ruska - Putin-Lavrovljeva - politika prema Ukrajini. A sve uz čelični izraz lica ovog Moskovljanina koji se javno ne smije jer mu jednostavno nedostaje smisao za humor. A to je vrlo zabrinjavajuća karakteristika.
Ratovao s tri američka ministra
Colin Powell, 2004.
Lavrov mu se javno suprotstavlja oko tadašnje ukrajinske Narančaste revolucije. - Moramo izbjeći pogubnu praksu dvostrukih standarda u evaluaciji izbornog procesa - izjavio je Lavrov, jasno se referirajući na američke predsjedničke izbore 2000. koji su riješeni odlukom Vrhovnog suda.
Condoleezza Rice, 2006.
Sudionici više njihovih sastanaka izjavili su kako je “Lavrov do perfekcije doveo sposobnost da iziritira američku državnu tajnicu do te mjere da ta inače vrlo mirna sveučilišna profesorica reagira oštro, bijesno i, što je za diplomata vrlo negativno, izuzetno emocionalno”.
Hillary Clinton, 2009.
Nova američka administracija Baracka Obame je kao jedan od vanjskopolitičkih ciljeva postavila “resetiranje” odnosa s Rusijom. Na prvom susretu u Ženevi Hillary Clinton je Lavrovu dala maketu sklopke za ispaljivanje projektila na kojoj je ćirilicom trebalo pisati “reset”, no pisalo je “preopterećenje”, što je on pristojno, ali oštro ismijao. A kad su ga bijesno prozivali da odbija pomoći Siriji, Lavrov je mirno rekao: - Onaj tko se ljuti, rijetko je u pravu.