OTVORENI DOSJEI

Mogao je promijeniti tijek povijesti: Kako je Hitler u Teheranu htio smaknuti veliku trojku

Nakon otvaranja zapečaćenih dosjea, novinar Howard Blum otkriva detalje o akciji koja je mogla promijeniti tijek povijesti

Zaglušujuća eksplozija koja je osvijetlila noćno nebo nad Teheranom u ranim satima 1. prosinca 1943. začula se širom iranske prijestolnice. To bi zasigurno primijetio i Winston Churchill u sjedištu britanskog veleposlanstva, iako možda ne bi odmah shvatio njezin sumorni značaj.

Churchill je prethodnu noć, naime, bio do kasno budan. Priredio je spektakularnu pijanku u povodu proslave svog 69. rođendana na kojoj je, kako je rekao jedan svjedok, bio "prilično razuzdan, plesao irski ples hornpipe, grlio i ljubio vojnike čak na malčice neprimjeren način", i sve to pred uvaženim gostima Franklinom D. Rooseveltom i Josifom Staljinom.

Već je sredinom 1943. godine bilo jasno da će nacistička Njemačka biti gubitnik u Drugome svjetskom ratu. Globalni sukob potrajat će još dvije godine, no savezničke sile te su 1943. jasno rekle da će od Nijemaca prihvatiti samo bezuvjetnu predaju.

Saveznički čelnici "velike trojke" prvi su se put sastali kako bi razradili detalje otvaranja "drugog fronta" u zapadnoj Europi.

No, povijesna Teheranska konferencija mogla je vrlo lako biti i njihova posljednja, barem ako je suditi prema novoj knjizi o Hitlerovoj operaciji "Skok u dalj", koja otkriva bahati i smjeli pokušaj nacističkih atentatora da se infiltriraju na važan saveznički summit i ubiju tri najviša svjetska državnika.

Ubojstvo velike trojke zadalo bi katastrofalni udarac Saveznicima, kaže Howard Blum, autor knjige "Night of the Assassins" (Noć ubojica, u slobodnom prijevodu). Američki novinar i pisac romana i non-fiction knjiga s ratnom tematikom u središte pozornosti ovom knjigom vratio je "najopasnijeg čovjeka u Europi", Hitlerova čovjeka za najsloženije zadatke, "lice s ožiljkom", Otta Skorzenyja.

"Hitler je zamolio generala Otta Skorzenyja da vodi napad. Nisu bili ugroženi samo njihovi životi, već i cijela ratna budućnost", kaže Blum.

Najnoviju priču o operaciji u Teheranu s dosad nepoznatim detaljima autor je donio iz nedavno otpečaćenih arhiva, ruskih, američkih i britanskih dosjea, u koja su uključena i svjedočenja izravno upletenih osoba kao što su Rooseveltovi i Churchillovi tjelohranitelji.

U "Noći ubojica" Blum detaljno i u maniri ratno-špijunskog megaspektakla opisuje kako je Skorzeny okupio elitni tim istreniranih komandosa, 50-ak ljudi koji su se trebali padobranima spustiti u Iran, uz pomoć lokalnih snaga, ući na mjesto gdje se sastaju savezničke vođe te ih ubiti.

image
Otto Skorzeny
Collection Roger-Viollet/Roger-Viollet via AFP

Kada je otkriveno da će se trojica savezničkih vođa, Roosevelt, Churchill i Staljin, sastati i razgovarati o sudbini Njemačke i svijeta, nacistički obavještajac Walter Schellenberg predložio je stvaranje skupine koja će izvršiti atentat na veliku trojku, obezglaviti Saveznike i osigurati pregovore za Nijemce.

Summit je trebao biti strogo tajan, ali Churchill je informaciju o sastanku s Rooseveltom i Staljinom slučajno otkrio tijekom radiokomunikacije.Ubrzo je njemački špijun koji je radio kao sobar britanskog veleposlanika u Turskoj otkrio da je summit zakazan u savezničkom okupiranom glavnom gradu Irana, Teheranu.

Kada je, pak, otkriveno da će se sastanak održati u Teheranu, bili su oduševljeni jer je u tadašnjem Iranu, iako pod kontrolom Britanaca i Rusa, sve vrvjelo od njemačkih tajnih agenata s čvrstim vezama i resursima za najsloženije akcije. Schellenberg je mjesecima ranije uspostavio špijunski prsten u Teheranu.

Nacistički plan se provodio dosta glatko. Najprije je njemački špijun otkrio tajni ulaz u kompleks veleposlanstva kroz podzemne tunele s vodom. Nacistički odred za ubojstva planirao je skočiti padobranom u Teheran u ruskim uniformama kako bi se pomiješao sa sovjetskim snagama.

No, ono što je Nijemcima pomutilo planove jest činjenica da su dvojica njihovih operativaca bili dvostruki agenti te su planove prenosili Rusima.

Akcija se provodila u tri skupine. Prva momčad koja se padobranom spustila u pustinju izvan Teherana upala je u zasjedu ruskih vojnika, dok je drugi tim uhićen u teheranskoj sigurnoj kući.

"Njihova tijela nikada nisu pronađena", tvrdi Blum.

No, šest njemačkih komandosa, koji su sletjeli 30 kilometara s kursa, izbjegli su zarobljavanje i napredovali u napadu. Sakrili su se u teheranskoj gimnaziji, ali i oni su brzo naišli na probleme. Izdala ih je skupina iranskih hrvača motivirana nagradom od 20.000 dolara, što je u današnjoj protuvrijednosti 300.000 dolara.

Unatoč tome, komandosi su uspjeli pobjeći i nastavili su svoju misiju. Brzo su saznali da je zarobljeni njemački špijun otkrio zavjeru za napad kroz vodene tunele ambasade, koji su sada bili pod jakom stražom.

Prisiljeni prilagoditi svoje planove, odlučili su se za samoubilački napad, bombardirajući veliku trojku kad su odlazili u teheransku zračnu luku. Komandosi su ponovno izdani i kad su bili okruženi ruskim trupama, digli su se u zrak.

Složen plan, koji je uključivao baš sve što bi se očekivalo u nekom visokobudžetnom filmu, od dvostrukih špijuna, presvlačenja uniformi, najsuvremenijih onodobnih eksploziva, izdaja i lukavstava, lokalnih plemenskih vođa, pa čak i zlatni pištolj Walter, naravno, nije uspio. Za dlaku, no nije.

Roosevelt, Churchill i Staljin dogovorili su daljnje ratne planove, a Skorzeny se vratio u Njemačku.

Među proučavateljima povijesti Skorzeny ima posebno mjesto, a teheranski posao samo je jedan od zadataka koje je vodio i u kojima je sudjelovao s izravnim blagoslovom Adolfa Hitlera.

U različitim knjigama i tekstovima koji su se bavili ovim Austrijancem rođenim 1906. godine u Beču, "Skok u dalj" je tek jedan od velikih "zadataka" koje je tijekom Drugoga svjetskog rata obavljao kao pripadnik posebne jedinice SS-a, najčešće kao vođa, glavni lik.

Visok gotovo dva metra, krupan, s golemim ožiljkom preko cijele desne strane lica koji je zaradio u jednom od, kažu, 15 dvoboja mačevima u kojima je sudjelovao tijekom svoje mladosti, Skorzeny je uvijek plijenio pozornost.

Član Hitlerove stranke postao je početkom 1930-ih, a svoj prvi čin, poručnika, dobio je tijekom ratnih operacija na Balkanu.

Sredinom 1943. pozvali su ga u stožer SS-a i obavijestili ga da je kao časnik s tehničkim znanjem idealan za nešto novo - Hitler je, naime, želio imati postrojbe koje će adekvatno odgovoriti na akcije britanskih komandosa. Svidio se velikom vođi na razgovoru. Dobio je čin brigadira i uz poprilično otpora svojih kolega iz raznih službi i birokratskog stroja vojske Trećeg Reicha, uspio je organizirati jedinicu uglavnom od veterana iskušanih u raznim SS-ovim postrojbama. U šumi u Friedenthalu nedaleko od Berlina, organizirao je zapovjedno mjesto i centar za obuku. Pripadnici njegove jedinice morali su znati različite vještine, od rukovanja svakojakim oružjem i padobranstva do upravljanja i popravka svih vrsta vozila.

Sve se to isplatilo u rujnu 1943. jer će njegova jedinica doslovno očarati Hitlera kada spase Benita Mussolinija kojeg su nakon pada Italije zatočili u hotelu Campo Imperatore na vrhu planine Gran Sasso.

U filmskoj akciji Skorzeny i njegovi odabrani ljudi spustili su se pomoću zmajeva na planinu, svladali čuvare u iznenadnom napadu i odletjeli s fašističkim diktatorom u slobodu. Hitler je, čini se, nakon toga smatrao da Skorzeny može hodati po vodi. Dodijelio mu je Željezni križ i čin bojnika, te omogućio da regrutira u svoju jedinicu koga god poželi. Zahvaljujući fotografijama s Mussolinijem, Skorzeny je postao i međunarodno poznat. Čak je i Winston Churchill rekao da je za takvu misiju doista trebalo hrabrosti.

Skorzenyjeva jedinica trebala je biti i jedan od glavnih elemenata plana zarobljavanja i smaknuća Josipa Broza Tita. Bojeći se savezničkog iskrcavanja na Jadranu, Nijemci su 1943. godine željeli riješiti se maršala i njegova štaba. Skorzenyjevi ljudi prikupljali su podatke o kretanju partizanskog vođe koji je stalno mijenjao lokacije. No, stvari su krenule neočekivanim smjerom. Skorzenyja je šokiralo kada su njegovi ljudi na terenu doznali da njemačke snage u tom dijelu Bosne pripremaju operaciju za uništenje Tita i njegove vojske kodnog imena "Konjićev skok", koja će početi 25. svibnja 1944. Shvativši iz izvještaja svojih ljudi da i Tito vjerojatno zna da se priprema napad na njega, Skorzeny je odustao od akcije. Uz velike žrtve s obje strane, operacija je završila njemačkim neuspjehom.

image
Adolf Hitler i Rudolf Hess
Keystone/Getty Images

Njegova je posljednja velika misija bila je tijekom bitke u Ardenima, od koje su Nijemci očekivali veliki preokret, krajem 1944. godine. Regrutirao je, obučavao i organizirao grupe Nijemaca koji govore engleski jezik, odijevao ih u američke uniforme i prebacivao ih iza neprijateljskih linija da siju kaos među saveznicima. Navodno je u tu akciju uključio više od 2000 ljudi.

Malo prije nego što će se Hitler ubiti u berlinskom bunkeru, u svibnju 1945. godine, Otto Skorzeny se predao Amerikancima.

Potrajalo je, no izbjegao je kaznu na sudu za ratne zločine. Nitko nije govorio protiv njega, a nisu ga kaznili ni po optužnici za kršenje ratnih pravila kao što je nošenje uniformi neprijateljske vojske. Spasilo ga je svjedočenje jednog britanskog časnika specijalnih snaga koji je rekao da su i Britanci na posebnim zadacima i sami radili ono za što se optužuje Skorzenyja. No, čak i nakon što je postalo jasno da neće biti kažnjen kao ratni zločinac, on je ostao u zatvoru. Povjesničari su pisali da nove njemačke vlasti nisu znale što napraviti s njim i što će Hitlerov komandos učiniti na slobodi. Na kraju je Skorzeny napravio točno ono što bi se očekivalo od najopasnijeg čovjeka u Europi - 1948. godine pobjegao je iz zatvora uz pomoć svojih prijatelja iz SS-a. Bez problema je stigao u Španjolsku, tada pod diktaturom Francisca Franca, i započeo novi život inženjera strojarstva.

Kroz desetljeća nekoliko se autora bavilo pričama o njegovim pothvatima i akcijama, a on sam je 1957. napisao biografiju "Skorzenyjeve Specijalne misije: memoari Hitlerova najhrabrijeg komandosa". Iako nikad nije dobio dozvolu da stupi na tlo Velike Britanije, knjiga je odmah prevedena u Londonu i objavljena na engleskom jeziku.

U Madridu je Skorzeny osnovao tvrtku koja se bavila uvozom i izvozom. Tvrtka je, tvrde stručnjaci, bila pokriće za pravi posao bivše nacističke zvijezde - organizacije bijega traženih nacističkih zločinaca iz Europe u Južnu Ameriku.

Njega, pak, nije držalo mjesto. Boravio je u Argentini, gdje je surađivao s predsjednikom Juanom Perónom, postao tjelesni čuvar i (navodno) ljubavnik Evite Perón, pa i, prema nekim pričama, spriječio atentat na nju. Radio je i s egipatskim predsjednikom Gamalom Abdelom Nasserom, a gotovo se nevjerojatnom čini priča o njegovoj suradnji s izraelskom tajnom službom, Mossadom. Krajem 50-ih Skorzeny je u Irskoj, u okrugu Kildare, kupio farmu s velikom kućom i 65 hektara zemlje. Svi su poznavali visokog Nijemca koji se vozio u bijelom Mercedesu, kupovao u lokalnim trgovinama, djelovao ljubazno, ali sa susjedima kontaktirao samo kad je morao. Imao je privremenu vizu te, a njegov boravak u Irskoj zabrinjavao je većinu tamošnjih političara. Irske su novine pisale kako je farma služila kao utočište za naciste. U jednom od rijetkih intervjua koje je dao u to vrijeme, Skorzeny je rekao da nema više nikakve veze s nacističkim aktivnostima ili politikom. Irci mu nisu izdali trajnu vizu, a do smrti 1975. godine, a umro je od raka pluća, njegova adresa bit će u Madridu.

Na njegovom posljednjem ispraćaju u Madridu okupili su se njegovi prijatelji SS-ovci, pjevale su se nacističke pjesme, a njegov je kovčeg prekrivala zastava s kukastim križem. Posmrtni ostaci kasnije su preneseni u Beč gdje je kremiran, a urna s njegovim pepelom položena u obiteljsku grobnicu.

Priča o Ottu Skorzenyju ne prestaje na groblju u Beču. Štoviše, prije nekoliko godina ona dobiva novo i krajnje čudno poglavlje. Za nju se treba vratiti na dan 6. siječnja 1943. godine, u New York. U hotelskoj sobi tog je dana umro jedan od najvećih genija čovječanstva, Nikola Tesla. No, smrt nije bila slučajna. Tesla je ubijen, a ubojica koji ga je ugušio jastukom je bio nitko drugi nego - Skorzeny. Dokopao se svih dragocjenih znanstvenikovih papira i blago predao Hitleru. Iste te dokumente Amerikanci će vratiti na kraju Drugoga svjetskog rata u SAD i spremiti u neki sef. Da priča bude još bizarnija, izvor informacija o Teslinom ubojici sam je Skorzeny. Naime, kažu teoretičari, on nije umro 1975. godine, nego se preselio u SAD gdje se bavio stolarijom. Na samrtnoj postelji priznao je izvjesnom E. B. da je on ubio Teslu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. srpanj 2024 21:48