Moj brat Mohamed Merah, terorist i ubojica koji je 19. ožujka u Toulouseu sa skutera ubio sedmero ljudi, među kojima troje nevine djece i rabina, proizvod je moje obitelji, oca, majke i sestre, ljudi punih mržnje koji su ga odgojili da i on mrzi, da bude antisemit, da bude monstrum.
To tvrdi brat terorista iz Toulousea u autobiografskoj knjizi “Moj brat, terorist” koja upravo izlazi u Francuskoj. Abdelgani Merah piše da je njegov brat Mohamed, najmlađi od četvero braće i sestara, odrastao u “atmosferi rasizma i mržnje”, ali i da je u obitelji bilo nasilja i zapostavljanja djece. Abdelgani je napisao knjigu kako bi u korijenu srezao svaki pokušaj da islamski fundamentalisti pretvore Mohameda u heroja. Mohamed je ubijen u svom stanu nakon što ga je policija držala u obruču 36 sati. Imao je 23 godine.
“Ja sam ubojičin brat, ali sam na strani žrtava”, tvrdi Abdelgani. Knjigu su pratili veliki intervju i dokumentarac na televiziji M6. Abdelgani optužuje oca, osuđenog dilera, da ih je tukao, a majku da ih je zapuštala. Sestru Souad i brata Abdelkadera optužuje da su na Mohameda prenijeli svoju mržnju prema Židovima i ekstremizam. Autorima dokumentarca pomogao je da tajno snime Souad dok govori: “Ponosna sam na brata. Borio se do kraja”.
Abdelkader je od ožujka u pritvoru zbog sumnje da je pomogao Mohamedu u napadu. Oboje su povezani sa Salafističkim islamskim pokretom. Abdelgani ih oboje u knjizi naziva “tumorima”.
Izboden zbog Židovke
Piše da ga je brat 2003. sedam puta ubo nožem jer nije htio prekinuti s djevojkom Židovkom. Abdelgani je upozorio tulušku policiju da, bude li terorističkih napada u gradu, “trebaju tražiti samo Kadera” i na temelju njegovih prijava Abdelkader i Souad su nekoliko godina bili pod prismotrom obavještajnih službi.
Abdelgani opisuje svoje i bratovo teško djetinjstvo. Kad je Mohamed imao četiri godine, otac ih je napustio, postao diler i završio u zatvoru. Majka Zulika “stalno je izlazila i ostavljala Mohameda cijele dane samog pred TV-om.”
Kad je imao osam godina, socijalna služba smjestila ga je u dom. “Mama mu je rekla da će dolaziti po njega vikendima. Ali nikad ne bi došla i Mohamed je bio lud od tuge.” Na bdjenju uoči Mohamedova sprovoda, piše Abdelgani, “svi su klicali od sreće i čestitali majci govoreći da treba biti ponosna jer joj je sin bacio Francusku na koljena”.
Nije mu jasno kako je njegova obitelj izmakla iz vida policiji kad su gotovo svi članovi bili povezani sa Salafističkim pokretom u Toulouseu, čak i majka. Zulika se udala za oca Sabrija Esida koji je uhićen u Siriji na putu u kamp za obuku terorista.
Noći uz PlayStation
Ipak, najodgovornijim smatra oca. Njegovo nasilje i kriminal uništili su obitelj. Mohamed je bio najmanji i najslabiji, prepušten sam sebi. Abdelkader ga je tukao otkad se rodio. Mohamed je s 12 godina počeo tući majku, nasilje je bilo normalno u obitelji Merah. Još u osnovnoj školi počeo je provaljivati u stanove i krasti na skuteru.
Nije se bojao policije. Njegov bijeg pred policijskom potjerom 2007. dospio je u glavne vijesti, a Mohamed je bio ponosan što je nasamario policiju i dospio na televiziju. Noći je provodio u klubovima ili igrajući PlayStation, jedino što ga je fasciniralo bili su ratni i akcijski filmovi. Brat i sestra kanalizirali su njegov bijes u islamski ekstremizam. Iako mu je majka zaprijetila da će se ubiti ako objavi knjigu i nastavi iznositi priču u javnost, napisao je: “Dobio je što je najviše volio, smrt.”
- Čudovište je umrlo kao bijesan pas i pokopano je kao pas - rekao je pred njegovim grobom. Policija je posumnjala u Mohameda 2008. Priveli su ga na saslušanje, ali nisu ga istražili. Najviše je mrzio vojsku. Kada bi francuski vojnik poginuo u Afganistanu, skakao je po stanu od sreće.
Narcisoidne snimke
Napade je pripremao tjednima. Abdelkader je ukrao skuter, a Mohamed je nabavljao i skupljao oružje te pomno birao kameru kojom će snimiti napad. Danima prije napada snimao je sebe. Francuska televizija prekjučer je prvi put prikazala te narcisoidne i morbidne snimke: Mohameda s kacigom i oružjem u ruci kako se divi svom odrazu u ogledalu, Mohameda u liftu kako mirno puni oružje.
Abdelgani je otkrio i da su nakon Mohamedova sprovoda svi iz obitelji otišli u posjet ocu u bolnicu pohvaliti se Mohamedovim uspjehom. Objavio je pisma koja su razmjenjivali Kader i Mohamed, fotografije s Mohamedovih “inicijacijskih” putovanja u inozemstvo i sa sprovoda te izvatke iz pet stranica potpuno nepismene oporuke koju je Mohamed ostavio s upozorenjem: “Slijedi još napada”.
“Neka moj bijes padne na moje roditelje koji su nas podigli u nasilju i netoleranciji, na sestru Souad koja je pljeskala njihovu deliriju, na moga brata Kadera koji Mohamedu nikad nije rekao da je na krivom putu nego ga je poticao da se raznese u metrou, na moje ujake, a posebno na Hamida koji pred nama, našim nježnim djetinjstvom, nije smio propagirati mržnju, rasizam i antisemitizam. U obitelji smo sve probleme rješavali nasiljem. Nemam dovoljno riječi za osudu.”