‘Venezuela je nebitna, grand plan vrti se oko Kube. Ali Grenland bi mogao sve promijeniti, tu Trump zapravo želi razbiti Europu‘

Početkom ove godine pisali smo kako je malo tko vjerovao da će carine i sve teorije oko carina postati dominantna tema u globalnom diskursu. Jednako tako, sumnjamo da je puno ljudi vjerovalo kako će Monroeova doktrina, koju je početkom 19. stoljeća definirao tadašnji američki predsjednik James Monroe, postati vruća tema geopolitičkih rasprava.

No, američka intervencija u Venezueli, prijetnje Kolumbiji i Kubi (i ranije Panami) te otvoreno posezanje za Grenlandom sve su promijenili.

O tome što je zapravo Monroeova doktrina, kako je oblikovala američku vanjsku politiku kroz proteklih 200 godina i kako je utjecala na današnju Trumpovu politiku, koju je on sam prozvao Donore doktrinom, razgovarali smo s vanjskopolitičkim komentatorom Jutarnjeg lista, Željkom Trkanjecom. Također smo se osvrnuli i na aktualni i potencijalni utjecaj nove američke politike na Sjevernu i Južnu Ameriku, ali i na globalne odnose općenito.

Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. U tekstu ispod izdvojit ćemo najzanimljivije dijelove.

Video snimku podcasta pogledajte ispod

- James Monroe, peti američki predsjednik, u prosincu 1823. proglašava Monroeovu doktrinu. To je doba kada su se Sjedinjene Američke Države polako počele osjećati silom i Monroe je jednostavno definirao – Amerika Amerikancima. Naime, nova sila uvijek ima potrebu ekspanzije, a Latinska Amerika u tom je trenutku bila pod kontrolom europskih velikih sila. Simpatični dio te doktrine jest da u tom trenutku SAD ima tek nešto malo vojske i tri, četiri ratna broda te apsolutno ne može intervenirati u, recimo, Argentini. Ipak, sama proklamacija bila je važna i mladoj je američkoj naciji dala samopouzdanja da će s vremenom postati, kako bi to rekla Madeleine Albright, nezamjenjiva sila, kaže Trkanjec na početku.

Ta želja za ekspanzionizmom dugo vremena nije bila ostvariva, ali mijenja se industrijskom revolucijom koja je otvorila ogromne potencijale u SAD-u. Država postaje moćna i gradi respektabilnu vojsku,

- Predsjednik William McKinley počinje s provedbom doktrine sukobom sa Španjolskom na Kubi, a tu politiku nastavlja Teddy Roosevelt prema jugu Amerike. Uz onu čuvenu rečenicu – govori tiho, ali nosi veliku batinu. Potom se SAD nakon Prvog svjetskog rata povlači u izolacionizam kada je u pitanju Europa i to ih ponovno okreće Latinskoj Americi u kojoj kreću s nizom trgovinskih poslova. Nakon Drugog svjetskog rata ulazimo u Hladni rat, SAD je sada i snažno prisutan u Europi, ali ne prepušta Latinsku Ameriku nikome. Tu je možda i najjača slika Monroeove doktrine, koja se dobro vidjela u onoj Kissingerovoj rečenici nakon izbora u Čileu kada je rekao “nećemo im valjda dati da sami određuju svoju sudbinu”, kaže Trkanjec.

Desetljeća imperijalizma

Općenito, tijekom Hladnog rata CIA i američka vojska nisu se libile intervenirati po želji diljem Južne i Središnje Amerike – od Gvatemale 1953. do Paname 1989. godine, pritom se često svrstavajući na stranu besprizornih desno orijentiranih diktatora.

- To je bio klasični oblik imperijalne politike, u određenoj mjeri i kolonizacijske politike. Amerika tada nikome, ni europskim saveznicima, nije dozvolila da prtljaju po dvorištu Latinske Amerike. Padom Berlinskog zida i krajem Hladnog rata cijelo je to područje “eksplodiralo” i skrenulo ulijevo. Clintonova administracija shvatila je da mora prihvatiti otklon od Monroeove doktrine i pustiti te zemlje da se same razvijaju, govori Trkanjec.

Naš sugovornik potom objašnjava da je povratak nekoj varijanti Monroeove doktrine proces u koji Donald Trump tek “upada” u nekom trenutku:

- Današnji svijet obilježio je napad 11. rujna i potom američki rat protiv terorizma. A taj je rat bio velika pogreška jer je zamračio Americi i Zapadnoj Europi pogled na neke druge važne procese. Konačno, 2003. godina i američka intervencija u Iraku predstavljaju usjek u globalni poredak i raspad tadašnjeg unipolarnog sustava. Ta se intervencija temeljila na lažima, ignorirala je Vijeće sigurnosti UN-a i stav većine povijesnih američkih saveznika, objašnjava vanjskopolitički analitičar.

- Onda 2008. dolazi financijska kriza, koja je u određenim aspektima posljedica 2003. i 2001. godine (stav “sve se može raditi i ništa nije kažnjivo”). Te 2008. se unipolarni poredak potpuno raspada, a već 2010. američka administracija radi korak unazad i okreće svoj pogled prema Kini. Naime, SAD je shvatio da ne može održavati unipolarnost i da mora redefinirati svoje interese i prioritete – pa se povlači iz Europe i okreće se prema Pacifiku. Afrika tu ostaje nedorečena, ali Latinska Amerika ostaje sastavni dio definiranja SAD-a kao sile koja upravlja Zapadnom hemisferom. Dakle, SAD zanima Latinska Amerika, Pacifik i ključni pomorski prolazi vitalni za globalnu trgovinu. Sve ostalo je sporedno, kaže Trkanjec i zaključuje:

- Priča Trumpove administracije naliježe na strategiju Obamine administracije koja to naprosto nije tako jasno razradila. Ukratko, to nije izolacionizam, već pokušaj ukidanja uloge SAD-a kao svjetskog policajca.

Novi globalni poredak rađa se po mjeri Trumpa i Xija

Kada govorimo o Trumpovu drugom mandatu, Trkanjec ističe da on sada dolazi s nekoliko vrlo jasnih točaka gledanja.

- Recimo, jedna od ključnih njegovih zapovijedi je dominacija nad koordinacijom. Ali treba znati i da je dobar dio toga pripremio tim oko njega koji mu pomaže ostvariti njegove ideje. Trumpov problem je da je neobrazovan, da ima narcisoidni kompleks, a tu je i želja da pokaže moć. U njegovim promišljanjima nema dubine, ali oko njega je krug ljudi koji znaju složiti strategije i taktike koje će njemu odgovarati i koji su shvatili da on živi od samopromocije, kaže Trkanjec i dodaje da je bitan faktor u Trumpovu ponašanju i njegova starost i strah od toga da neće ostvariti dovoljno velik povijesni trag.

- Njegova ideja tu je jednostavna: ja moram proširiti Ameriku. To je pravi opis njegove Donoreove doktrine, kaže naš sugovornik.

Zašto Venezuela nije važna

Na pitanje kako se u tu Trumpovu doktrinu primjenjuje intervencija u Venezueli, Trkanjec kaže da prostor Južne Amerike naprosto “ne izaziva valove koji se šire okolo”.

- Sve što se događa u Latinskoj Americi ostaje u Latinskoj Americi. Sama operacija u Venezueli vrhunski je izvedena, a očito je bila i dobro planirana, budući da nije stradao ni jedan Amerikanac. Cilj operacije bio je samo jedan – maknuti Madura, iako režim ostaje. Trumpa tu razvoj demokracije ne zanima, ne zanimaju ga ljudska prava... Što nam ostavlja naftu. No, naftna industrija u Venezueli u užasnom je stanju, zadnja ozbiljna ulaganja dogodila su se prije više desetljeća. Riječ je o teškoj nafti, čije je rafiniranje skupo i američki naftaši nisu baš zainteresirani da uđu tamo. Šef Exxona je Trumpu otvoreno rekao da se u Venezuelu sada ne isplati investirati. Što je i logično jer na svjetskom tržištu ima dovoljno nafte, govori Trkanjec. On drži da se iza cijele intervencije nazire neki veći, neki grand plan.

- Mislim da on potječe od šefa State Depertmenta Marca Rubija i tima oko njega, a vrti se oko Kube. Ideja je zapravo oduzeti Kubi naftu – jer upravo je Kuba ta ključna točka u Latinskoj Americi koja je proizvodila nered. Primjer s Kubanskom raketnom krizom iz 1962. godine, kada je svijet došao blizu Trećeg svjetskog rata, najbolji je dokaz koliko je Fidel Castro bio lud. Stoga je Kuba ta točka koju Rubio ima u planu, a koja ovisi o dotoku nafte iz Venezuele.. I bez te nafte Kuba je bila u ogromnim problemima, zapravo još od pada Berlinskog zida.

Donroeva doktrina

Kakav je pak utjecaj ove američke operacije u Caracasu na cijeli svijet? Naš sugovornik smatra da nije prevelik. Čak i u slučaju Kine, koja ovaj slučaj uopće ne uspoređuje s Tajvanom za koji Peking smatra da je ionako dio njihove države.

- Sama otmica Madura ne znači ništa – zemlja je ostala ista, sigurnosni aparat je isti, vojska je ista, a ni ekonomska situacija nije se popravila. Ovo je samo Trumpova demonstracija moći, ništa više, govori Trkanjec.

Na kraju emisije iz Latinske Amerike prešli smo na sam sjever, do Grenlanda za koji Trump i neki ljudi iz njegove administracije tvrde da mora biti američki – ako ne milom, onda silom. Što ako bi do toga doista došlo, ako bi SAD prisvojio taj otok bez privole Danske (čiji je Grenland dio) ili privole njegovih žitelja?

- Trump na Grenlandu inzistira zato što je taj otok, za početak, uz Ameriku. Uostalom, još 1946. je predsjednik Truman predlagao da SAD na neki način dođu u posjed Grenlanda, što je dovelo do dogovora s Danskom po kojem na Grenlandu Amerikanci mogu držati trupe. No, u široj slici Grenland je pokušaj razbijanja Europe koju Trump ne podnosi i ne razumije. Njega zbunjuje EU kao cjelina, zbunjuje ga i koncept modernog suvereniteta. On zapravo priželjkuje raspad EU-a da može pregovarati sa svakom europskom državom posebno. To što bi napadom na Grenland stao i NATO, Trumpa može samo veseliti – njemu taj pakt nije bitan, samo mu predstavlja trošak, kaže Trkanjec i dodaje da će ovo pitanje redefinirati transatlantske odnose.

Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.