Afganistanski novinar Ramin Rahman (27) napustio je Afganistan ukrcavši se na američki avion u zračnoj luci u Kabulu, a za The Guardian je ispričao kako je izgledalo to iskustvo:
"Dan kada su talibani preuzeli vlast počeo je pozivom mog prijatelja iz Njemačke. Rekao mi je da odem na aerodrom jer će tog dana vjerojatno krenuti avion njemačke ambasade za evakuaciju. Stavio je moje ime na njihov popis jer sam radio za njemačke medije, a u prošloj sam godini bio u procesu podnošenja zahtjeva za vizu", naveo je Rahman i dodao:
"Nisam imao vremena za razmišljanje. Meni, kao progresivnom, otvorenom novinaru s tetovažama - što je potpuna antiteza onoga što talibani zastupaju, to se činilo kao spas. Uzeo sam laptop, mobitel, i ništa drugo. Osjećao sam se uplašeno čim sam napustio svoj dom. Nikada nisam osjetio toliki pritisak.
Kad sam stigao do aerodroma, početna kontrolna točka bila je jeziva. Policija je otišla, a gotova sva vojska je nestala. Tamo je bilo samo privatno osiguranje zračne luke koje je provjeravalo torbe. Nisam imao vizu pa sam se bojao da će me odbiti, ali nisam se mogao vratiti", rekao je.
"Kada sam došao do međunarodnog terminala, šokiralo me ono što sam vidio i počeo sam se osjećati beznadno. Tamo su bile tisuće ljudi, žene i muškarci sa svojim uplakanim bebama, koji nisu znali što učiniti. Bilo ih je strah da dolaze talibani. Svi ti ljudi, uključujući strance, došlu su na aerodrom ne znajući što će se dogoditi.
Ljudi oko mene bili su u panici jer su shvatili da za njih možda nema aviona. Čak i da su imali karte, postojala je neizvjesnost oko toga hoće li im avion poletjeti. Uplašili su se. Tako su ljudi počeli raditi štetu na aerodrom - na prozorima i šalterima. A nakon toga situacija se samo pogoršavala. Sakrio sam se u kut, iako sam i sam paničario", kaže Rahman.
'Ljudi su počeli vrištati i bježati'
"Gledajući kroz prozor, vidio sam scenu koja se odvijala oko zrakoplova koji je pokušavao krenuti za Tursku. Ljudi su ulijetali u avion, pa čak i visjeli sa stepenica. Premašen je kapacitet zrakoplova, a ljude su gurali sa stepenica kako bi avion mogao poletjeti. Vrištali su tako glasno da smo ih mogli čuti unutar zračne luke. "Želimo ići ili ćemo umrijeti", neki su vikali. Samo sam užasnuto gledao dok sam čekao, razmišljajući o svojoj sudbini", tvrdi Rahman.
"Oko 8.30 ili 9 navečer netko je povikao da su talibani u zračnoj luci. Ljudi su počeli vrištati i bježati van. Zračna luka bila je u potpunom kaosu i nitko nije kontrolirao situaciju. Čuo sam pucnjeve ispred aerodroma. Stalno sam mislio da su stigli talibani", rekao je.
"Svi oko mene su bili uplašeni i nadali su se najboljem. Nitko nije znao što učiniti. Ponovno sam nazvao prijatelja u Njemačku i rekao mi je da Nijemci neće započeti evakuaciju do sljedećeg dana. Ovo je bila užasna vijest i znao sam da moram smisliti što dalje", kaže.
"Vidio sam američke trupe kako malenu skupinu ljudi vode na vojni dio piste. Jedan od vojnika rekao je grupi stranaca: 'Ovo je američko tlo i talibani neće doći ovamo.' Počeo sam trčati za njima s gomilom drugih. Neprestano smo čuli pucnjeve, koji su se činili tako užasno blizu", rekao je i nastavio:
"U sljedećih nekoliko trenutaka osjećao sam kao da je vrijeme stalo. Čuo sam samo Amerikance koji su govorili: 'Idemo!'.
Vidio sam kako rijeka ljudi ulazi u avion i slijedio sam ih. To je bilo sve što sam mogao učiniti u tom trenutku. Požurio sam u avion sa stotinama ljudi. Nije bilo mjesta za sjedenje - svi su stajali. Ljudi su se hvatali jedni za druge i držali svoju djecu. Nisam mogao disati", rekao je mladi novinar.
'Vojnici su počeli izvlačiti ljude iz aviona'
"Američki piloti vikali su da avion ne može krenuti jer se ukrcalo previše ljudi. Jedan od njih je povikao: 'Molim vas, izađite, molim vas izađite'. Zatim su došli vojnici i počeli izvlačiti ljude na ulazna i stražnja vrata. Mi smo bili u sredini. Bilo je kaotično, nelagodno i stresno. Ljudi su se gurali, a zraka nije bilo. Cijela je scena bila tako beznadna, tužna i zastrašujuća. Oko sebe sam vidio majke s novorođenčadi i osjećao sam se tako krivim. Odlučio sam sići kako bi avion mogao poletjeti", kazao je i nastavio:
"No, dok sam se kretao prema vratima kako bi sišao, vidio sam američke trupe kako u Humveejima kruže oko aviona. Jedan od vojnika rekao mi je da ostanem na mjestu jer su uočili prijetnju. Prošlo je još 20 minuta. Amerikanci su zatim odjednom nama, koji smo stajali oko vrata, rekli da uđemo u avion. Ovo nam je bila jedina šansa. Uletjeli smo u avion, a oni su zatvorili vrata", rekao je.
"Nisam mogao vidjeti što se događa vani jer nije bilo prozora, ali u mojoj glavi - počeli su se boriti. Zrakoplov je ostao u pripravnosti sat vremena. Kroz glavu su mi prolazile različite misli o tome što bi se dalje moglo dogoditi", kaže Rahman.
"A onda je, bez upozorenja, avion krenuo. Počeo je letjeti. Poletjeli smo", navodi Rahman.
"Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka. Svi su pljeskali i vikali. Bili smo zahvalni američkom pilotu koji je poletio. Vladalo je opće mišljenje kako bismo vjerojatno umrli da nije došao taj avion. Bili smo tako sretni. No, let je bio izazovan. U avionu je bilo mnogo beba, a roditelji su ih držali iznad glave kako bi bili sigurni da ih netko neće pregaziti. Satima nismo imali hrane, vode ili prostora za disanje", kazao je.
"Sletjeli smo u Katar na aerodrom američkog vojnog zrakoplovstva i prebačeni smo u vojnu bazu. Kad smo stigli, osjetio sam nekoliko istovremenih emocija - sreću, tugu, zbunjenost, iscrpljenost i frustraciju. Pokušao sam pomoći ljudima koji ne znaju engleski da objasne svoju situaciju i nabave lijekove", rekao je.
"Iskoristio sam priliku da promijenim svoj život iz situacije koja je mogla biti jako strašna. Sada se samo veselim onome što dolazi. Tužan sam jer sam sve ostavio. Tužan sam zbog Afganistana. Ali tako sam sretan što sam živ", zaključno je rekao Rahman u razgovoru za The Guardian.