- Prilaze muškarcima i mladićima na ulici ili ih skidaju iz javnog prijevoza i pitaju - koliko ti je godina? Zatim ih trpaju u vozila, odvoze u mobilizacijske centre i odatle na bojišta... Ljudi su prestrašeni... Mnogi muškarci se skrivaju, neki danima i tjednima ne izlaze iz kuća i stanova, a navečer iz straha ne pale svjetla... Tako na području Luhanske i Donjecke oblasti u stvarnosti izgleda operacija koju je ruska vojska u tome dijelu Ukrajine provela pod parolom - "Svoje ne ostavljamo", tvrdeći da im je glavni cilj zaštititi građane od ukrajinskog terora. Kako ta "zaštita" u stvarnosti izgleda, opisuje ruski oporbeni list Novaja Gazeta.
U dijelovima istočne Ukrajine, koju je službeni Putinov režim priznao kao Lugansku Narodnu Republiku i Donjecku Narodnu Republiku, za razliku od Rusije, proglašena je opća mobilizacija svih muškaraca između 18 i 55 godina. Mnogi u Rusiji ne znaju koliko ljudi u tim oblastima živi, kako su živjeli do 2014. ni kako žive danas, kao ni što misle, navodi Novaja gazeta. Taj list je objavio svjedočenja članova obitelji čije su očeve i sinove, braću, susjede i prijatelje mobilizirali i poslali na bojišta kod Harkova, Mariupolja, Hersona... Novaja gazeta sakrila je stvarna imena svojih sugovornika kako bi ih zaštitili od odmazde, ali njihov identitet, kao i tonski zapisi njihovih ispovijesti, čuvaju se u redakciji. Donosimo najzanimljivije među njima.
Elena, koja živi u Luhanskoj oblasti u gradu koji je od 2014. na samoj crti razdvajanja, opisala je da su u prvim danima nakon ruske okupacije u veljači ove godine muškarce mobilizirali tako što su ih izvodili iz javnog prijevoza, lovili na ulicama, ili im kod kuće ili na poslu ostavljali mobilizacijske pozive. Neki su odlazili na posao skrovitim prečacima, u stalnome strahu da će ih na silu poslati na frontu. Prvog tjedna okupacije određeni je broj muškaraca koji rade u tvornicama, skladištima i ministarstvima dobio potvrdu o radnoj obavezi, ali to je bio tek manji dio. Zbog straha od mobilizacije, mnogi muškarci su se zatvorili u kuće, a kako ih se ne bi vidjelo kroz prozore, navečer ne bi palili svjetla. "U mojoj obitelji kod kuće sjedi mladić,a u istoj je situaciji još desetak njegovih prijatelja i poznanika. Već tri tjedna slušaju neprekidan zvuk paljbe. Želimo da konačno dođe mir", ispričala je.
Sergej, student završne godine donjeckog medicinskog fakulteta ispričao je novinarki Novaje gazete da su 22. veljače njemu i njegovim kolegama s godine telefonirali iz fakultetskog dekanata i rekli im kako se moraju hitno javiti u vojnu komandu, gdje će dobiti potvrdu o tome da su studenti i da su oslobođeni mobilizacije.
"Moji su prijatelji s godine otišli u vojnu komandu po potvrde još isti dan, a ja sam odlučio otići tek sljedeći dan i to me je spasilo", ispričao je za Novaju gazetu Sergej. "One koji su isti dan otišli po navodnu 'potvrdu' o oslobođenju od mobilizacije, odmah su mobilizirali i upisali kao dobrovoljce. Sumnjam da ih je naš dekanat svjesno želio obmanuti. Najvjerojatnije je to bilo djelo rektora Ignatenka Grigorija Anatoljeviča koji je zatim javno istupao na lokalnoj televiziji i tvrdio da su naši mladići - studenti dobrovoljno otišli braniti 'republiku'".
Na pitanje novinarke što on od tada radi, Sergej je odgovorio da se već četvrti tjedan skriva. "Ne izlazim još od 22. veljače. Prvi tjedan su lovili, stajali su na svakom ćošku. Drugi tjedan manje - više isto. I sad, kako mi kažu rođaci, ponovo na svakom uglu stoji policija, sve zaustavljaju, guraju u automobile i odvoze na mobilizacijske punktove."
Sergej objašnjava što se dogodilo s njegovim prijateljima sa studijske godine koji su otišli po "potvrde". Prisilno su mobilizirani.
"Dok su bili ovdje u mobilizacijskom centru, dopisivali smo se. Uvjeti tamo su bili odvratni. Za neke nije bilo zimske vojne opreme pa su im dali ljetnu, moji prijatelji su spavali na betonu dok im roditelji nisu donijeli prostirke i vreće za spavanje. Uz moja tri prijatelja, tu je bilo još nekoliko stotina ljudi. Mojim se prijateljima posrećilo da su ih uputili u medicinsku četu, a mladiće koji su otišli kasnije i koje su odvukli obmanom ili zastrašivanjem, poslali su u artiljeriju i u streljaštvo... Studente medicine naprosto su rasporedili kao obične vojnike. Naravno da su im u početku rekli da će to biti samo vježbe, ali je nakon nekoliko dana postalo izvjesno da ih šalju na frontu - nekoga na Herson, nekoga na Mariupolj."
Sergej je ispričao da se mladići ponekad, kad se nakratko domognu telefona, obiteljima uspiju javiti s doslovno dvije do tri riječi - "živi smo" i to je sve. Na pitanje novinarke kakvog su njegovi kolege raspoloženja, kazao je: "A kakvog mogu biti raspoloženja ako su ih u to gurnuli obmanom. Nitko nije htio dobrovoljno, poslali su ih iznudom - ljude ucjene otpuštanjem s posla, ili isključenjem sa studija, zatvorom ili globom do 200 tisuća rubalja... Kod jednog mobiliziranog mladića počelo je želučano krvarenje, ali ga četiri dana nisu nikuda poslali nego su mu govorili da čeka. Četvrti je dan počeo umirati, prebacili su ga u bolnicu, a njegovu jedinicu na drugo mjesto. Tada sam od poznanika koji rade u bolnici, u gradu u kojem je ta jedinica bila raspoređena, doznao da je kod njih jedan unovačeni mladić umro od želučanog krvarenja. Ne znam je li to taj isti, ili neki drugi mladić".
Viktorija iz Donjecke oblasti je za Novaju gazetu ispričala da su njezinog bliskog rođaka na bojište poslali temeljem mobilizacijskog poziva. "On je običan tvornički radnik, a takve se ne pita previše. Mislili smo da će ga vratiti jer je imao dvije potvrde - jednu o njegovu zdravstvenom stanju i drugu koja potvrđuje da njeguje bolesnog čovjeka. Ništa nije pomoglo. Dan i noć nakon što je mobiliziran proveo je pod otvorenim nebom, u laganoj odjeći, na kiši, a zatim su čovjeka koji nikada nije bio u vojsci otpravili u nepoznatom pravcu. Od 10. ožujka se više ne javlja na telefon".
Viktorija kaže da mukama neizvjesnosti nema kraja. "Samo se nadamo da ćemo makar dobiti vijest s tekstom: 'Živ, zdrav. Uskoro ću kući'. Želim da se zna, rat u takozvanoj Donjeckoj Narodnoj Republici ne prestaje, i nikakve obećane zaštite zbog koje je ruska vojska došla - nema", kazala je Viktorija novinarki Novaje gazete.
Tridesetdvogodišnja Svetlana od 2014., nakon okupacije istočnog dijela Donjecke oblasti, živi na crti razgraničenja. Naselje je do ulaska ruskih grupa na to područje 24. veljače ove godine bilo pod ukrajinskom upravom. U razgovoru s novinarkom govorila je oprezno i doimala se iscrpljeno.
"Ne odnose se samo prema ljudima u Donjeckoj oblasti loše. I u Luganjskoj oblasti na ulicama love muškarce. Silom ih skupljaju. Ljudi su u strahu, boje se izaći iz kuća. Poslije 18 sati je strašno izaći na ulicu. Oni stoje po svim ulicama, presreću i direktno pitaju prolaznike - koliko ti je godina? I na mjestu kupe i trpaju u autobuse. Potpuno bezakonje", ispričala je Svetlana novinarki Novaje gazete.
"Mi svim silama skupljamo hranu, higijenske potrepštine i odjeću jer mobilizirane ne hrane i često otimaju ono što im rodbina pošalje. Tamo kod njih vladaju zatvorska pravila i kad pošiljke stignu, sve se dostavlja drugima. To je košmar. Strašno je živjeti s takvim odnosom vlasti. Onaj tko odbije mobilizaciju, riskira da na licu mjesta postane žrtva nasilja. Ljudi na vlasti su jednostavno sišli s uma..."
Na pitanje je li netko iz njezine obitelji mobiliziran, Svetlana odgovara: "Ne, brižljivo se trudimo to izbjeći. Svim silama." Otkriva da u obitelji imaju muškarca kojeg skrivaju i da je takvih u mjestu u kojem ona živi puno.
Na pitanje zašto se muškarci skrivaju od mobilizacije odgovara: "Ah, zašto? Naši obitelji koje žive uz liniju razgraničenja okupiranih istočnih oblasti Ukrajine i onih pod ukrajinskom kontrolom gotovo sve su podijeljene po pola. Ne mogu ljudi pucati na svoju obitelj jer je to apsurdno. Neki od mobiliziranih su zbog stresa podlegli infarktu i prije nego što su stigli do bojišta. Na pitanje je li u njezinu mjestu bilo i onih koji su dobrovoljno otišli na ratišta, Svetlana odgovara: "Da. Uvijek ima onih koji su ideologizirani. To je prirodno, ali takvi su u manjini." Dodala je: "Ja sad riskiram kad razgovaram s vama. Svi smo u strahu. Po ulicama uglavnom hodaju žene. Muških je jako malo. Svi su zaplašeni. Svima je strašno. Svi se boje svega..."
Na pitanje ima li pobune među žiteljima Donjecke oblasti odgovara: "Ne! A kako? Kako se pobuniti protiv naoružanih ljudi! Po četvorica naoružanih dolaze na vrata. Kako ćeš se pobuniti! Nikako! Svi žele preživjeti."
A kako je u takvim uvjetima ženama?
"Žene rade za cijelu obitelj. Što možemo? Što da radimo? Želim otići nekuda. Bilo kuda otići... Jednostavno su sravnili čitav grad sa zemljom... Ali nemam mogućnost izbora", ispričala je.
Olga iz Donjecka za Novaju gazetu je ispričala: "Stalno se objavljuje da su svi dobrovoljci, a mobiliziraju ih pod prijetnjom otkaza, isključenja sa studija, ili prijete kaznenom odgovornošću... Mog su supruga nazvali s radnoga mjesta i rekli mu da odmah mora otići u vojnu komandu na mobilizacijski poziv ili će kazneno odgovarati. Odazvao se u vojnu komadu 26. veljače. Muškarce od 18 do 55 godina skupljaju po cijeloj oblasti, mladiće nisu obučili, medicinske preglede prije mobilizacije uopće ne provode. Prvi dan su im dali opremu i obuću, odvezli ih u školu u gradu Ilovajsku, spavali su na golom podu. Po pola dana bi jednostavno stajali na ulici, na mrazu, prvih nekoliko dana ih nisu hranili, a kasnije su im davali malo hrane. Tople vode nema, a ni hladne uvijek, ljudi je jako puno, toaleta nema, samo jama na ulici. Odnos prema njima je zvjerski, mnogi mladići su se razboljeli..."
Ispričala je da su jednog mladića pokupili iako im je rekao da boluje od astme i nakon nekoliko dana vojnih napora je izgubio svijest. Skupljaju muškarce s astmom, bolesnim srcem, lošim vidom...
"Trećeg ožujka, u šest ujutro, sve su probudili, podijelili im oružje, municiju nisu dali svima, nisu im pokazali kako se s oružjem rukuje. Cijeli dan su čekali na ulici pod kišom, noću su ih odvezli na željeznički kolodvor, posjeli na vlak, tamo samo jednom nahranili... Nikome ne govore kuda i zašto ih voze. Poslije su ih odvezli u Herson i tamo se veza prekinula... Strašno je čitati spise zarobljenih, ranjenih i poginulih... Strašno je ne znati gdje su i što je s njima. Treba sačuvati živote naših muškaraca i mladića. U gradu gotovo i nema muškaraca, ostale su samo žene i djeca, situacija je teška, pucnjava se nastavlja, a obitelji su ostale bez zaštite i pomoći", ispričala je za ruski neovisni list Olga iz Donjecka.
Ekaterini iz malog mjesta iz Donjecke oblasti najprije su mobilizirali oca. Jedan dan dok su bili kod sela Volnovahe, nakratko se uspio javiti telefonom i reći da su bez hrane, pa su sami ulovili gusku i skuhali juhu... Nakon što su joj mobilizirali oca, na ulici u Donjecku pokupili su i njezinog 20-godišnjeg brata, uputili ga u Novoazovsk i rasporedili na snajper, iako je odmalena imao probleme s vidom. Brat uz to ima problem sa slezenom i nije sposoban za vojsku. Vratili su ga kući nakon što je dobio pneumoniju.
Ekaterina je objasnila da se njezin otac, za razliku od mnogih, nije pokušao skrivati od mobilizacijskog poziva. Kaže i da su unutar njezine obitelji različiti politički stavovi o stanju u Ukrajini i da takve podjele unutar obitelji u tome dijelu Ukrajine nisu rijetkost. Njezin brat, iako je bio prisilno mobiliziran, nakon svega želi izbjeći u Rusiju. Njoj samoj je 2014., kad je sve počelo, bilo 14 godina i bila je izložena snažnim proruskim stavovima. Slušala je što odrasli govore, ali do danas je izgradila vlastiti politički stav i misli drugačije od ostatka obitelji.
Po političkim stavovima njezino mjesto je danas, kako tvrdi, također podijeljeno. Nakon 2014. većina nije bila za Ukrajinu, ali danas nakon ruske invazije ima obitelji koji žele povratak pod ukrajinsku upravu. Ona sama radikalizam ne razumije i užasava ga se. "Kako neke majke mogu opravdavati ubojstva djece time što je 2014. ovdje netko ubijao njihovu djecu? To ne mogu razumjeti. Željeti drugima smrt, to je nisko", zaključuje.