Tijekom 1990-ih godina, njihovo je djetinjstvo bilo ispunjeno igrom, zabavom i smijehom na ulicama, parkovima i u dvorištima predgrađa Melbournea. Bili su tada kao i svi drugi dječaci njihove dobi s jednim malim izuzetkom - imali su “anđeoski glas”.
Ta “zlatna karta” u jednom ih je trenutku odvojila od većine vršnjaka i uvela u tada najprestižniju školu u Melbourneu - St. Kevin’s College, privatnu rimokatoličku školu osnovanu davne 1918. godine. Bilo je to, na neki način, ispunjenje njihovih snova. U školi su se upoznali i sprijateljili, a o njihovom životu uskoro bi trebala izaći knjiga.
Oni su Klinac (The Kid) i Dječak iz zbora (The Choirboy), dva dječaka o kojima piše novinarka ABC-ja Louise Milligan u knjizi “Kardinal: Uspon i pad Georgea Pella”, a kratki odlomak iz knjige prenosi The Guardian. Australski kardinal i “rizničar Vatikana” George Pell prije par dana proglašen je krivim za seksualno zlostavljanje dvojice dječaka prije više od dva desetljeća. Posljedice zlostavljanja detaljno su ispričali novinarki Pellova žrtva Klinac i obitelj Dječaka iz zbora, koji je umro 2014. godine.
No, puno prije nego što su postali žrtve nasilnog zlostavljanja, Klinac i Dječak iz zbora oduševljeno su prihvatili poziv u privatnu školu koju, da nisu imali talent koji im je donio stipendiju, ne bi mogli upisati.
“To je bio san moje majke i mene da upišem tu sjajnu privatnu školu koju si inače ne bismo mogli priuštiti. Bila je jako ponosna na mene”, prisjeća se sa suzama u očima Klinac.
Majka Dječaka iz zbora nije imala pojma da je njezin sin talentiran za pjevanje.
“Bila je to dobra stvar, zar ne? Dobra stipendija za odlično obrazovanje”, govori majka Dječaka iz zbora, koju je novinarka nazvala Mary.
Sama škola za njih je bila nešto kao s drugog planeta. Smjestila se u elitnom kvartu Toorak, oko pet kilometara od centra Melbournea, između teniskog kluba Kooyong Tennis Club i rijeke Yarrae. Ograđena je velebnim željeznim vratima iznad kojih stoje pozlaćeno ime škole, a njeni polaznici, koji su redom dječaci u dobi od oko 12 do 18 godina, obavezno nose mornarsko plave sportske sakoe sa zlatnim i smaragdnim prugama te slamnate šešire.
“Sve što je radio trebalo je biti gotovo još jučer, a on bi nestao po cijeli dan... Bio je tako entuzijastičan oko svega što je imalo veze sa školom, znate?” prisjeća se Mary.
Dječaci su objeručke primili priliku koja se ne propušta, naporno su učili, dobivali dobre ocjene i četiri puta tjedno pjevali u zboru, a dva od ta četiri puta vježbe pjevanja imali su u katedrali Svetog Patrika u Melbourneu. Upravo u toj crkvi, dječaci su sretali kardinala Pella koji bi povremeno dolazio na satove pjevanja i držao mise.
Otprilike 1997. godine, između njegovog 13. i 14. rođendana, nekoć poletan i sretan Dječak, počeo se mijenjati.
“Bile su to sitnice, znate? Bio je umoran, bilo mu je teško ustajati ujutro i odlaziti na satove pjevanja”, prisjeća se Mary.
Krenulo je s malim stvarima, objašnjava Mary, sve dok jednog dana Dječak nije “puknuo”.
“Kao grom iz vedra neba rekao mi je: ‘Ne želim više biti u zboru’. Odgovorila sam mu: ‘Shvaćaš li da ne možemo plaćati školarinu?’. On je odgovorio “aha”, a ja sam dodala - razmisli o tome. Ne možemo ništa sada napraviti do kraja školske godine, a ti se ne možeš samo tako predomisliti i promijeniti školu”, govori Mary.
Nagla promjena
Tada je takvo ponašanje svoga sina pripisala pubertetu, a Dječakov otac John (opet, nije pravo ime), prisjeća se kako ga je učitelj pjevanja pozvao da porazgovaraju o sinovoj promjeni ponašanja. Učitelj mu je rekao da Dječak ometa satove time što kašlje tijekom pjevanja i gužva stranice s notnim zapisima.
Roditeljima je takva nagla promjena inače pristojnog Dječaka bila “misterij”. Odlučili su ga odvesti psihijatru, koji im je objasnio da je Dječak prosječne inteligencije i dobar učenik, ali da primjećuje da je njegovo verbalno izražavanje oskudnije, a primjećuje da postoji i problem u radnoj memoriji. Do kraja 1997. godine, Dječak je ispisan iz prestižne škole St. Kevin’s i upisan u financijski dostupniju katoličku školu.
Slična stvar događala se i s Klincem. Nekoć prekrasan glas sopran, sad je počeo pucati, a Klinčevi dani u zboru bili su odbrojani. I on je ispisan iz zbora, a potom i iz škole. Nije upisao istu katoličku školu kao Dječak pa su se počeli viđati sve rjeđe i na kraju su se u potpunosti udaljili.
Sestra Dječaka iz zbora prisjeća se kako je promjena ponašanja bila i više nego očita.
“Cijela njegova osobnost se promijenila. Više nije bio ista osoba kao prije. Njegov je život promijenio smjer”, govori Dječakova sestra stisnutih usnica.
Ono što joj je bilo teško izgovoriti pa i priznati, čak i nakon toliko godina, jest da je Dječak postao narkoman. Ubrzo nakon što su ga ispisali iz St.Kevin’s, Dječak se počeo drogirati, a u manje od godinu dana postao je teški ovisnik o heroinu. Imao je tek 14 godina, a sva ona svjetla budućnost koja mu je obećavana tijekom školovanja u St.Kevin’su sad je nestala i kao da je nikad ni nije bilo.
Povlačenje u sebe
Dječakovi roditelji i sestra bili su ljuti, frustrirani i žalosni jer nije bilo razloga, bar ne onog očitog, koji bi im objasnio zašto gube svog sina i brata.
“Bio je u svom vlastitom svijetu. Otuđio se od svih, postao je hladan, rezerviran, zatvoren. Meni je tada to bilo jako sramotno da se moj brat tako ponaša”, govori Dječakova sestra.
Dječakova majka nikad ga nije napustila, čak ni u najgorem njegovom izdanju. Ponekad bi ga čak odvezla da nabavi “šut”, da može funkcionirati, a onda bi ga odvezla na odvikavanje. Nikad nije imao pravi posao, ženu ni djecu. Njegovo “trčanje” za heroinom trajalo je ukupno 15 godina, sve dok jednog dana nije uzeo previše onoga što ga je “održavalo” na životu. Dječak iz zbora umro je od predoziranja sa 30 godina, a njegova majka gotovo nikom nije rekla istinu. Bilo je previše bolno i sramotno. “Umro je u prometnoj nesreći”, ponavljala je kad bi je pitali.
Na sprovod su pozvali Klinca, koji je na iznenađenje obitelji, došao. Nekoliko dana poslije, počeo je dolaziti na posao Dječakovoj majci i upuštao se u ležerne razgovore s njom.
Prošlo je nekoliko mjeseci nakon smrti sina kad je Mary dobila telefonski poziv od policije. Pomislila je da žele smjestiti nešto njezinom pokojnom sinu, sve dok joj nisu počeli govoriti o seksualnom zlostavljanju. Policajac ju je pitao je li joj sin ikad pričao o zlostavljanju u St.Kevin’s školi. Mary nije ništa znala, ali je imala svoje sumnje. Dok je bio živ, Mary je pitala Dječaka nekoliko puta je li ga netko “pipkao” na mjestima na kojima ne smije, i svaki put bi Dječak rekao “ne”.
Imao je sreće
Nekoliko dana nakon poziva iz policije, Klinac je posjetio Mary. Smogla je hrabrosti i pitala ga je li njezin sin ikad bio žrtva pedofilije. Klinac je odgovorio: “Da”.
“Dječak iz zbora i ja smo se znali igrati u stražnjoj sobi u katedrali. Jedan dan došao je kardinal Pell, zaključao nas je u sobu i natjerao da mu ga oralno zadovoljimo”, ispričao joj je Klinac.
Klinac je, nakon sprovoda Dječaka, odlučio ispričati policiji o svemu što se događalo prije više od dva desetljeća. Za razliku od Dječaka, on je imao “sreće”, iako ni sam ne zna kako. Ima djevojku i prijatelje koji ga vole, nikad nije imao problema sa zakonom i uspio je živjeti s onime što mu se dogodilo. Svoju je priču odlučio ispričati specijalnoj jedinici SANO koja istražuje slučajeve pedofilije, u nadi da će jednog dana George Pell odgovarati za ono što je napravio. I dočekao je taj dan. Pell je najviše rangirani svećenik Katoličke crkve koji je osuđen za pedofiliju, a presuda mu treba biti izrečena 13. ožujka.