U Sjedinjenim Državama treći dan traje štrajk članova U.A.W (United Auto Workers) koji je obuhvatio blizu 10 posto članstva jednog od najmoćnijih sindikata autoindustrije na svijetu. Iako je obustava rada limitirana na oko 13.000 zaposlenih u tri velike tvornice, ona je sistemske težine te će najvjerojatnije imati i širi utjecaj od globalne autoindustrije.
Uostalom, po prvi put u 90 godina povijesti U.A.W. je organizirao i pokrenuo usporedni štrajk u sve tri velike auto-kompanije; štrajk traje u Fordu, General Motorsu i Stellantisu (Chrysler, Jeep, Ram). Štrajk nije bitan jer su zaustavljene linije za produkciju nekih od modela koji mnogim Amerikancima predstavljaju pojam automobila - Frod Bronco i Ford Ranger Pick Up, GMC Canyon i Chevrolet Colorado, Jeep Gladiator i Jeep Wrangler - nego zbog toga što dolazi u trenutku kada se mijenjaju odnosi snaga u globalnoj automobilskoj industriji te je, uz to, pitanje kako će se dosadašnji ključni stari igrači prilagoditi električnoj budućnosti.
U.A.W. ne skriva da je jedan od ključnih razloga zabrinutosti članstva činjenica da prelazak na proizvodnju e-vozila znači nestanak vrlo velikog broja radnih mjesta u industriji. Poznato je da proizvodnja e-vozila zahtjeva manje radnika. Procjene se razlikuju, ali se u Sjedinjenim Državama radi sigurno o desecima tisuća radnih mjesta u autoindustriji koja su ugrožena zbog tehnološke transformacije.
Sasvim je sigurno da će posljedice ovoga štrajka biti daljnje jačanje otpora prema bilo kakvoj uvoznoj konkurenciji, pogotovo azijskoj, odnosno kineskoj, koja je s ponudom povoljnih i tehnoloških naprednih automobila iznenada postala zastrašujuće konkurentna. Nije isključeno da će zbog rastućeg otpora prema elektrifikacije cestovnog prijevoza doći i do promjene u brzini prelaska na e-vozila, a možda čak i do popuštanja regulatornih pritisaka. Bijela kuća još ne šalje takve signale.
Nelagoda koju osjećaju sindikati zbog ubrzavanja tehnološke transformacije šira je od zabrinutosti radnika autoindustrije zbog e-mobilnosti koja može ugroziti njihovu egzistenciju baziranu na vozilima s unutrašnjim sagorijevanjem. New York Times upozorava kako bi U.A.W.-ova obustava rada mogla biti najskuplja u odnosu na sve koje su gledali tijekom ovog „ljeta štrajkova“: „Sindikati se ne bore samo za povećanje plaća koje pobjeđuje inflaciju. Također se zalažu za sigurnost posla u vrijeme kada se radnici sve više boje da prelazak na nove tehnologije, poput električnih vozila i umjetne inteligencije, ugrožava njihov posao, a sami šefovi tehničkih poslova kažu da je ova sumorna perspektiva neizbježna.
Sindikalni čelnici sjedili su za stolom ovaj tjedan u Washingtonu na A.I. forum koji je organizirao senator Chuck Schumer, većinski čelnik, a na kojem su sudjelovali tehnološki lideri, poput Elona Muska, Satye Nadelle iz Microsofta i Jensena Huanga iz Nvidije. Njihova prisutnost signalizira njihov sve veći utjecaj u raspravama o budućnosti tehnologije. Zabrinutost zbog disruptivnih tehnologija vidljiva je na linijama protesta. Udruženje američkih pisaca i SAG-AFTRA, sindikat glumaca, studiji straha prihvaćaju A.I. alate za generiranje scenarija ili kopiranje izvedbi glumaca. ‘Ako sada ne budemo čvrsti, svi ćemo biti u nevolji‘, upozorila je Fran Drescher, predsjednica SAG-AFTRA-e, u srpnju.
‘Svi ćemo biti u opasnosti da nas zamijene strojevi.‘“
Dodajmo da štrajk U.A.W-a dolazi u trenutku kad je šefica EK, Ursula von der Leyen, praktički najavila trgovinski rat Kini zbog poplave naprednih e-vozila kojima europski proizvođači više ne mogu konkurirati cijenama, što je drastično podiglo globalnu napetost te naznačilo jačanje trgovinskog protekcionizma, iako je jasno da će nove tarife, ako se uvedu, djelovati izrazito proinflatorno, što znači da će građani svih članica EU bez razvijene autoindustrije plaćati obranu cjenovno nekonkurentne proizvodnje u drugim članicama.
Dojam je, nadalje, da američki sindikati ne žele da ih se doživi kao moderne ludiste – pokret koji je ponikao u Britaniji 19. stoljeća kada su ljudi počeli okrivljivati strojeve za težak rad, nepodnošljive uvjete života i rast nezaposlenosti. Stoga danas U.A.W. jako diže ljestvicu temeljnih zahtjeva dok pregovore s poslodavcima oko e-budućnosti drže na posebnim tračnicama, manje vidljivima u javnosti. Bilo kako bilo, teško je moguće da će menadžeri američke velike trojke autoindustrije uspjeti zadržati profite te pokrenuti nove pogone za e-vozila uz zadržavanje istog broja zaposlenih. Stoga ne čudi da se zahtjevi U.A.W.-a doimaju maksimalistički, a pripremili su i ogromni fond od 825 milijuna dolara iz kojeg će isplaćivati svakom štrajkašu po 500 dolara tjedno.
Poruka je da se spremaju da uporan i dug štrajk, što užasava menadžere, ali je vrlo jasno kako bi širenje i produžavanje štrajka moglo za cijelu Ameriku imati teške posljedice, kamoli za autoindustriju. Usporavanje produkcije vrlo traženih modela npr. sasvim će sigurno iznova pogurati cijene automobila prema donedavno nezamislivim visinama. Vjerojatniji je stoga brzi dogovor, jer svi mogu previše izgubiti, ali se čini kako taj dogovor teško može biti konstruktivan. Direktori autoindustrije ponavljaju kako ne mogu osigurati adekvatne investicije za razvoj proizvodnje e-vozila ako izađu u susret štrajkašima, a američki predsjednik Joe Biden poručuje sindikatima i poslodavcima da se jednostavno dogovore te pruža političku podršku socijalnim zahtjevima radnika. Bijela kuća, naravno, prešućuje da je dio njezinih politika autoindustriju doveo u situaciju u kojoj mora birati između e-budućnosti, dobrobiti zaposlenika i profita.
Zahtjevi U.A.W. su kuražni:
„Sindikat traži 36 povećanja opće plaće tijekom četiri godine — vrhunski radnik u tvornici sada dobiva oko 32 dolara na sat. Osim toga, U.A.W. je zahtijevao ukidanje različitih razina plaća za tvorničke poslove; tjedno od 32 sata s plaćom od 40 sati; vraćanje tradicionalnih mirovina s definiranim primanjima za nove zaposlenike koji sada primaju samo mirovinske planove u stilu 401(k); i povratak povišica troškova života, između ostalih beneficija. Sindikatu je možda najvažnije da mu se dopusti predstavljanje radnika u 10 tvornica baterija za električna vozila, od kojih većinu grade zajednička ulaganja proizvođača automobila i južnokorejskih proizvođača baterija. Sindikat želi da te tvornice primaju najviše U.A.W. plaće. Djelomično je to zato što će radnici koji sada proizvode komponente za motore s unutarnjim izgaranjem trebati mjesto za rad dok industrija prelazi na električna vozila. Trenutačno radnici U.A.W.-a zaposleni nakon 2007. ne primaju mirovine s definiranim primanjima. Njihove zdravstvene prednosti također su manje izdašne. Sindikat je godinama odustajao od općih povećanja plaća i izgubljenih povećanja plaća za troškove života kako bi pomogao tvrtkama u kontroli troškova. Iako vrhunski monterski radnici zarađuju 32,32 dolara na sat, privremeni radnici počinju s nešto manje od 17 dolara. Ipak, radnici s punim radnim vremenom primili su čekove za udjel u dobiti ove godine u rasponu od 9.716 dolara u Fordu do 14.760 dolara u Stellantisu“, opisuje AP.
U petak su predstavnici tri kompanije ponudili povišice između 14,5 do 20 posto. Prema najsvježijim informacija sindikati govore da su najkonstruktivnije razgovore od početka štrajka imali u Fordu. Mnogi drugi poslodavci sa zebnjom prate ishod štrajka u autoindustriji jer u svojim branšama očekuju ‘reprize‘.
„Carlos Tavares, izvršni direktor Stellantisa, nazvao je strategiju gospodina Faina (lider sindikata, op.a.) poziranjem. Farley iz Forda rekao je pak da bi dvije strane trebale pregovarati umjesto da ‘planiraju štrajkove i PR događaje.‘ Mary T. Barra iz GM-a, poručuje kako ‘svaki pregovori poprimaju osobnost svog vođe.‘ Ako automobilski radnici budu uspješni, mogli bi nadahnuti radnike u drugim industrijama. Sindikalni aktivizam je u porastu: holivudski scenaristi i glumci štrajkaju mjesecima, a u kolovozu su zaposlenici United Parcel Servicea dobili svoje najveće povišice ikad u ugovoru koji je sklopilo Međunarodno bratstvo zaprega“, piše NYT.
Ne treba zaboraviti da je automobilska Velika trojka Detroita u zadnjem desetljeću nagomilala neto zaradu od 164 milijarde dolara, od čega 20 milijardi ove godine. De facto oni imaju od čega platiti sve što radnici traže, ali ne mogu ih pomiriti sa sudbinom u e-budućnosti.
To isto što se trenutačno zbiva sa štrajkom zabrinutih radnika - koji zapravo i nisu loše plaćeni - vrlo vjerojatno ćemo gledati i u članicama EU koje ovise od jakih autokompanija. S obzirom na to da potražnja za e-vozilima ne raste očekivanom brzinom, forsirana brzina zamjene motora s unutrašnjim sagorijevanjem baterijama do 2035., koju nameće Europarlament i EK, vrlo vjerojatno će prije ili kasnije izazvati neku vrstu pobune u pogonima za proizvodnju klasičnih automobila. Pogotovo je nejasno zbog čega forsiranje e-budućnosti uz spoznaje o tome da sva e-vozila koja volumenom odnosno težinom premašuju mali osobni automobil zapravo nemaju manji ukupni ugljični otisak od automobila pogonjenih motorima s unutrašnjim izgaranjem, a kamoli u odnosu prema hibridnim vozilima. Nejasno je i što Ursula von der Leyen želi postići najavljenim tarifama na kineska vozila jer su Kinezi već najavili odmazdu. Što ako Kinezi zabrane prodaju baterija za automobile europskim proizvođačima, kao što su već zabranili izvoz rijetkih minerala i metala za proizvodnju čipova, kojih nema u EU? Pa bilo bi dobro da se u takvom scenariju iznenada Ursula von der Leyen ukaže kao velika izumiteljica koja će genijalnim tehnološkim rješenjima premostiti problem pada konkurentnosti europske autoindustrije u odnosu na kinesku. Međutim, s obzirom na to da joj ne pada na pamet inicirati promjenu regulative koja apsurdno otežava pozicije europske autoindustrije u odnosu na kinesku, šanse da šefica Komisije učini nešto doista konstruktivno i kreativno trenutačno su na razini čiste nule (0).