Brod MS Estonija imala je nekih pet sati noćnog putovanja od Talina, glavnog grada Estonije, do Švedskog Stockholma kada je njezin kapetan Arvo Andresson primijetio prve naznake problema, piše Daily Mail.
Brod se počeo naginjati na desni bok i situacija je postajala sve gorom i gorom dok su olujni vjetrovi dizali valove do visine od šest metara. Do 1:50 sati te rujanske noći 1994. godine, trajekt od 150 metara duljine - što je kao 12 autobusa parkiranih jedan iza drugoga - bio je već posve na boku, a posada je drugim brodovima u tom području slala sve uspaničenije pozive upomoć.
Do trenutka kada su stigli prvi spasioci, Estonija je potonula i u roku od samo 25 minuta ležala je na morskom dnu nekih 85 metara ispod površine hladnih voda Baltika.
Od 989 putnika i članova posade, samo 137 ih je preživjelo, a zapanjujući broj poginulih bio je na naslovnim stranicama svih svjetskih medija. S 852 izgubljena života, bilo je to drugo najsmrtonosnije mirnodopsko potonuće nekog europskog broda nakon Titanica.
Ali kada je, tri godine kasnije, službena istraga o uzroku katastrofe zaključila da se to dogodilo zbog kvara brave na pramčanom dijelu (svojevrsnom vrhu nosa koji se može otvoriti) - što je omogućilo milijunima litara vode da prodru u palubu s automobilima - činilo se da je Estoniji suđeno da postane samo još jedna fusnota u pomorskoj povijesti.
No sada, senzacionalna nova istraga okolnosti nesreće mijenja sve što se dosad o tome mislilo.
Podmornica na daljinsko upravljanje s kamerom koju je koristila TV ekipa u dokumentarcu nastalom u rujnu 2019. snimila je ogromne rupe na trupu broda široke najmanje 13 metara.
To je ponukalo Jurija Ratasa, premijera Estonije - baltičke države po kojoj je brod i dobio ime - da pozove na otvaranje nove istrage o potonuću.
Tu je inicijativu pozdravio i jedini Britanac koji je preživio nesreću Estonije, 61-godišnji krajobrazni arhitekt Paul Barney, koji vjeruje da britanske vlasti u olupini skrivaju mračne tajne.
Njegove su sumnje razumljive. Oduvijek je bilo zagonetno zašto je Britanija jedina nebaltička država koja je 1995. potpisala Estonski sporazum, kojim je olupina proglašena morskom grobnicom čime je zabranjeno bilo kome pristupati, bilo da se radi o znatiželjnim roniocima, neovisnim istražiteljima ili novinarima.
Ostale potpisnice sporazuma - Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Poljska i Rusija, čiji su građani činili glavninu smrtnih slučajeva - imale su očite nacionalne i zemljopisne interese u toj aferi.
No, Velika Britanija, koja je imala samo dva svoja državljana, nikada nije otkrila je li imala udjela u katastrofi i zašto se složila s odlukom da olupina nikada ne smije biti ponovno posjećena.
Barney vjeruje u priču koja uključuje špijune, vojne tajne i zataškavanja i koja kao da je stigla sa stranica romana Johna le Carrea.
'Više od 20 godina preživjeli i obitelji poginulih čekaju odgovore o tome što se stvarno dogodilo', kaže Paul. 'Možda će pravilna istraga prisiliti britansku vladu da napokon kaže istinu o Estoniji i o tome što se zapravo dogodilo.'
‘Nije bila tajna da se sovjetska vojna tehnologija otkupljivala i krijumčarila nakon raspada Sovjetskog Saveza i da je Estonija bila glavni kanal u tom poslu. Zašto je Britanija jedina nebaltička država koja je potpisala ugovor da se olupina ostavi netaknutom i da se zabrani svaka daljnja istraga jedne od najgorih svjetskih pomorskih katastrofa? To je bizarno', kaže Barney.
Čini se da nema mogućeg civilnog razloga da Velika Britanija potpiše ovaj ugovor. Jedino objašnjenje može biti vojno. Nikad nismo dobili objašnjenje, a trebali smo ga dobiti. '
Više od četvrt stoljeća nakon katastrofe, možda će mu se uskoro ispuniti želja.
Nakon estonskog poziva za novom istragom, švedska vlada pokreće vlastitu istragu o nalazima tima norveških filmaša u svom iscrpnom petodijelnom dokumentarnom filmu 'Estonija: The Find That Changes Everything' ('Estonija - Otkriće koje mijenja sve', koji je tek sada prikazan na kanalu Discovery+ u Velikoj Britaniji.
Dokumentarni film otkriva da je službeno švedsko izvješće priznalo da su švedske snage koristile MS Estonija za krijumčarenje ruske vojne tehnologije iz estonskog glavnog grada Talina u tjednima prije potonuća.
Film također izvještava o navodima švedskog šefa carine Lennarta Henrikssona da je britanska tajna služba MI6 sudjelovala u ovoj vrlo osjetljivoj i potencijalno vrlo opasnoj krijumčarskoj operaciji.
Televizijska emisija imenuje poznatog agenta MI6 Richarda Tomlinsona koji je novinarima 1998. godine potvrdio ovu priču.
U emisiji Tomlinsonove dokaze potkrepljuje još jedan neidentificirani agent MI6, koji je tvrdio da je trajekt prevozio informacije o tada vrhunskom ruskom programu balističkih raketa.
Taj je agent također tvrdio da su Rusi upozorili Zapad da prekine svoje krijumčarske aktivnosti ili da se suoči s nespecificiranim posljedicama.
Autori dokumentarnog filma intervjuirali su dva svjedoka koji tvrde da su vidjeli vojne kamione i vojnike kako se okupljaju oko Estonije na dan njenog isplovljavanja iz Talina.
Švedski redatelj dokumentarnog filma, Henrik Evertsson, inače nastanjen u Norveškoj, rekao je da njegov tim nije uspio pronaći nikoga tko bi mogao objasniti zašto je britanska vlada jedina nebaltička zemlja koja je potpisala ugovor o Estoniji.
Kaže da rupa koju su otkrili u trupu Estonije znači da je sada potrebna nova istraga.
'Poslali smo podvodni dron, jer smo smatrali da je važno otkriti što se dogodilo s trupom, unatoč činjenici da je to bilo zakonom zabranjeno', kaže.
'Pronašli smo ogromnu rupu u trupu s desne strane. Bila je visoka najmanje četiri metra, a široka 1,2 metra. Zapravo je bila toliko velika da smo u početku mislili da su dvije trećine trupa nestale.
‘Odnijeli smo snimku pomorskom stručnjaku za eksplozive i sveučilišnom profesoru. Mislimo da je rupa nastala uslijed nekakvog udara, ali još nije jasno što se dogodilo. '
Ovoj verziji događaja dodatnu vjerodostojnost daje izjava svjedoka, jednog od preživjelih, Carla Erica Reintamma, koji je opisao da je čuo snažan prasak - koji su neki okarakterizirali kao eksploziju - i tvrdi da je u vodi pored trajekta vidio veliki, bijeli predmet.
Iako je preživjeli Britanac Paul Barney dugo oklijevao, bez čvrstih dokaza, prihvatiti teoriju da je ruska vojska potopila trajekt kako bi zaustavila krijumčarenje, sada su mu se probudile nove sumnje.
'Izvorno nisam mislio da se radi o nečem takvom - ali to je bilo na početku, a onda smo imali te smiješne službene istrage koje su bile farsa i vukle se godinama', kaže. ‘Nisu smislili ništa drugo osim da su pramčana vrata bila otkinuta. No članovi posade također su rekli da je rampa za vozila iza vrata bila netaknuta kad su pobjegli s tonućeg broda', kazao je Barney.
'Službeno je objašnjenje bilo da je zbog kvara brave voda poplavila palube automobila. Cijela je istraga bila ispunjena nedosljednostima i, iskreno, čudnim preokretima. Kad se sruši zrakoplov, oni pronađu sve dijelove uz ogroman trošak i otkriju što se dogodilo. Estonija se nalazi samo 80 metara ispod površine vode, a izgovor zašto nema istrage je taj da se radi o događaju previše traumatičnom da bi se o tome moglo govoriti', kaže Barney.
'Realno, brod je prebrzo potonuo da bi samo pramac mogao biti odgovoran i sada imamo dokaz da postoji ova neobjašnjiva rupa. Što je uzrokovalo ovu rupu?'
Unatoč činjenici da je u Švedskoj suočen s kaznenom prijavom zbog ilegalnog zarona do olupine, Evertsson kaže da je vlastima pokazao neobrađene snimke koje je načinio podvodni dron.
Švedski ministar unutarnjih poslova, Mikael Damberg, rekao je: 'Ne planiramo ukinuti zakon o zaštiti grobnog mira, ali proučit ćemo kako prilagoditi zakon kako bi se obavljala istraživanja koja naloži istražno tijelo.'
Estonski premijer, Juri Ratas, bio je nedvosmislen: 'Nova tehnička istraga okolnosti estonske katastrofe proizaći će iz ove dokumentarne serije. Istraga se mora provesti.'
Paul Barney priznaje da se ne nada da će britanska vlada objasniti koji su bili njezini interesi u potpisivanju estonskog ugovora, ali vjeruje da bi se svako zataškavanje sada moglo pokazati vrlo teškim.
'Čini se da Estoniju istinski zanima otkriti što se dogodilo i da stvarno žele doći do istine', kaže. 'Što se tiče Britanije, mislim da nitko nije zainteresiran. Nema političke volje. Nitko me još od nesreće nikad nije službeno kontaktirao. '
Kad je Daily Mail pitao Ministarstvo vanjskih poslova smatraju li da treba provesti novu istragu i treba li bilo kakva istraga odobrenje Ujedinjenog Kraljevstva, rekli su da im se nije obratio niti jedan potpisnik ugovora.
Paul je bio jedan od 137 preživjelih Estonije, jedini drugi Britanac na brodu proglašen je mrtvim.
Barney, sada oženjen i s dvoje djece, kaže da je preživio jer je hladno analitički pristupio svojoj situaciji, dok su se stotine oko njega uspaničile.
Penjajući se po cijevima, viseći na vratima, izbjegavajući klizni namještaj i leteće pepeljare, izvukao se iz trbuha pogođenog plovila.
Brod je bio na boku, a Paul na boku trupa neposredno prije nego što je krenuo niz krmu.
‘Ja sam bio jedini na prevrnutom trupu broda teškog 15.000 tona, valovi su bili ogromni.’
Kasnije, sklupčan u prevrnutoj splavi za spašavanje, osjetio je neobično ushićenje. ‘Mjesec je izašao. Udaljavali smo se od broda. Vidio sam Estoniju kako tone u crvenoj, zadimljenoj izmaglici. Na splavi je zavladala tišina. Tada je netko rekao: 'Nije li lijepo?' Pomislio sam: Kako možeš tako nešto reći?' Ali doista je bilo prekrasno.'
Druga su sjećanja bila daleko mračnija. Samo je bespomoćno mogao promatrati kako su putnici gubili svijest i umirali u vodi dovoljno hladnoj da nekoga ubije u četiri minute. 'I tri godine nakon toga imao sam PTSP', kaže.
'Upao sam u depresiju. Inače sam pozitivna osoba i ovo mi je bilo potpuno novo. Zvuk helikoptera izazvao bi mi provalu adrenalina, a moje bi tijelo mislilo da se vratilo u životnu opasnost pa je krajnji rezultat bila depresija. Bilo je dana kada nisam mogao ni ustati iz kreveta. Bilo je jednostavno nemoguće, ali bio sam odlučan da ne dopustim da me to obilježi do kraja života. Krenuo sam na terapiju.'
Njegov posttraumatski stres nestao je iznenada kao što je i stigao: 'Jednog sam se jutra probudio i shvatio da mi se vratio smisao za humor i da je moj PTSP gotov.'
Barney, koji u Berkshiru vodi posao s vrtlarstvom, proveo je mnogo godina putujući svijetom nakon katastrofe, odlučan da će 'živjeti svoje snove' nakon što je bio tako blizu smrti.
Ali on i dalje nosi emocionalne i psihološke posljedice te kobne noći.
'Jako mi je loše kad slušam ljude koji se žale na sitnice u svom životu', kaže. ‘Gledam širu sliku, pa nisam dobar u empatiji. Ali dobar sam u krizi. Također sam vrlo odlučan i želim napokon dobiti neke odgovore od svoje vlade. Nadam se da će ih nova istraga na to prisiliti.'