Subota 24. prosinca ujedno je i 304. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Punih deset mjeseci ovog sukoba ukrajinska strana dočekuje s oko 17 posto državnog teritorija pod okupacijom, dok ruska strana zapravo i nema mnogo za pokazati nakon svih napora i žrtvi. Ne samo da u prvih mjesec dana nije bio osvojen Kijev ili srušena tamošnja državna vlast, nego ni u idućoj fazi sukoba (između travnja i kolovoza) nisu do kraja bile zauzete Hersonska i Zaporiška oblast, baš kao ni Luhanska te Donjecka oblasti. Dapače, usprkos formalnim pričama o tome da su baš one glavni cilj čitave „specijalne operacije“, ruska je vlast i u njima ostala djelomična te upitna. Posebno je to bilo vidljivo u trećoj fazi ovoga sukoba, tijekom ove jeseni, kada je ukrajinska ofenziva na sjeveru Donbasa Ruse kompletno izbacila iz okupiranih dijelova Harkivske oblasti – što je bojište onda i stvarno svelo samo na pojedine prostore već spomenute četiri ukrajinske oblasti kao glavna poprišta borbi.
Pri svemu tome treba zapaziti kako je u prvoj fazi sukoba agresor gubio mnogo ljudi i logističkih kapaciteta, što se u drugoj fazi pokušalo nadomjestiti radikalno intenzivnim korištenjem topništva. No, kako ni jednog od tih resursa zapravo nije bilo u izobilju – jesen su napadači dočekali radikalno oslabljenog brojnog stanja, s potrošenim zalihama raznog streljiva i resursa topničkog naoružanja, te potrošene logistike koja nije mogla održavati opskrbljenost postrojbi (posebno po dolasku na scenu preciznih raketnih sustava HIMARS, koji su odmaknuli etapna skladišta dublje u pozadinu od zone borbi).
Od većih gradova na jugu, u Hersonskoj oblasti, Rusi su odmah prvog dana rata zauzeli mjesta Kahovka i Nova Kahovka, a 28. veljače zauzet je i Energodar te tamošnja velika nuklearna centrala, da bi 2. ožujka bio okupiran i Herson, glavni grad istoimene oblasti, na zapadnoj obali Dnjepra – kojeg su Rusi onda i izgubili 11. studenog ove godine. Nakon toga, okupacijske vlasti su se preselile u bitno manji Heničesk na zapadnoj obali Azovskog mora, osvojen prvog dana ovogodišnje invazije – gdje do danas nastoje funkcionirati izvan dometa preciznog ukrajinskog raketnog sustava HIMARS. U Zaporižju su osvojili gradove Berdjansk (27. veljače), Melitopolj (1. ožujka) i Tokmak (7. ožujka) – koje drže i danas, iako se u tom dubokom zaleđu njihovih borbenih linija praktično na tjednoj bazi bilježe i pojedina ozbiljnija djelovanja ukrajinskih partizana.
Donjecka oblast bila je na svom južnom kraju poprište nešto uspješnijih ruskih djelovanja, u kojima su bila zauzeta ukrajinska uporišta Staromlinivka (13. ožujka), Volnovaha (11. ožujka) i konačno Mariupolj (16. svibnja) – a uz to da je na sjeveru Donjecke oblasti 27. svibnja još zauzet i grad Liman, kojeg su ukrajinske snage onda oslobodile 1. listopada, samo dan nakon potpisivanja ruske aneksije za četiri više ili manje okupirane ukrajinske oblasti. Konačno, Luhanska oblast je zadnjih mjeseci bila poprište najžešćih borbi, u kojima su proljetos prvo bili osvojeni gradovi Starobiljsk (2. ožujka) i Svatove (6. ožujka), a onda i Kremina (18. travnja), Rubižne (12. svibnja) te Severodonjeck (25. lipnja), koji je od 2014. služio kao administrativno središte ukrajinskog dijela Luhanske oblasti.
No, dok se druga faza ovogodišnje ruske agresije na Donbas u početku uglavnom sastojala od ruskih napredovanja sa sjevera i sjeveroistoka, kad je konačno uspjelo i napredovanje s istoka – prvo je bilo osvojeno ukrajinsko uporište Popasna (8. svibnja), da bi onda nakon povlačenja branitelja iz upornih točaka Zolote i Girske (23. lipnja), uskoro pao i grad Lisičansk (2. srpnja). Ti uspjesi ujedno su označili i kulminaciju ovogodišnjih ruskih osvajanja, te su nakon toga branitelji postupno uspjeli ustaliti borbene linije, da bi onda ove jeseni krenuli i u protunapade kojima su oslobođeni Balaklija (okupirana 3. ožujka i oslobođena do 8. rujna), Kupjansk (okupiran 27. veljače i oslobođen 10. rujna) i Izjum (okupiran 2. travnja i oslobođen 10. rujna) – i koji do danas ukrajinske snage vode prema poziciji za oslobađanje i niza ovdje spomenutih gradova na sjeveru Luhanske oblasti. Naime, već neko vrijeme borbe se vode istočno od Kupjanska na prilazima u Svatove, te istočno od Limana na prilazima u Kreminu, dok je bojišnica u toj zoni zapravo udaljena tek oko 13 km od gradova Rubižne i Lisičansk, a oko 20 km od okupiranog i razrušenog Severodonjecka.
Za razliku od tog prostora sjeverno od rijeke Siverski Donjec, gdje Ukrajina zadržava borbenu inicijativu, dalje južno inicijativa je u rukama ruske strane koja u Donjeckoj oblasti već mjesecima nastoji postići bitnije pomake oko gradova Bahmuta i Donjecka. Ostatak bojišnice ostaje ponešto mirniji. Uz prostor fronte u Zaporiškoj oblasti, za koju se naglašava da bi mogla biti poprište nekih budućih ofenziva, ondje je i ostatak okupirane Hersonske oblasti na lijevoj strani rijeke Dnjepar, koji se vidljivo smirio nakon uspješnog ruskog povlačenja natrag preko Dnjepra dovršenog do 11. rujna ove godine. Na sve to od početka listopada onda dolazi i dodatni element – ruski masovni zračni napadi na ukrajinsku infrastrukturu koji - iako ne pogađaju vojne snage direktno - ipak jako otežavaju funkcioniranje ukrajinske države (pa onda posredno i pripremu većih vojnih operacija).
Stanje na bojištu i u pozadini
Prije konkretnog pogleda na bojišta, na kojima se bilježi podosta topničkih i raketnih razmjena te ponešto i kopnenih djelovanja, napomenimo kako je vrijeme u Donbasu ovih dana oblačno, ali s temperaturama iznad 0 stupnjeva. Nakon hladnog početka tjedna, zadnjih se dana tlo ne smrzava, a bilo je i ponešto kiše koju se učestalije prognozira i za većinu nadolazećeg tjedna. Sve to znači da još nema kraja blatnom periodu koji vidljivo otežava sva terenska djelovanja zaraćenih strana. Posebno je to bitno na prostoru istočno i jugoistočno od Kupjanska, gdje se ukrajinski prostor širi preko obradivog područja i manjih vodotokova na istok oko 20 km (Ivanivka, Kislivka) i jugoistok oko 30 km (Berestove, Novoselivske), da bi onda pratio južno rijeku Žerebets (Steljmahivka, Raigorodka, Karmazinivka), i onda se kod Makiivke odmaknuo na istok prema rijeci Krasna (Plošćanka, Golikove, Červonopopivka, Žitlivka) samo nekoliko kilometara sjeverno od okupirane Kremine. Na toj liniji, jednako kao i u šumama zapadno od Kremine, zadnje se vrijeme smjenjuju napadi i kontranapadi, većinom izvan cesta, i s minimalno ozbiljnih pomaka. Južno od Kremine, posebice neposredno oko rijeke Siverski Donjec, ruski protunapadi nisu uspjeli odmaknuti ukrajinski pritisak s Kremine. Kako izgleda, ponešto južnije od toga, nije se mnogo promijenilo niti na oko 30 km fronte od Siverskog Donjeca do prilaza Soledaru i Bahmutu. Dapače, posljednjih dana se čuje kako su ukrajinska pojačanja te protunapadi tu stabilizirali liniju, a u samom Bahmutu su osvajače bacili na istok – izvan stambenih kvartova na rubu grada te industrijske zone u kojoj se još nedavno bilježilo ruske pomake.
Navodno je u tijeku slično konsolidiranje bojišnice i južno od Bahmuta, gdje se borbe vode uz ceste i pruge, a u ukrajinskim su rukama sela Opitne i Klišćivka, dok Rusi drže nedavno osvojena sela Andriivka, Kurdjumivka i Ozarjanivka. Navodno se glavne borbe ovdje i dalje vode po pitanju suzbijanju ruskih prelazaka zapadno od kanala Siverski Donjec – Donbas, prema selima Bila Gora, Diliivka i uz rječicu Balmutka. Kako izgleda, sličan je zastoj na djelu i južnije, oko okupiranog grada Donjecka, gdje su zadnjih dana bilježena jaka ukrajinska granatiranja i raketiranja tog agresorskog uporišta, što je možda utjecalo i na ublažavanje nasrtaja koje Rusi izvode u neposrednoj blizini tog grada (Avdiivka, Pervomaiske, Marinka, Novomihailivka, pa jugozapadno do Vugledara i Velike Novosilke).
Nažalost, dok borbe na stotinama kilometara fronte neprekidno traju, Ukrajina muku muči s posljedicama zadnjih velikih zračnih napada koje su Rusi na ukrajinsku infrastrukturu izvodili 16. prosinca pretežito raketama, a onda i 19. prosinca kamikaza-dronovima. I pet dana po zadnjem valu napada oštećenja su jako vidljiva, popravci napreduju sporo, a počelo se javno spominjati i da „rusko vodstvo želi osigurati da u Ukrajini ne bude svjetla za Novu godinu i Božić“ koji ondje dolazi kasnije po julijanskom kalendaru. Dok je sredinom ovog tjedna u Kijevu i dalje nedostajalo oko 50 posto potrebne struje, uz primarnu opskrbu kritičkih institucija te postupni povratak grijanja te vodoopskrbe – glavni problem navodno nije bila sama proizvodnja struje koliko njena dostava do potrošača, budući da su velike štete na vodovima i njihovim čvorištima. Još u četvrtak, 22. Prosinca, spominjalo se da su problemi koncentrirani u središnjoj regiji Ukrajine i Kijevu, kao i u nizu područja na istoku i jugu Ukrajine.
Ustrajavanje na provedbi režima policijskoga sata tijekom blagdana kombiniralo se utješnim porukama kako bi i u slučaju potpunog raspada nacionalne strujne mreže određena stabilizacija stanja mogla nastupiti unutar desetak dana – dok je i kraj ovog tjedna obilježen postupnim popravcima te navodima kako širom države djeluje već 5.521 „točka nepobjedivosti“ na kojoj se građani mogu ugrijati, okrijepiti, koristiti internet te dopuniti struju u svojim uređajima. Od tog broja, navodno je u Kijevu takvih „točaka nepobjedivosti“ otvoreno 532 u javnoj organizacije, te još stotinjak u privatnom aranžmanu ukrajinskih poduzetnika.
Posjet SAD-u i pomoć saveznika
Za to vrijeme, napomenimo kako je u utorak 20. prosinca Volodimir Zelenski pohodio bojište u Bahmutu, gdje se na samo par kilometara od neprijatelja družio s braniteljima, uručio odlikovanja, ali i primio ratnu zastavu iz Bahmuta. Upravo je ta zastava svoju ulogu odigrala dan kasnije kada je postalo jasno da je u tijeku prvi strani posjet ukrajinskog predsjednika od početka ovogodišnjih intenzivnih sukoba – u Sjedinjene Američke Države. Zelenski je tamo krenuo vlakom do Poljske, a onda letio preko oceana s velikom pratnjom i osiguranjem, da bi u Washingtonu osvanuo kasno popodne u srijedu 21. prosinca. Pred sam njegov dolazak SAD su objavile svoj novi paket vojne pomoći Ukrajini, vrijedan 1,85 milijardi USD. Od toga je 1 milijarda USD u okviru 28. po redu pošiljke vojnih roba iz državnih zaliha (Presidential Drawdown Authority- PDA), dok preostalih 850 milijuna USD odlazi na pomoć putem programa „Ukraine Security Assistance Initiative“ (USAI).
U ovih milijardu dolara ulazi jedna bitnica protuzračnog sustava Patriot sa streljivom (za koju će se duže trebati obučavati ukrajinske operatere), dodatne rakete za sustav HIMARS, 500 preciznih granata kalibra 155mm, minobacači i mine od 120 mm, minobacači od 82 i 60 mm, 37 MRAP vozila tipa Cougar te 120 vozila HMMWV i još 6 kamiona, proturadarske rakete HARM, bacači granata, mine, eksplozivi, oprema za noćna djelovanja, te sustavi veze i razna osobna zaštitna oprema. Za preostalih 850 milijuna USD od vojne će industrije biti naručena proizvodnja 45.000 granata kalibra 152 mm, 20.000 granata od 122mm, 50.000 raketa za VBR sustav „Grad“ od 122 mm, 100.000 tenkovskih granata kalibra 125mm, satelitska komunikacijska oprema, te provedba razne logističke obuke. Uz to je onda objavljeno izdvajanje i još milijardu USD pod kontrolom Ministarstva vanjskih poslova SAD – namjenski za provedbu vojnog školovanja i obuke ukrajinskih kadrova u nadolazećem razdoblju.
Nakon takvog uvodnog postavljanja stvari, nije čudilo da se posjet ukrajinskog predsjednika pretvorio u jednu prilično neviđenu prigodu – koja je jako jasno demonstrirala privrženost saveznika, izazivajući ujedno i neuobičajeno žestoke reakcije u Rusiji te na ukupnoj proruskoj sceni u medijima te na društvenim mrežama. Uglavnom, nakon programa političkih susreta tijekom popodneva po washingtonskome vremenu, Zelenski je večer proveo držeći govor pred oba doma američkog Kongresa, uz masovno odobravanje većine kongresnika i tek manjinu šutljivih protivnika. On je zahvalio za svu pruženu pomoć, ali je i naznačio kako bez nje nema ni budućih uspjeha. Pokušao je domaćine uvjeriti da se sva primljena oprema cijeni i pazi, posebice u svjetlu nadolazećih faza ovoga sukoba. Ujedno je otvorio i mogućnost budućih pregovora s Ruskom Federacijom, postavivši pri tome naglasak i na moguće održavanje u New Yorku posebne mirovne konferencije na tu temu – čije bi temeljne postavke mogle biti javnosti predstavljene za otprilike dva mjeseca, odnosno na prvu godišnjicu ruske invazije na Kijev.
Zauzvrat, domaćini su Zelenskom predočili kako kroz Kongres putuje paket daljnje strukturne pomoći Ukrajini vrijedan gotovo 45 milijardi USD, koji je konačno bio usvojen jučer, 23. prosinca, u sklopu šireg paketa za financiranje državne uprave SAD teškog oko 1,7 bilijuna USD. Uz to se razmatralo i proglašavanje terorističkom organizacijom ruskog privatnog vojnog poduzeća „Wagner“, za kojeg Pentagon smatra da u Ukrajini drži možda i do 50.000 boraca (od čega možda i do 40.000 bivših zatvorenika). Nakon svega toga, Zelenski je zadovoljan krenuo kući, spojivši povratak još i s kratkom posjetom Poljskoj, ujedno najavljujući za budućnost i potencijalne odlaske u niz drugih europskih država saveznica – što će zasigurno pomoći daljnjem jačanju kontinentalne podrške napadnutoj Ukrajini.
Ta podrška ne sastoji se samo u nizu sklopljenih ugovora za buduću proizvodnju vojne opreme, kako u SAD, tako i u Njemačkoj, Francuskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj, te drugim zemljama – već i u stalnom pritoku konkretnih donacija. Iz Francuske se zato čulo o slanju dodatnog oružja (raketni sustavi, PZO sustav Crotale) te planovima za isporuku oružja i streljiva u prvom kvartalu 2023. godine, dok su put Ukrajine krenule i pošiljke zimske opreme iz Islanda (12.000 komada, rezultat nacionalnog „maratona u pletenju“) i Litve (19.000 vesti i 15.000 toplih kompleta druge robe). Ujedno, Litva i Bugarska su objavile i detalje svog sudjelovanja u obuci ukrajinskih vojnika – gdje Litva za EU misiju vojne potpore Ukrajine (EUMAM Ukrajina) namjerava izdvojiti do 40 vojnih i državnih službenika, a za međunarodnu operaciju obuke ukrajinske vojske u Velikoj Britaniji "Interflex" do 25 instruktora. Samo tjedan dana nakon odluke o slanju vojne pomoći, Bugarska se pokazala skromnijom pri odlučivanju o obuci – te je odobrila obuku tek 60 borbenih medicinara OS Ukrajine na teritoriju svoje zemlje.
No, dok Ursula von der Leyen u ime Europske unije najavljuje skoro pristizanje u Ukrajinu 900 generatora dizajniranih za napajanje kritične infrastrukture te više milijuna štednih žarulja – ponešto je posrednija pomoć iz Njemačke. Naime, dok se iz ove države čulo o slanju 26 vojnih kamiona Rheinmetall MAN HX 8*8 s kukama za vuču tereta, a u idućoj godini i barem jedne mobilne vojne bolnice – izgleda da su konačno zaživjeli i neki elementi njemačkog programa kružne zamjene opreme („Ringtausch“). Naime, Njemačka je pokrenula isporuku tenkova Leopard 2A4 – kojih su prva dva otposlana u Češku, da bi im iduće godine slijedilo još 13 (te jedan tenk za izvlačenje tipa „Bergepanzer 3 Buffel“), čime se kompenziralo češko slanje u Ukrajinu tenkova T-72. Ujedno se u Grčku slalo oklopna vozila Marder, da bi Grčka put Ukrajine poslala 50 starih oklopnjaka tipa BMP-1 – a u Sloveniju idu njemački kamioni već spomenutog tipa MAN HX 8x8 – u zamjenu za njihove vojne donacije Ukrajini.
Nažalost, kako se vidjelo posljednjih dana, pri tome je mešetarenje vojnom robom za Njemačku ipak išlo bolje nego pregovori o uvozu dodatne nafte kakve se nedavno vodilo u Kazahstanu. Jer, dok se još prije koji dan činilo kako nema problema u dogovaranju o kupovini tog energenta u Kazahstanu – ipak možda i nije sve tako čisto oko prijenosa kupljene nafte u Europu naftovodom „Družba“. Iako su dužnosnici iz Kazahstana izgleda uvjeravali partnere kako će to sve biti u redu – iz Ruske Federacije se ovoga tjedna ipak čulo da Kazahstan za takav transport tek treba moliti dopuštenje, dok je konačna odluka ipak tu isključivo u rukama Ministarstva energetike Ruske Federacije. Tih 3 do 5 milijuna tona nije usporedivo s oko 20 milijuna tona, koliko se donedavno godišnje isporučivalo iz Rusije, ali ipak predstavlja zanimljiv predmet pritiska – posebno ako se odnosi EU i Rusije uskoro dodatno zaoštre. Pri tome, prostor za zaoštravanje otvorio je i virtualno održani sastanak ministara vanjskih poslova država skupine G7 održan u četvrtak 22. prosinca, na kojem se usuglasio nastavak svekolike podrške Ukrajini, uključivo i vojnom opremom, kao i zalaganje za organizaciju „mirovnog summita“ kada to bude zgodno u svjetlu predstojećeg stanja na zimskim bojištima Ukrajine.