NEUSTRAŠIVA MAJKA

Naoružana revolverom i lažnim ispravama hvatala je članove bande koji su joj oteli kćer

Iza rešetaka ih je strpala deset. Kako bi to postigla, pretvarala se da je anketarka, zdravstvena radnica... Na kraju su je ubili

Živjeti u San Fernandu, gradiću od 30.000 stanovnika smještenom nasred jedne od narkoruta u Meksiku, znači prihvatiti određene stvari kao normalne. Primjerice, da ljudi nestaju na putu kući. Da narkokarteli uvode policijski sat. Ili da masovne grobnice s manje od 20 ljudi novine više niti ne bilježe. Da kriminalci nekažnjeno hodaju ulicama grada.

Miriam Rodríguez nije mogla prihvatiti takvo normalno. Naoružana revolverom, lažnim ispravama i hrabrošću koju joj je dala smrt njezine kćeri, gospođa Rodriguez godinama je poput detektiva identificirala, locirala pa čak i fizički hvatala kriminalce koji su oteli i ubili njezinu kćer Karen. Iza rešetaka ih je strpala deset. Kako bi to postigla, pretvarala se da je anketarka, zdravstvena radnica, zaposlenica na lokalnim izborima. Doznala je sve o njima, o njihovim navikama, prijateljima, rodnim mjestima, djetinjstvima. Promijenila je izgled kako je ne bi prepoznali. I dovela do njih policiju.

"Pomaganje Miriam Rodríguez da pronađe ubojice njezine kćeri bila je najveća čast u cijeloj mojoj karijeri", izjavit će kasnije jedan lokalni policajac, jedini koji je pristao pomoći majci kojoj su tjednima zalupljivali vrata pred nosom dok je tražila uhićenje prvog od ubojica kojeg je locirala, na temelju dokaza koje je sama prikupila.

Trenutak koji je promijenio njezin život odigrao se krajem siječnja 2012., kada su na cesti blizu obiteljskog dućana za kaubojsku opremu Karenin auto opkolila dva terenca. Naoružani muškarci silom su otvorili vrata njezina kamioneta i odvezli se do njezine kuće u kojoj je živjela sama dok je majka radila u obližnjem Teksasu. Tjedni nakon otmice bili su neprekinuti košmarni niz poziva, prijetnji, nade i nespavanja za majku Miriam i cijelu obitelj. Kako bi platili otkupninu, obitelj je podigla kredit u banci koja je imala specijalne zajmove za tu svrhu. Poslušno i precizno slijedili su upute iz pisma Kareninih otmičara.

Karenin otac ostavio je torbu punu gotovine blizu jedne bolnice, a onda uzaludno čekao na lokalnom groblju da je dovedu i puste. Znajući da ništa ne može izgubiti, gospođa Rodríguez zatražila je sastanak s članovima lokalnog kartela Zeta i na njezino iznenađenje pristali su. Dok je sjedila s mladim, vitkim mladićem u lokalnom restoranu i preklinjala ga da joj vrati kćer, voki-toki koji mu je bio oko pasa povremeno se oglašavao. Mladić je tvrdio da kartel nema njezinu kćer, ali je ponudio pomoć za 2000 dolara. Kroz isprekidanu metalnu komunikaciju na mladićevu voki-tokiju čula je kako ga je netko nazvao imenom - Sama. Tjedan dana kasnije više nije odgovarao na pozive. Zvali su drugi, tvrdili da su otmičari, i da im treba još malo novca, 500 dolara. Obitelj je sumnjala u istinitost, ali svejedno je platila.

Gospođa Rodríguez, koja se tada već bila rastavila od muža, uselila se kod starije kćeri Azalee. Jednog jutra, nekoliko tjedana nakon posljednje uplate otmičarima, sišla je u dnevni boravak i rekla Azalei da zna da se Karen neće vratiti, da je sasvim sigurno mrtva. Rekla je to glasom kao da prepričava što je sanjala. "Neću stati dok ne pronađem ljude koji su odveli Karen", rekla je. Od tog trenutka nadalje bila je druga osoba.

Gospođa Rodríguez znala je da svi objavljuju fotografije na društvenim mrežama, čak i sitni kriminalci poput onih koji su oteli njezinu kćer. Bilo je samo pitanje vremena. Dotad je već potvrdila umiješanost mladića u Kareninu otmicu, zahvaljujući mehaničaru koji je slučajno odveden s Karen istog dana, ali kojeg su pustili. Dane je provodila na društvenim mrežama, satima pretraživala Karenin profil u potrazi za tragovima. Jedno jutro otkrila je fotografiju tagiranu s imenom Sama. Odmah je prepoznala mladića iz restorana. Kraj njega je stajala djevojka u uniformi slastičarnice iz grada Victoria, dva sata udaljenog od San Fernanda.

Gospođa Rodríguez tjednima je motrila slastičarnicu dok nije napamet znala smjene djevojke s fotografije. Čekala je. Jednog dana Sama se pojavio. Pratila ih je do kuće i zapisala adresu. No, za odlazak na policiju trebala je više od adrese. Trebala je ime. Ošišala se i obojila kosu u žarkocrvenu. Odjenula je vladinu uniformu koju je zadržala nakon što je davno prestala raditi na jednom niskopozicioniranom mjestu u ministarstvu zdravstva. Cijeli dan je u uniformi i s lažnom ispravom koja je izgledala poput službene provodila lažnu anketu u Saminom kvartu dok nije saznala njegove osnovne podatke. No, kada je počela kucati na vrata službenih ureda, nitko joj nije želio pomoći. Gospođa Rodríguez nije prihvaćala "ne" kao odgovor. Nakon niza odbijenica pronašla je policajca koji joj je bio voljan pomoći.

"Kada je izvadila svoj dosje, nisam mogao vjerovati. Informacije i pojedinosti koje je ta žena pribavila radeći sama bile su nevjerojatne", ispričao je taj policajac u velikoj priči koju je o Miriam Rodríguez objavio New York Times, čije dijelove prenosimo.

U trenutku kada je policija izdala nalog za uhićenje, Sama je već nestao iz grada. Miriam Rodríguez nastavila je tražiti druge iz bande. Uskoro je imala hrpu fotografija Same i njegova društva. A onda se sasvim slučajno Sama pojavio. Bio je rujan 2014. godine i Luis, sin gospođe Rodríguez i Karenin brat, zatvarao je svoju trgovinu u gradu Victoria. Njegova posljednja mušterija pregledavala je šešire. Luis ga je prepoznao. Nazvao je majku koja ga je slijedila, pazeći da se ne otkrije dok ne stigne policija. Kada su ga uhitili nasred glavnog trga, Sama se odupirao i vrištao, tvrdio je da ima srčanih problema. U policijskoj stanici dao je imena i adrese nekoliko suučesnika. Jedan od njih zvao se Cristian Jose Zapata Gonzalez i, kada je uhićen, imao je samo 18 godina. Bio je preplašen, pitao je može li nazvati mamu. Gospođa Rodríguez pratila je ispitivanje. Kada je mladić rekao da je gladan, ušla je u sobu i dala mu svoj ručak, potom je izašla da mu kupi Colu.

"Još je dijete, ja sam majka. Kada sam ga slušala, bilo mi je kao da slušam svoje dijete", rekla je prema kasnijem iskazu svoje prijateljice koja ju je dopratila u postaju.

Mladić je sve ispričao policiji. Rekao je da je spreman odvesti ih na ranč gdje su žrtve ubijene i gdje bi trebale biti zakopane. Glavna zgrada bila je puna rupa od metaka. Na jednoj hrpi ležale su odbačene stvari žrtava. Miriam se sledila pri pogledu na šal koji je pripadao Karen i jastuk iz njezina automobila.

Na putu natrag s ranča gospođa Rodríguez prošla je pokraj restorana smještenog blizu skretanja na makadamski put koji je vodio na ranč. Tamo je, dva dana nakon Karenina nestanka, bila na ručku s Azaleom. Istog dana u restoranu je sama za drugim stolom sjedila pijući sok jedna susjeda, Elvia Yuliza Betancourt, djevojka koju je gospođa Rodríguez dobro poznavala i kojoj je davala Karininu odjeću dok je bila dijete. Gospođa Rodríguez ju je pozdravila i pitala je li čula za Karen. Djevojka se pravila kao da ništa ne zna, zbog čega je pomislila da je to čudno, jer dotad su svi već znali što se dogodilo s Karen. No, sada joj je sinulo. Možda je nešto znala. Možda je čak čuvala ranč u slučaju da dođe policija.

Došavši doma, ponovno se bacila na istragu i otkrila je je Elvia bila u vezi s jednim od Kareninih otmičara koji je bio u zatvoru zbog jednog drugog zločina. Tjednima je čekala pred zatvorom dok se Elvia napokon nije pojavila. Policija je došla i uhitila je, a kasnije se doznalo da su neki od poziva otmičara bili iz njezine kuće. Vrijeme je prolazilo, a ona je nastavila skupljati dokaze, no bilo je sve teže jer se trag hladio. Neki od počinitelja bili su mrtvi, drugi u zatvoru. Oni koji su bili na slobodi pokušali su započeti novi život vozeći taksije, radeći na crpkama ili su se okrenuli vjeri. Jedan od njih je bio Enrique Yoel Rubio Flores. Gospođa Rodríguez otišla je u njegovo rodno mjesto Aldama, sa samo 13.000 stanovnika. Pronašla je njegovu baku.

"Oduvijek je bio problematičan", rekla joj je starica ne znajući s kime razgovara, ali barem sada, dodala je, ide u crkvu. Naravno, gospođa Rodríguez je počela posjećivati i pronašla ga. Uhićen je usred mise, pred okupljenim vjernicima.

Za vrijeme jednog uhićenja Miriam Rodríguez spotaknula se i slomila nogu. Danima prije toga sjedila je u svom autu i motrila kuću u kojoj je radila i živjela djevojka koja je sudjelovala u Kareninoj otmici. Djevojka se zaposlila kao stalna dadilja kod jedne obitelji u gradu Victoria, a gospođa Rodríguez motrila je posvećeno kuću, u svom stilu urinirajući u čaše i prazneći akumulator vozila u mraku slušajući radio. Njezin sin Luis morao se prišuljati do nje da joj skrivećki napuni akumulator. Kada je policija napokon uhitila mladu ženu, gospođa Rodríguez potrčala je prema njima, spotaknula se i pala.

Mjesec dana kasnije, na dan kada se u Meksiku slavi Majčin dan, u svibnju 2017. godine, još je bila u gipsu i na štakama. Oko deset sati navečer tog dana krenula je prema doma. Parkirala je i s mukom se izvukla iz auta, kada joj se približio bijeli kamionet. Nešto ranije gospođa Rodríguez je zatražila policijsku zaštitu. U ožujku te godine dvadesetak zatvorenika pobjeglo je iz zatvora u gradu Victoria, u koji je Miriam Rodríguez smjestila većinu ubojica svoje kćeri. Bojala se da joj je život ugrožen. Policija je rekla da je slala povremene patrole do njezine kuće. Dotad je već osnovala Colectivo de Desaparecidos, organizaciju koja je davala glas roditeljima nestale djece, i znalo se za njezin angažman. Naoružani muškarci izišli su iz bijelog Nissana i ispalili u nju 13 metaka. Umrla je na putu do bolnice.

Njezina smrt nije bila neočekivana. Miriam Rodríguez nije je se bojala, ali je nije niti priželjkivala. Mnogi ubojice njezine kćeri bili su na slobodi. Njezina javna kampanja nije prijetila samo nekolicini otmičara koji su ugrabili i njezinu kćer. Gospođa Rodríguez prijetila je ustanovljenom redu i poretku pod vlašću narkokartela. Njezini bližnji živjeli su u strahu da je prešla crvenu liniju. Ona je govorila: "Nije me briga hoće li me ubiti. Umrla sam na dan kada su ubili moju kćer. Želim ovo okončati. Sve ću ih maknuti s ulice, a sa mnom neka naprave što žele".

Njezina smrt glasno je odjeknula u zajednici. Ljudi su izašli na ulice, prosvjedovali protiv nepravde i normalnosti u kojem kriminalci prolaze nekažnjeno, a majke i djeca se ubijaju. Njezina smrt stvorila je osjećaj ugroženosti kod drugih roditelja koji su tražili djecu i zahtijevali od vlasti da se obračunaju s počiniteljima. Vlada je bila prisiljena reagirati. Unutar nekoliko mjeseci uhićena su dva počinitelja atentata, a jedan je ubijen u srazu s policijom.

Mjesec dana nakon njezine smrti uhićena je i jedna žena s liste Miriam Rodríguez koja se preselila u Veracruz i zaposlila kao taksistica. Prema svjedočanstvu njezinih kolega, objesila je poput boksačke vreće i tukla Karen prije ubojstva.

Policijski i drugi službenici s kojima je dolazila u kontakt nisu baš cijenili pristup gospođe Rodríguez, ali su bili ponizni pred ciljem njezine misije. Većina ju je opisala kao tešku narav, ženu koja je grubo razgovarala i nije poštovala uzuse finog ponašanja. "Nisu se svi s njom slagali", izjavila je kasnije Gloria Garcia, dužnosnica u lokalnoj vlasti. "Ali poštovali su je."

Na trenutak borba Miriam Rodríguez promijenila je San Fernando koji svoju tešku sudbinu duguje nesretnom smještaju na karti. Ljudi su prigrlili njezinu borbu kada je postala javna i marširali nakon što je ubijena. Njezin tragični kraj podsjetio je sve na to da ako želiš živjeti u tom gradu, ipak moraš prihvatiti neke stvari kao normalne. To je realnost koja zapravo vrijedi i za cijeli Meksiko, zemlju koja je već blizu 20 godina izrešetana mecima, i u kojoj se u ovom trenutku 70.000 osoba vodi kao nestalo, kao što je to 2012. bila Karen Rodríguez. Zemlju u kojoj ubojice slobodno hodaju cestom, baš kao što to radi dio muškaraca koji su prije tri godine ušutkali zauvijek gospođu Miriam Rodríguez.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2022 09:57