"Kada je krenulo to nasilje i kada su me počeli udarati, stvarno mi je bilo u glavi to da im mogu biti ne otac, nego djed! A onda, s druge strane, ta neka ledena mržnja u njihovim očima, ta samouvjerenost, to da oni meni drže lekciju... Jer to je zapravo bila njihova lekcija meni i, pošto sam im toliko gadan, oni se ne mogu suzdržati pa me onda poneko od njih udari u glavu", ispričao je za Slobodnu Dalmaciju nagrađivani srbijanski pisac Vladimir Arsenijević kako je izgledao fizički napad na njega u centru Beograda.
"Nisu me oni cipelarili, čak ih je njihov vođa kao smirivao, kao ‘nemoj, nemoj‘, ali oni su toliko bili popizdjeli da se nisu mogli suzdržati (...) Ne znam, ne želim biti patetičan, ali meni je krajnji osjećaj užasna tuga i žao mi je što te sve to može tako sj...ati, da tako možeš biti jadan, da tako možeš polaptati sva ta sr...nja koja ti serviraju i da na kraju ne možeš ići nekamo s djevojkom nego da se baviš svim tim stvarima", priča emotivno.
Arsenijević je napadnut 11. srpnja, večer prije planiranog obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici, na platou ispod Brankova mosta u Beogradu koji povezuje strogi centar starog Beograda s također centralnim dijelom Novog Beograda. Udruga u kojoj je aktivan, Krokodil, tu blizu ima prostorije koje redovito bivaju devastirane i razbijane. Jer Krokodil (Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu I Letargiju) se, osim popularizacijom kulture i književnosti, redovito bavi i nepopularnim temama poput borbe protiv nacionalizma i promoviranja suočavanja sa zločinima koji su činjeni sa srpske strane.
Arsenijević dalje priča kako mu je jedan od napadača u jednom trenutku rekao: "Šta je bre, pi*ko, hoćeš sad da te skinemo golog i da te nateramo da trčiš ovdje po Karađorđevoj ulici, a mi da te snimamo?!"
"I ja pomislim – jbt, pa ovo je replika iz filma ‘Tri nedjelje posle‘", kaže Arsenijević govoreći o filmu koji je režirao Miša Terzić i koji je upravo ovih dana imao svoju dobro primljenu premijeru u Puli.
Je li mu djelovalo da su napadači tu došli s unaprijed pripremljenim planom da ga napadnu ili su jednostavno naletjeli na njega.
Neke naredbe ne moraju biti ni izdane...
"Nesumnjivo su to ljudi koji su došli s namjerom i naravno da su to uvijek ljudi koji su na izvjestan način instrumentalizirani. Ja čak vjerujem u onu verziju stvari, možda čak naivno, da postoji jedna vrsta dubokog organskog razumijevanja između tih grupacija i onih koji ih koriste i zloupotrebljavaju i vrhovnog manipulatora koji sjedi na vrhu piramide, a svi znamo tko je on, i da neke naredbe i ne moraju biti izdane."
Obrazlaže dalje za Slobodnu Dalmaciju kako mu uvijek djeluje naivno ona priča o sendvičima i dnevnicama, koja se inače kači uz pristaše i aktiviste režima: sendviči su simbol slabo plaćenog rada i akcijanja za režim.
"Ja mislim da postoji jedno duboko ideološko razumijevanje između njih, mislim da ti ljudi duboko i snažno vjeruju u stvari koje propovijedaju i da su očigledno spremni koristiti različita sredstva, pa i nasilne obračune s neistomišljenicima", govori nam Arsenijević, koji se, dok smo razgovarali, nalazio u Rijeci, gdje redovito boravi živeći zapravo na relaciji Hrvatska – Srbija.
"To su uvijek ta ista lica i ja sam to vidio onog trena kada sam izišao iz taksija tamo na platou ispod Brankova mosta. Jer ti maloljetnici zapravo, klinci, jako golobradi dječaci, uvijek su snimani našim nadzornim kamerama kada nam redovito – a to se događa svakog tjedna – vandaliziraju prostor Krokodila i pišu svakakva sr*nja po zidovima."
A repertoar grafita je od veličanja vojnog vođe bosanskih Srba i osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, preko odavanja počasti Vojsci Republike Srpske, do grafita kojim je u jednom trenutku bila išarana cijela Srbija: "Kad se vojska na Kosovo vrati".
Organi reda, inače vrlo prilježni u primjeni zakona ako pokušate napraviti bilo kakav grafit ili napisati nešto protiv vlasti, blagonaklono gledaju kada se ispisuju poruke koje gode režimu.
Arsenijević dalje kaže kako svi znaju tko su ti likovi te da je riječ o momcima regrutiranima iz navijačkih krugova i "tog huliganskog ambijenta gdje je potpuno nebitno za koga navijaju – za Partizan, Zvezdu ili neki treći tim – jer se oni jedni s drugima sukobljavaju samo na tribinama, u svemu ostalom su braća rođena i nema nikakvih razlika između ideologija koje zastupaju".
Ti huligani, nastavlja on, istodobno su i jurišnici neformalnih krajnje desničarskih grupa te među njima ima i onih koji baštine ne samo "četnički etno fazon", već i ideologije srednjoeuropske i zapadnoeuropske krajnje neonacističke desnice.
"Sklon sam misliti da je sve to jako muljavo i da ne postoji trajektorija, već da se ovo samo tako dogodilo", kaže on na pitanje predstavlja li napad na njega neku novu stepenicu u sve prisutnijem i sve ogoljenijem nasilju u Srbiji pod režimom predsjednika Aleksandra Vučića ili je riječ o nastavku atmosfere koja već dugo postoji.
Uvijek oko Srebrenice
"Gledano iz našeg ugla u Krokodilu – ako izuzmemo činjenicu da su oni mene udarali – do sada smo bili izloženi i dramatičnijim situacijama kada nam likovi upadaju u prostorije i demoliraju ih, ali izostala je ova vrsta reakcije uopće ljudi, medija i načina na koji se to prvo u Srbiji krenulo zakovitlavati, pa onda i u regiji, pa bogami i u Europi. Mislim da je reakcija bila presudna", kaže on.
Podsjeća i na to da su ljudi iz Krokodila redovito omiljene mete prorežimskih tabloida i medija, upravo na temu Srebrenice i uvijek oko godišnjice srebreničkoga genocida. Zbog toga aktivisti Krokodila te kršitelje zakona tjeraju na sud, toliko da su se sa svojim odvjetnikom "okumili", kaže Arsenijević.
"Imali su jako usuglašen medijski napad, brutalne laži, da mi održavamo radionice za djecu pedškolskog uzrasta na kojima im govorimo da su Srbi genocidni narod i tako dalje", kaže on. "To je nešto što ti sljeduje kada spomeneš tu riječ na ‘g‘ i mi smo to znali, nije to za nas bilo ništa čudno pa u tom smislu ni ovo nasilje koje sam ja doživio nije baš palo s Marsa. Bilo je jasno da će se nešto dogoditi, a stvari se nekada odvijaju na ovaj ili onaj način, a ovaj put je došlo do direktne interakcije, a onda i konfrontacije", zaključuje Arsenijević.
Da je napad bio očekivan i da je samo bilo pitanje trenutka kada će se dogoditi, misli i Marko Vidojković, spisatelj, kolumnist i koautor gledanog političkog podcasta koji je zbog žestoke kritike Vučićeva režima toliko bio izložen ozbiljnim prijetnjama da je prije tri i pol godine s obitelji morao napustiti Srbiju i nastaniti se u jednoj zemlji članici EU-a, koja mu je, na inicijativu međunarodnog PEN-a, pružila utočište. Od tada nije prešao granicu svoje domovine, a svoj podcast "Dobar, loš, zao" zajedno s kolegom Nenadom Kulačinom vodi putem videoveze.
"Arsenijević spada u onu grupu ljudi koji su u Srbiji savršene žrtve. To su ljudi koji pripadaju ekstremnoj manjini koja se bori za demokratsko društvo, za građansko, liberalno i moderno društvo, protiv nacionalizma i šovinizma, koje osuđuje ratne zločine iz 90-ih, koje osuđuje klerofašizam i tako dalje. Takvi ljudi su na meti u Srbiji, na meti svih, jer vidimo da desnica sada cvjeta i u studentskom pokretu, vidimo da se i na prosvjedima protiv režima najčešće uzvikuje ‘Aco Šiptare‘ – nasuprot ‘Aco Srbine‘, što viču naprednjaci; vidimo da se i policiji viče ‘Šiptari‘ i ‘Idite na Kosovo‘", kaže Vidojković za "Slobodnu".
"Dakle, jedan nacionalistički i šovinistički narativ koji u srpskom društvu vlada od 1980-ih godina danas je u potpunosti povampiren i, nažalost, ne vidim što bi moglo zaštititi građane poput Arsenijevića, ili Dinka Gruhonjića, ili Marije Vasić, ili svih nas koji se nalazimo u tom košu, a potpuno smo nezaštićeni. A ne samo da nas ne štiti država, jer država je jedan od organizatora i sponzora maltretiranja te male grupe ljudi, nego nas ne štiti nitko. Od tapšanja po ramenu, izraza skandaliziranosti iz Europe – od toga nema ništa. Dva dana nakon napada na Arsenijevića imali smo ministricu u Vladi Srbije iz SPS-a koja priča da bi ona izvršila etničko čišćenje Kosova od Albanaca da je bila na mjestu Slobodana Miloševića. Eto, to je takva država. To je država u kojoj vlada potpuni ideološki mrak i u tom mraku najveća opasnost prijeti onima koji se ne uklapaju u taj društveni narativ šovinizma, nacionalizma i velikosrpstva", kaže Vidojković.
Srbijansko je društvo antieuropsko, prorusko, mrziteljsko, šovinističko...
Podsjetimo, Dinko Gruhonjić vojvođanski je novinar i sveučilišni profesor i zbog svojih antinacionalističkih i antifašističkih stavova česta je meta raznih vrsta napada režima i raznih drugih nacionalista i ekstremista, sve do prijetnji smrću i fizičkog napada na automobil njegova sina, odnosno demoliranja vozila, o čemu je "Slobodna" nedavno pisala.
Marija Vasić također je antifašistička aktivistica i nastavnica u nekada kultnoj Jovinoj gimnaziji u Novom Sadu, koja je pod potpuno besmislenom optužbom – kažu odvjetnici – za rušenje ustavnog poretka na početku studentskih i građanskih prosvjeda provela u Vučićevu pritvoru više mjeseci. I s njom je "Slobodna" nakon puštanja na slobodu razgovarala.
"Svatko bira hoće li svoj životni i profesionalni put nastaviti u zemlji u kojoj može izgubiti glavu i u kojoj se to realno ne cijeni", nastavlja Vidojković. "Ne cijeni se (žrtva i hrabrost), ljudi se praktično bore sami za sebe i za to da se mogu pogledati u ogledalo ujutro kada ustanu ili kada legnu spavati. Nema tu nekog popravljanja srbijanskog društva i ono je duboko antieuropsko, duboko prorusko, duboko mrziteljsko, šovinističko... Albanci se i dalje promatraju kao niža rasa – ono je, dakle, i rasističko; Hrvati se svi kolektivno promatraju kao ustaše i tu vladaju ogromne predrasude, a oni koji govore protiv toga gledaju se kao izdajnici, drugosrbijanci i takozvani autošovinisti i postaju legitimne mete zato što Srbija u ovom trenutku još uvijek nije u stanju regionalno ratovati, ali protiv svojih građana traje taj rat."
Kaže dalje kako taj rat "zahvaljujući Europskoj uniji i Europskoj komisiji nije otvoren, ali je podmukao i intenzivan... Kad se nađeš u situaciji da moraš otići iz zemlje jer si u njoj ugrožen ne zato što te nitko ne štiti, nego zato što upravo ta država predano radi na tvom ugrožavanju, onda je jasno o čemu je riječ: To je ogoljeni fašizam", zaključuje Vidojković.
Arsenijević dalje govori o krugovima kojima pripadaju i napadači na njega: "Oni su strahovito ojačali. Cijelo društvo, svi mehanizmi društva i sve institucije su na njihovoj strani. Oni se osjećaju kao bubreg u loju. Mi godinama sa zidova uklanjamo sva ta sr*nja i zaista imamo problem jer imamo četvero ili petero ljudi na koje možemo redovito računati. Nađemo neke volontere pa oni izgube volju nakon dvije ili tri akcije i tako ukrug."
Na naše pitanje podsjećamo ga na reakcije koje su uslijedile iz EU-a na vijest o napadu na njega te da je izravnu podršku dobio od veleposlanika EU-a, dok su veleposlanici Nizozemske i Njemačke sudjelovali u aktivnostima u okviru komemoracije srebreničkoga genocida.
"A sve ovo drugo... Ja se ne bavim visokom politikom i često osjetim da nemam pojma o čemu bih na tu temu pričao niti kako oni donose te svoje odluke, ali kad pogledaš tu toksičnu čorbu, srpski društveni milje i političku scenu – pa hajde se ti opredijeli tu za bilo koga. Ja da sam EU, ja bih zaključao vrata i držao bi nas govnjivom motkom podalje dokle god se ne unormalimo, a to je po svoj prilici nikad."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....