Mujo Hrustanović prebačen je 1997. godine u izbjeglički kamp Ježevac u Bosni i Hercegovini. Tada mu je tamošnja vlada rekla da će u njemu provesti svega nekoliko mjeseci. Privremeno rješenje, rekli su mu.
Hrustanović tamo živi već više od 20 godina.
Sedamdesetpetogodišnjak u apartmanu veličine 30 kvadratnih metara živi sa svojom suprugom, sinom, snahom i njihovo dvoje djece. Njihov se stan nalazi u jednoj od 50 bijelih kuća koje se nalaze u kampu pored Tuzle. Te su kuće tamo izgradile međunarodne organizacije s namjerom da budu privremeno rješenje, no postale su stalno.
U njima danas živi stotine osoba koje su preživjele genocid u Srebrenici, najgore stradavanje takve vrste od Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da su u Srebrenici ubijena 8.372 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka.
'Napustili su nas'
"Napustili su nas", rekao je Avdo Hrustanović, Mujin 25-godišnji sin za The Guardian, čiji je novinar Lorenzo Tondo posjetio Ježevac.
Avdo je imao svega nekoliko mjeseci kada su njegovi roditelji prisilno napustili Srebrenicu. Braću su mu ubijena. "Ovi su ljudi ovdje s međunarodnom zajednicom podijelili svoju bol i što su dobili zauzvrat? Oronuo dom te zaborav", rekao je Avdo za The Guardian.
Predsjednica Udruge za psihološku pomoći bosanskim izbjeglicama "Snaga žene", prim. dr. Branka Antić-Štauber, tvrdi da jasne strategije za povratak bosanskih izbjeglica u njihova sela koja su razrušena tijekom Rata u Bosni i Hercegovini koji je započeo sredinom rujna 1991. godine te koji je okončan sredinom prosinca 1995.
"Ponekad, čak i kada su njihove kuće obnovljene, nekima se bilo teško vratiti. Gotovo svi pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Pričamo o primarnim, kroničnim traumama koje još uvijek. Postoje žene koje još uvijek tragaju za nestalim članovima svojih obitelji", rekla je Antić-Štauber.
Dvadeset minuta dalje od Tuzle nalazi se izbjegličko selo Mihatovići u kojemu živi više od 150 obitelji. Gotovo ih je pola iz Srebrenice. Tamo žive i Mirsada Malkočević te njezina bolesna majka. "Dovela sam majku ovdje jer joj je trebala pomoć", rekla je ova nezaposlena 45-godišnjakinja za The Guardian.
Peteročlana obitelj živi od 400 eura
"Bila je živjela u drugom prihvatilištu za izbjeglice i bojim se da bi u jednoj takvoj ustanovi mogla i umrijeti bez da je ikada živjela dostojanstven život. Ja sam joj sve što ima. Srbi su joj ubili muža, troje djece i troje braće.
Malkočević je više mjeseci živjela u šatorskim naseljima prije nego što je prebačena u izbjegličko selo. Slično kao i Hrustanovićima, vlasti su joj bili obećali dom i normalan život.
"Kad sam stigla u Mihatoviće, mislila sam da će mi dodijeliti pravi dom. Nakon 25 godina, još smo tu. Peteročlana obitelj koja živi o 400 eura mirovine moje majke", rekla je Malkočević.
Samo 20 žitelja Mihatovića ima stalan posao. Muhamed Mehmedović radi u tvornici, gdje zarađuje 240 eura na mjesec. "Smatram se sretnim zbog toga, ali takvih nas je malo. Istina je da u ovim selima za mlade ljude nema budućnosti. Rat nije uništio samo ljudske živote. Uništio je i djecu i unuke koji su se rodili u ovim kampovima i koji u njima odrastaju jer su tako ostali zarobljeni u istim traumama koje žive njihovi roditelji", rekao je 30-godišnji Mehmedović.
Antić-Stauber to naziva transgeneracijskim transferom traume. "Trauma se prenosi s prve generacije koja je preživjela traumu na drugu pa na treću. U Ježevcu i Mihatovićima pod istim krovom žive tri generacije iste obitelji", rekla je.
Svo dolaze u Srebrenicu, nitko u Ježevac
Avdo Hrustanović došao je u Ježevac kao predškolac. Prošle je godine završio ekonomiju i trenutno nema posao. Većinu vremena provodi kod kuće dok mu se djeca igraju na blatnjavim ulicama. Preživljavaju zahvaljujući Mujinoj ratnoj mirovini. "Novinari svakog srpnja dođu u Srebrenicu izvijestiti s godišnjice Genocida, ali nitko ne dođe u Ježevac provjeriti kako žive oni koji su genocid preživjeli", rekao je Avdo.
Mehmedović kaže da je život u Mihatovićima neizvjestan. "Oko života bosanskih izbjeglica sve je privremeno. Naše je stambeno pitanje privremeno jer se svake dvije godine mijenja. Ista je stvar i s našim putovnicama. Živimo u perpetualno privremenom stanju", rekao je.
Srebreničani sada nisu jedine izbjeglice koje žive u Bosni i Hercegovini. Pridružili su im se Sirijci i Afganistanci koji poput beskućnika žive na tuzlanskom Željezničkom kolodvoru. Stanovnici Bosne i Hercegovine znaju kako im je. Znaju kako je to kada se nekog istjera iz njegovog doma.
"Kad po noći zapalim vatru, mislim na migrante koji spavaju na ulicama Tuzle", rekla Ajša Mehmedović, Muhamedova majka. "Znate, to se ne tako davno dogodilo nama. Ali muškarci i vlade znaju zaboraviti prošlost. Tako su nakon rata zaboravili i na nas."