KAZALIŠNI FESTIVAL U PODGORICI

NAŠ NOVINAR POSJETIO JE GLAVNI GRAD CRNE GORE Kao da vladaju usporedo i zakon i bezakonje: građanski je red uzoran, a državni poslovi mutni

 
Podgorica
 MARKA / Alamy / Profimedia

Središte Podgorice (u socijalističkoj diktaturi Titograda) ostavlja dojam imućnoga zapadnoeuropskog pokrajinskog grada: održavane fasade, automobili više te više srednje klase, disciplinirani vozači, dobra prometna signalizacija, stotine taksija, čisti pločnici, održavani parkovi, lijepo odjeveni ljudi, mnoštvo dućana, specijaliziranih trgovina, pa i knjižara, uređeno dakle jedno carstvo znakova u kojem jest moguća, rekao bih, i određena užurbanost.

Drugi svjetski rat uništio je bio taj nejak gradić, još uvijek mahalu, u kojem je, eto, poslije mnogih bombardiranja njemačkih, preostalo bilo 1945. samo nekoliko tisuća ljudi, pa je danas Podgorica grad koji nema nego betonsku arhitekturu druge polovice dvadesetog i ovog stoljeća.

“Gore je sve pusto”

Stoji kraj rijeke Morače (ljeti presušenog potočića) Sahat-kula iz 17. stoljeća, jedini, što se kaže, svjedok turskoga vakta, u dijelu grada Stara varoš, koja je takva jedino imenom. Glavninu poslijeratne nove gradske jezgre projektirali su te podigli, ponajviše, njemački ratni zarobljenici te je njezin urbanizam razuman i shematski ustrojen.

Nisam u Podgorici bio dulje od desetljeća i grad, koji je ionako bujao, kao da se podvostručio. Ona početna struktura pomalo se narušava, grad postaje zagušen, nelogičniji, ali još uvijek ne i kaotičan.

Taksisti su me redom uvjeravali da možda s okolicom ovdje sad živi i 250.000 ljudi. “Trećina Crne Gore ovdje se šlijegla, cijeli sjever, sve je gore pusto”, govori taksist pa se požali da za rođene Podgoričane više nema ni mjesta ni posla.

S terase najvišega kata hotela Ramada, gdje sam odsjeo prateći kazališni festival Regionalne unije teatara RUTA, u organizaciji Gradskog pozorišta Podgorica, pogled zaustavljaju brda krševita te ispod njih kranovi. Ne deseci, nego njih zacijelo više od stotinu, panoramski ukrug. Koliko god se sagradilo, i dalje dakle rastu nove betonske kocke, kao u kakvom lego-gradu iz bajke.

Ta brda oko Podgorice ljeti gore, sjećam se otprije, požare se ne isplati gasiti, ionako jedino kamen i drača plamte, nema uokolo ničega čovjeku potrebnoga, a na zaravni, gotovo kao u dnu kratera, grad eto raste kao da na nafti ili zlatu počiva...

Koliko ima stanovnika Podgorica? “Previše, u svakom slučaju”, odgovara mi dr. Ivan Vuković, gradonačelnik, stasit, tek u srednjim tridesetima, toliko mladolik da misliš da je student. Ćaskali smo u festivalskim kuloarima, gdje je prve tri večeri redom gledao predstave koje smo poslije komentirali, a zatim su ga omeli, pretpostavljam, što se kaže, ozbiljniji događaji…

Upravo dok je službeni vozač festivalski kolegu Sašu Milosavljevića, novosadskog kritičara, i mene povezao ka Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, te treće večeri festivalske, nekoliko ulica dalje, grunula je eksplozivna naprava u automobilu, raznijela jednoga čovjeka, drugoga teško ranila, kao i prolaznicu, još protresla prodavačice u dućanu ispred kojega je automobil bio parkiran.

Krsto Vulović

Rat klanova

E to je ovdje svakodnevica. I ne jedino u Podgorici, nego i u svim ostalim crnogorskim gradovima i gradićima, Nikšiću, Cetinju, Kotoru, Budvi, Herceg Novom, Baru… Kao da si u Zagrebu sredinom devedesetih: ne prođe tjedan da nekoga ne dignu u zrak, prosviraju snajperom ili likvidiraju nasred ulice, u po bijela dana, metkom u potiljak…

Ovdje je raširen narativ da ratuju dva kotorska klana, ali kad pogledaš na kartu, vidiš da su ti navodni klanovi tobože potekli iz dvije-tri ulice te da je nemoguće da bi oni mogli prouzročiti više od pedeset mafijaških ubojstava samo u međusobnom obračunu.

Novinarsko iskustvo govori da iza tih navodnih klanova stoje barem dijelovi takozvane duboke države, pripadnici tajnih službi, umreženi i s kriminalnim podzemljem i s političkim nadzemljem, kako je bilo u nas 90-ih godina prošlog stoljeća, a kako je i danas u Srbiji.

Crnogorska metropola gotovo da više nema industrije. Glavno je industrijsko poduzeće Kombinat aluminija Podgorica, koji je lani zapošljavao 530 radnika, i poljoprivredna tvrtka AD plantaže, koja se uglavnom bavi proizvodnjom vina i alkoholnih pića, s oko 700 zaposlenih.

Međutim, posvuda su zgrade banaka, posluju dvije burze, rastu zdanja telekomunikacijskih tvrtki i svi grade, ne znaš otkud i kojim novcem. U Podgorici je turizam sporedan, a ponuda je, ponavljam, kao u bogatom europskom gradu.

Automobil jest fetiš. Svaka obitelj s dvoje zaposlenih kupi odmah dva. Ne znam čemu su im potrebni, barem u Podgorici. Taksi jest, čak i za lokalne prosječne plaće od oko 500 eura, iznimno jeftin. Kao nigdje u Europi. Službena je valuta ovdje euro još od 1999., a potrošiti dva eura za vožnju taksijem - nije jednostavno. Znači, prosječna gradska vožnja stoji oko deset kuna, a sve da se odjednom predomislite i poželite spustiti taksijem s planina na primorje, to vas neće stajati mnogo više od 20 eura…

Za automobilske fetišiste povoljno je međutim to što se parking, u usporedbi s većim hrvatskim gradovima, naplaćuje gotovo simbolično. U strogom središtu sat parkiranja dođe oko 3,5 kune, a u širem centru oko 2 kune.

Kako teku festivalski dani, čitam paralelno 500-tinjak stranica knjige “Realm of the Black Mountain, A History of Montenegro” (u prijevodu: Kraljevstvo Crne Planine, povijest Crne Gore) engleske znanstvenice Elisabeth Roberts, objavljene u Londonu 2007. Posrijedi je prva, kronološki organizirana, velika studija objavljena na Zapadu, a koja donosi i suvremenost. Tumači situaciju u Crnoj Gori uoči i nakon osamostaljenja od ostataka Jugoslavije (Srbije) godine 2006., kad je povratila samostalnost stečenu na Berlinskom kongresu 1878., a izgubljenu nakon pripajanja Jugoslaviji 1918. godine.

Od pretpovijesnih vremena, zatim od Ilira i drugih starosjedilaca, preko državica Duklje i Zete, do Kraljevine Crne Gore i do Jugoslavije, teče uglavnom krv i gube se resursi. U pozadini cijele studije stoji jedna neizrečena misao da kao samostalna država, Crna Gora nikako nije mogla preživjeti, što se kaže, sama od sebe.

Uvijek je valjalo odnekud pribaviti i žita i kapitala, a duge vladavine većih sila u svim plodnim dijelovima današnjeg teritorija državnog, od plodnih ravnica uz Skadarsko jezero do zaštićenih luka na Jadranu, bijahu pravilo. Sve što je više vrijedilo bijaše u rukama većih sila, Turaka, Mletaka i Austrijanaca.

Otjerana u surove predjele krševitih planina, domaća, pomiješano slavensko-ilirska plemena, preživljavala su od hajdučije, od pljačke poljoprivrednika iz dolina, od šverca i svakojake dopuštene i nedopuštene trgovine.

Znači, tragovi toga preživljavanja osjećaju se i danas, te kao da u Crnoj Gori vladaju usporedo i zakon i bezakonje: građanski je red uzoran, a državni poslovi mutni, zakoni strogi (nema pušenja u zatvorenim prostorima i toga se svi pridržavaju), a poduzetnici “čudni”, mnogi upravo iznad zakona…

Kokain i pasoš

Sutradan mi novi taksist kaže kako mu je sin pomorac, ali se više ne može ukrcati na brod s crnogorskim pasošem. Nitko ih više ne uzima, jer svako malo eto padne tovar od tri ili pet tona kokaina u Južnoj Americi na brodovima s crnogorskim pomorcima. Kad se takvo što dogodi, ubojstva u Crnoj Gori postanu učestalija.

“Jedino što u ovoj državi vrijedi jesu žene”, dodaje taksist. Možda i ne pretjeruje. Nema toga Pariza (a bio sam u Parizu više puta nego u Podgorici) kojim hoda toliko elegantnih, ponosnih, uspravnih i samosvjesnih žena. Ovdje je patrijarhat potpuno ovisan o ženskoj samosvijesti, rekao bih. I te žene nisu vlastita fasada. Vidiš da nisu potlačene, osjetiš da vode glavnu riječ u većini situacija.

Kako je bilo stoljećima, tako jest, po svemu sudeći, i danas. Golemi kapitali ulažu se dakle u građevinu i automobile, a novac često potječe ne jedino od sumnjivih bogataša stranaca, nego eto od domaćeg masovnog šverca visokotarifnih roba, cigareta, kokaina i preprodaje automobila sumnjiva porijekla. Građevinski rast desetljeće i dulje poticali su dakle često anonimni strani ulagači, uglavnom Rusi, a otkako je država ušla u NATO, postupno se Rusi povlače, zajedno sa svojim kapitalima, isto ne uvijek jasna porijekla, a tko će ih nadoknaditi - ne zna se...

Gradsko pozorište Podgorica vodi Stevan Koprivica, ugledni pisac, scenarist i profesor, bivši sportaš, smiren jedan čovjek, s kojim razgovaram o tekućim političkim previranjima. Čini se da je većina građana uz vlast kad je posrijedi budućnost Crne Gore kao samostalne države, ali kako će država biti uređena, oko toga nema konsenzusa.

Već mjesecima Podgoricom i drugim gradovima i mjestima hode, dvaput tjedno, masovne procesije vjernika i drugih građana nezadovoljnih odlukom vlasti da preuzme imovinu danas pod nadzorom Srpske pravoslavne crkve. U pozadini tih litija jest stoljetna bitka za simboličnu i stvarnu samostalnost Crne Gore od Srbije, čija je Pravoslavna crkva preuzela prerogative crnogorske prije stotinu godina. Onima koji se osjećaju kao Srbi ponajviše takva situacija odgovara, a onima koji se osjećaju kao Crnogorci ponajviše ne odgovara.

Krsto Vulović

Bijele koze

Te procesije zagovornika Srpske pravoslavne crkve posve su mirna okupljanja. Izostanak bilo kakvog nasilja, a hoda Podgoricom i više desetaka tisuća ljudi, govori da je posrijedi iskren bunt, a nije daleko od istine da u šetnjama masovno sudjeluju ne jedino Srbi nego i Crnogorci, nezadovoljni vlašću, a ne državom.

Profesor Koprivica plaši se incidenata, oružanih sukoba, no većina mojih ostalih sugovornika misli da njih neće biti, prije svega zato što je Crna Gora eto u NATO-u i što se među građanima ne osjeća toliko mržnja, koliko inat i stanovita, rekao bih, uzbuđenost.

Uostalom, ovdje ni dva brata često nisu iste nacionalnosti, jedan je Crnogorac, drugi Srbin, te bi svaki rat bio i doslovno bratoubilački.

Snažno je ovdje dakle ustrojena država, koliko god se čini da počiva na sumnjivim ekonomskim temeljima, i kojoj, čini se, ovakve napetosti donekle odgovaraju. Osobito one sa Srbijom.

Ovdje jest ista partija na vlasti (slično kao u nas u Primorsko-goranskoj županiji) već tričetvrt stoljeća, transformirani komunisti, Demokratska partija socijalista, a vodi je Milo Đukanović, koji je na položaju, kao premijer ili predsjednik, evo već dulje od trideset godina. Po tome Crna Gora nalikuje pomalo na kakvu egzotičnu kneževinu, gdje se sve događa po unaprijed zadanom obrascu.

Dojmila me se dakle produkcija domaćina na festivalu RUTA, Gradskog pozorišta Podgorica, prikazana posljednji dan festivala. Plodna srpska (a i crnogorska) dramatičarka (i političarka) Vida Ognjenović (78) sama je režirala svoje recentno djelo “Kozocid”, veliku ansambl predstavu o poslijeratnoj komunističkoj gluposti i lukavim seljacima. Crnogorske glumice i glumci igraju otvoreno, strasno, neki čak s mukom, ali opet uspjelo. Osobito me se dojmila Dubravka Drakić, a uz nju Mladen Nelević te beogradski gost Igor Đorđević.

No se čini da je danas slična situacija: jedino što umjesto bijelih koza “seljaci” skrivaju bijeli prah. Bolje zamjene za njega trenutačno, čini se, nema.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. siječanj 2023 07:17