Mariam Khotenasvili izvršna je direktorica briselske TEPSA-e, ona koja je odgovorna za svakodnevno upravljanje organizacijom. Ona je ta koja vodi ovu prvu transeuropsku istraživačku mrežu koja analizira politike EU i sva politička zbivanja u Uniji. Uostalom, njezina ekspertiza uključuje vanjsku i razvojnu politiku EU, tako da je bila prava osoba za razgovor o svemu što dogodilo u prošloj godini.
Zašto je EU bila toliko iznenađena kad je Ukrajina podnijela zahtjev za članstvo? Je li to bio tajming, činjenica da zemlja nije bila ‘spremna‘ u tradicionalnom smislu krugova proširenja EU-a ili to možda ima neke veze s momentom ‘ne provocirati Rusiju‘?
Mislim da je EU bila iznenađena kada je Rusija započela rat 24. veljače, ali nije bila toliko iznenađena kada je Ukrajina predala zahtjev za članstvo četiri dana nakon. Ukrajina je bila spremna podnijeti zahtjev za članstvo u EU, nadovezujući se na svoje sporazume o pridruživanju i DCFTA s EU, ali politički zahtjev ne bi bio prihvatljiv za mnoge države članice EU prije rata. Unija je dugi niz godina izbjegavala davati bilo kakva obećanja istočnim susjedima u pogledu perspektive budućeg članstva, a samo je uvažavala njihove aspiracije. Ali rat i divljenja vrijedna hrabrost Ukrajine u zalaganju za svoj europski izbor izvršili su pritisak na države članice EU-a da se prema Ukrajini ponašaju pravedno i na lipanjskom sastanku Europskog vijeća postignut je konsenzus da se Ukrajini dodijeli status kandidata za članstvo u EU.
Ovdje želim istaknuti da dodjela statusa kandidata ne smije ostati samo simbolična gesta. Nakon toga bi trebalo uslijediti otvaranje pristupnih pregovora. U EU postoje tendencije da se kaže da smo dali politički signal, ali proces pristupanja je dug i naporan i kao prijelazna rješenja trebamo ponuditi nešto drugo osim članstva. Nikakvo ‘povlašteno partnerstvo‘ ili nadograđeni sporazum o pridruživanju ne bi smjeli zamijeniti izglede za proširenje Ukrajine i ne bi se smjeli koristiti kao izgovor za odgodu procesa pristupanja. EU će također uništiti vlastitu budućnost ako nastavi izmišljati zamjenske aranžmane za kandidate za članstvo.
Zašto je za EU važno da Ukrajina bude članica?
Budući da se Ukrajina bori za svoju europsku budućnost, ako EU poklekne u podržavanju Ukrajine u borbi, Unija će izgubiti sav kredibilitet kao akter, izgubit će legitimitet u očima mnogih mladih Europljana. Također se neće uspjeti pozitivno angažirati u svom susjedstvu i zaustaviti rusko imperijalno osvajanje, koje nema granica. Ukrajina ne samo da dijeli liberalne vrijednosti, već ih je također spremna braniti i podnijeti daleko veće žrtve nego što su mnoge članice EU-a ikada morale. Ona unosi dinamiku, duh slobode i inovativnosti u EU, dok EU, unatoč povoljnijim uvjetima, često ne uspijeva stati u odbranu svojih vrijednosti. Pogledajte opseg potpore krajnje desnim nacionalističkim strankama diljem EU-a: naša je demokracija krhka i trebaju joj ideali. S Ukrajinom, EU može ponovno otkriti vlastitu bit mirovnog projekta i pomoći susjednim zemljama da žive u miru i sigurnosti.
Mislite li da je možda bilo problema s drugim zemljama koje žele status kandidata, a još ga nemaju?
Nekoliko zemalja Zapadnog Balkana godinama je čekalo ne na status kandidata, već uglavnom na početak pristupnih pregovora. Komisija je u listopadu predložila davanje statusa kandidata i Bosni i Hercegovini, unatoč dubokoj političkoj krizi u zemlji i krhkosti njezinih institucija. Svi kandidati i potencijalni kandidati zainteresirani za ulazak u EU sigurno će željeti da se prema njima postupa pošteno, a to zna i EU. Osobno bih bila manje zabrinuta zbog nejednakog tretmana među kandidatima, a više zbog općeg nedostatka volje u EU za daljnjim proširenjem. Lakše je pronaći isprike nego izgraditi jednoglasnu podršku za nastavak procesa proširenja.
Kakvu će ulogu igrati EU u ukrajinskoj poslijeratnoj obnovi?
Obnova Ukrajine mora biti projekt izgradnje moderne, demokratske države, buduće članice EU. To se mora dogoditi u okviru proširenja. EU planira pokriti otprilike polovicu kratkoročnog financijskog nedostatka Ukrajine 2023. (s 18 milijardi eura zajmova), a dugoročno planira stvoriti instrument za obnovu Ukrajine. Ponovno pokretanje ulaganja u Ukrajini zahtijevat će javne zajmove i javna jamstva EU-a i njezinih država članica, što će pomoći ponovnom pokretanju privatnih ulaganja. Ali na percepciju rizika utječu i politički signali: što jasnije izgleda Ukrajina za pristupanje EU, to će se brže povećati i privatne investicije.
Mislite li da zemlje EU doista vide Ukrajinu kao saveznika ili je mnoge vide kao ‘tampon‘?
Bojim se da mnogi ljudi u zapadnoj Europi Ukrajinu tradicionalno vide kao tampon. S druge strane, srednjoistočne, balkanske i skandinavske zemlje vide je kao saveznika. Možete pročitati mnoge članke napisane npr. belgijskih znanstvenika koji Ukrajinu otvoreno nazivaju tamponom između EU i Rusije, te smatraju da EU ima samo instrumentalne interese u Ukrajini, ali ne i suštinski interes. Ova nesretna razlika u tome kako europske zemlje vide Ukrajinu pretvara se u mlaku podršku, npr. Francois Heisbourg je naglasio da Francuska pruža samo dva posto vanjske vojne potpore Ukrajini, Italija tri posto, Njemačka devet posto i Poljska 22 posto. Mlaka potpora mnogih velikih država članica EU-a pretvara se u dugi rat u Ukrajini gdje je Rusiji dopušteno terorizirati civile projektilima, napadati bolnice, energetsku infrastrukturu, s ciljem smrzavanja i ubijanja ukrajinskih žena i djece. Dok je Rusija poražena u vojnom sukobu na terenu, ona koristi teror kako bi slomila duh Ukrajinaca.
Što mislite, kako EU radi kada je u pitanju suprotstavljanje nasilniku? Ide li nam dobro ili nismo uspjeli?
Ne ide nam baš najbolje, a to dokazuje i rat koji traje. Mnogi Europljani nikada nisu htjeli priznati da bi Putin mogao započeti ovaj rat - radije su poricali. Mnogi Europljani još uvijek ne razumiju da će ishod rata u Ukrajini imati izravan utjecaj na budući poredak u Europi, da se radi o sukobu između autoritarnosti koju sponzorira Kremlj i europskih vrijednosti demokracije i vladavine prava. Vojna i financijska potpora država članica EU Ukrajini varira: neki pomažu više, neki manje, a sama EU nema mnogo sredstava za vojnu potporu Ukrajini. Istina, dogovorila je osnivanje Europskog mirovnog fonda (koji je do sada financirao oko tri milijarde eura vojne pomoći Ukrajini) i nedavno je dogovorila da će 15 tisuća ukrajinskih vojnika biti obučavano na europskom tlu, ali to je daleko od dovoljnog. Pogledajte raketne napade i nedostatak obrane protiv njih. EU također pokušava izolirati Rusiju putem sankcija – ali sankcije uglavnom postižu svoje učinke tek dugoročno i to ako se zadrže na duži rok. Sankcije ne bi trebalo rano ukidati. EU je usvojila nekoliko paketa trgovinskih i financijskih sankcija protiv ruskih subjekata, ali pad ruskog BDP-a povezan sa sankcijama do sada nije bio dovoljan da uvjeri rusku vladu da zaustavi rat.
Zašto postoji tolika razlika između onoga što ljudi misle i onoga što vlada misli o ratu?
Situacija se zaista razlikuje od zemlje do zemlje. U Njemačkoj možda većina ljudi više podržava Ukrajinu nego njezinu vladu, ali u Italiji su mnogi ljudi skloni biti popustljivi prema Rusiji i manje zabrinuti zbog onoga što se događa u Ukrajini. Općenito, smatram da bi vlade mogle obaviti bolji posao objašnjavajući građanima mnoge načine na koje ruski rat protiv Ukrajine predstavlja rat protiv cijele Europe, kao i razne metode hibridnog ratovanja koje Rusija koristi kako bi potaknula podjele unutar EU.
Mislite li da postoji razlika u načinu na koji Europa gleda na rat u Ukrajini i načinu na koji je percipirala rat u bivšoj Jugoslaviji?
Mislim da se EU sjeća da su meki mirovni napori i diplomacija bili nedostatni da spriječe okrutne ratove koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije. Sada je i EU veća, integriranija i nešto jača nego što je bila 1990-ih. S druge strane, Rusija je sada također jača, a razne zemlje EU su proteklih godina razvile ovisnost o Rusiji koju sada moraju prevladati. Također je manje izvjesnosti o spremnosti SAD-a da dugoročno pruži sigurnosnu pomoć. Ono što bih, međutim, istaknula je da projekt proširenja EU na Zapadni Balkan nije u konkurenciji s proširenjem na Ukrajinu. Idealno bi bilo da se oba procesa odvijaju i potreban je veći napredak u oba. Demokratska, sigurna i prosperitetna EU mora uključivati i zapadni Balkan i Ukrajinu.
TEPSA ima dva nova zanimljiva projekta, jedan od njih je o dezinformacijama. Mislite li da je to danas postao veliki problem u Europi? Jesu li za sve krivi novinari ili je i politika? Da to povežemo s Ukrajinom - kako dezinformacije ‘služe‘ u ratu i kako se protiv toga boriti?
Rusi se usredotočuju na potpirivanje podjela unutar i između zapadnih zemalja, te pokušavaju povećati bijes među ljudima, zbunjenost i kaos. EU se s pravom obračunava s nekim od najvećih ruskih medija, ali je i dalje vrlo plašljiva kada je riječ o dezinformacijama na društvenim mrežama. Mislim da je također važno više obrazovati ljude o osnovama demokracije i vladavine prava, kako bi razumjeli razliku između europskih vrijednosti i autoritarnog modela koji Rusija promiče na sve nasilnije načine. Pokušavamo se pozabaviti dezinformacijama i promicati medijsku pismenost kroz naše projekte RADAR, RECLAIM i ACT EU, ali izazov je ogroman.