UMRO JE HUGO CHAVEZ!

'NAŠI POVIJESNI NEPRIJATELJI SU KRIVI ZA SMRT HUGA CHAVEZA' Predsjednik Venezuele izgubio je dvogodišnju bitku s rakom. Zemlju će voditi potpredsjednik Nicolas Maduro

 AFP

CARACAS - Venezuelanska vlada proglasila je sedmodnevnu žalost zbog smrti predsjednika Huga Chaveza i objavila da će mu pogreb biti u petak, objavio je na državnoj televiziji ministar vanjskih poslova Elias Jaua.

Venezuelanski predsjednik Hugo Chavez (58) umro je u utorak nakon dvogodišnje borbe s rakom.

Jaua je objavio da će Chavezovo tijelo biti prevezeno u srijedu u vojnu akademiju u Caracasu i tamo biti izloženo do petka kako bi mu svi koji to žele mogli odati posljednju počast.

Pogreb će biti u petak u 10 sati (15,30 po srednjoeuropskom vremenu), a sve Chavezove pristaše zamoljene su da dođu u odjeći u bojama venezuelanske zastave.

Do novih izbora, koji bi se po ustavu morali održati u roku od 30 dana, zemlju će voditi potpredsjednik Nicolas Maduro, kazao je Jaua.

-------------------------------------------------------------------------------------

Venezuelanski predsjednik Hugo Chavez (58) umro je nakon dvogodišnje borbe s rakom, objavio je u utorak potpredsjednik države Nicolas Maduro u emotivnom televizijskom obraćanju naciji.

Chavez se nije pojavljivao u javnosti od povratka u Venezulu prošlog mjeseca nakon liječničkog tretmana na Kubi.

Maduro je vijest o smrti predsjednika objavio u utorak navečer okružen venezuelanskim političkim i vojnim čelnicima.

- Dobili smo najtužniju i najtežu vijest. U utorak u 16.25 sati (21.55 po srednjoeuropskom vremenu) preminuo je naš 'comandante' predsjednik Hugo Chavez Frias. Ovo je trenutak duboke boli - kazao je Maduro.

Maduro je nakon objave Chavezove smrti kazao i da je "u ovom trenutku" u tijeku razmještaj posebnih vojnih snaga kako "bi se zaštitilo stanovništvo i zajamčila sigurnost u zemlji". Vojni zapovjednici koji su bili u njegovu društvu iskazali su mu punu lojalnost.

Ranije je kazao kako 58-godišnji vođa države ima novu i tešku respiratornu infekciju te da je u kritičnom stanju.

Rekao je kako će se osnovati stručno povjerenstvo koje će sasvim sigurno otkriti da je Chavez napadnut bolešću.

- Povijesni neprijatelji ove nacije tražili su načina kako nauditi našem komandantu, rekao je.

Kazao je i kako je vlada izbacila dvojicu američkih diplomata iz zemlje zbog špijuniranja venezuelanske vojske.

Jedan od najkontroverznijih vođa u Latinskoj Americi, dobio je predsjedničke izbore 1998. godine, a nedavno je, u listopadu prošle godine, izabran za još jedan šestogodišnji mandat.

U svibnju prošle godine kazao je kako se potpuno oporavio od karcinoma, nakon niza operacija i kemoterapija.

Ipak, u prosincu je objavio kako mu je potrebna ponovna operacija na Kubi, te je imenovao potpredsjednika Nicolasa Maduroa kao njegovog prvog nasljednika.

Po venezuelanskom ustavu, u roku od 30 dana trebali bi se održati novi predsjednički izbori. Kako piše Reuters, na njima će se vjerojatno ogledati Maduro i Capriles. Chavez je svojedobno nazvao Madura svojim izabranim nasljednikom i on uživa potporu njegovih pristaša, a zasad mu i ankete idu u prilog.

Chávez i njegova baština

Hugo Rafael Chávez Frias (58) umro je nakon duge agonije, kao izabrani predsjednik Venezuele. Sada ga mogu ondje pokopati, sa svim vojnim i civilnim počastima, pošto su ga orni medijski poslenici „pokopali“ stotinjak i više puta ovih mjeseci. Nije bilo tjedna da barem na nekom portalu nije osvanuo naslov „Chávez je umro“. Sada , kada je barem to gotovo, jamačno ćemo povremeno nailaziti na „otkrića“ o tome kad je zapravo izdahnuo. I taj ga morbidan interes svrstava u velikane - običan čovjek, pa i državnik, umire u miru, bez pomoći medija, a siromah i bez pomoći medicine, koja je Chávezu, ako ništa drugo, produljila muke do te mjere da bi ga i najgori protivnik morao požaliti.

Već i ranije teško bolestan od raka, pa zaliječen nakon operacije u lipnju 2011, Chávez je ponovo operiran 11. prosinca, ali bez finalna uspjeha. Uostalom, da su mu šanse male, pisali smo prije više od dva mjeseca. Ostatak je bio uzaludno mučenje - ali želja umire zadnja, kad više nema čak ni nade.

Chávez u Venezueli nije bio čovjek sistema, zapravo čak ni tvorac sistema on je bio sistem. Stoga njegova smrt širom otvara pitanje koje je bilo dobrano otškrinuto prethodnih mjeseci (i kojim smo se već bavili, pa se ispričavamo na ponavljanjima): što će dalje biti s Venezuelom, jednim od ključnih svjetskih proizvođača sirove nafte (i uz Angolu jedinom katoličkom zemljom u tijesnom klubu gospodarâ fosilnih energenata)? Hoće li u ovom slučaju sustav nadživjeti svog tvorca i svoju ikonu, ili će otići u povijest s njime, odnosno nedugo za njim? Ili je ličnost bila proizvod vremena, pa će i logika sustava opstati sve dok se ona podudara s logikom vremena?

Chávez nije stubokom promijenio režim u Venezueli, ali mu je bitno izmijenio logiku, postavivši u centar mase, a ne elitu.

U Venezueli, a to nije iznimka u Latinskoj Americi, ni ideološki ni politekonomski markeri nisu isti kao u Evropi. U Americi i liberalizam i ljevica i populizam imaju drukčije značenje nego u Evropi, a k tome se to značenje razlikuje i ovisno o tome je li ocjena izrečena sjeverno ili južno od Rija Grande del Norte, koji dijeli Sjedinjene Meksičke Države od Sjedinjenih Država Amerike.

Chávez, koga su sjeverno od Rija Grande mirno i s uvjerenjem nazivali komunistom (a ta vrsta ignorancije nije strana ni našim glasilima), bio je korifej rigidnoga i poprilično autoritarnog etatizma (s tu i tamo posijanim mrljama samoupravnog zadrugarstva), koji se danas poziva na Bolívarov antikolonijalizam otprije dva stoljeća (i maše njegovom sabljom nakon izborne pobjede), koji „socijalizam XXI stoljeća“ obećava smanjivanjem uloge tržišta.

Chávez je atipični časnik i vojni pučist, koji je poslije neuspjela udara 1992 i robije došao 1999 na vlast posve demokratski i podjednako demokratski opstao, grmeći vazda protiv nekih osnovnih postulata te zapadne predstavničke demokracije.

Chávez je ipak izvojevao čistu pobjedu, kako smo također pisali, zahvaljujući svome populističkom talentu (pri čemu je bio sličniji Perónu nego Castru) i zahvaljujući socijalnim reformama koje nisu sve bile na dugoročnu korist privrednog razvitka Venezuele. Te reforme su bile moguće zato što je Venezuela država s najvećim rezervama nafte u svijetu, oko 300 milijardi barila, znatno više od Saudijske Arabije i Kanade, dvostruko više nego Iran i Irak, trostruko više od Kuvajta itd. U Venezueli je nafta nacionalizirana još na referendumu 1973, u jeku prve naftne krize, kada je predsjednik već bio Carlos Andrés Pérez. Venezuela je dugo svjesna važnosti nafte: ona i Saudijska Arabija pokrenule su osnivanje OPEC 1960, a prve inicijative dale su Venezuela i tada još Mosadekov Iran 1949.

Chávezov režim kontrolira državni naftni konzorcij PDVSA (koji ga je štrajkom 2002 gotovo upropastio) i njegovim prihodima financira glavne mjere svoje politike: povećao je minimalni osobni dohodak preklani za 25 a lani za još 36 posto, što je upola više od stope inflacije, pa je uoči izbora minimalac iznosio mjesečno 2047,52 bolivara, tj. gotovo 400 eura, odnosno 3000 tadašnjih kuna; povisio je mirovine; produljio godišnje odmore i školske praznike. To mu je donosilo popularnost, ali ne kao nekad. U tu svrhu je oslabio privatni sektor, a ojačao državni. Udvostručio je broj uposlenih u državnom činovništvu, što jamačno ne pogoduje budžetu ni razvitku.

Najsiromašniji, međutim, mare za ekonomsku perspektivu ništa više negoli su marili za ekologiju kad je industrija donosila kruh, makar premazan čađom. Tek kad se zadovolje rezoni želuca stiže doba za sofisticirane prosudbe - mislili su Mao i Deng, a eto i Chávez.

Reklo bi se da se politika koju je Chávez vodio preklani i lani ne može nastaviti u nedogled, jer ni nafta ne daje za nju dovoljno podloge. Ne može se sav narod fiktivno zaposliti redistribucijom prihoda od nafte.

A i kad bi mogao, povijest uči, na primjerima planske ekonomije „realnog socijalizma“ s punom ali djelimice fiktivnom zaposlenošću, da ta Potëmkinova sela kad-tad padaju u prah koji se stere nepomućen za fasadama.

Prema tome, Venezuela će ubrzo morati preispitati svoju razvojnu politiku. Ne čeka je iza ugla bankrot, koji opet neposredno prijeti Argentini, ali nema ni perspektivu ako znatniji dio svojih prihoda od nafte ne usmjeri u razvojne projekte (ciljajući na povećanje zaposlenosti u realnoj ekonomiji), a ne prvenstveno na zapošljavanje bez realnoga radnog pokrića u državnoj služni.

U tom smislu Chávezov ekonomski režim ne može dugo opstati. Njegov politički režim pak može, ako korigira makroekonomsku politiku.

Vrijeme, naime, u Latinskoj Americi radi za populističke režime koje Evropljani, skloni shematizmu, smatraju ljevičarskima (iako je baš u Evropi populizam gotovo redovito bio sklisko predvorje fašizmu, dakle ekstremno desničarskim režimima).

Promijenio se i habitus nezadovoljnoga siromašnog građanina u Latinskoj Americi. Frei Beto (fra Beto), znameniti brazilski franjevac ljevičar i politolog, zaljubljen u Castrov model, prije nekoliko godina je zakukao: „Tržište je upropastilo progresivnu politiku… Siromasi ne žele socijalnu jednakost, nego da budu imućni kao i bogati… Nova ljevica se predala reklamnom pragmatizmu.“.

U Latinskoj Americi ljevica je i sredinom prošlog stoljeća mnogo češće (i mnogo šire) svoje revolucionarne ideje zasnivala na populizmu nego na marksizmu. Uostalom, i ekonomska i društvena baza bila je drukčija: eksploatirane mase brojale su mnogo više seljaka, a veoma malo industrijskog proletarijata; najgore su prolazili ne najamni radnici, nego obespravljeni Indijanci, te potomci crnih robova po favelama.

Chávez svoju strategiju ekonomske obnove Venezuele nije temeljio na revolucionarnim nacionalizacijama, nego na neočekivano velikom skoku cijena nafte (čemu je najviše pridonio njegov zakleti neprijatelj George W. Bush: ratom u Iraku podigao je u nebesa cijenu sirove nafte, omogućujući Chávezovoj vlasti dodatni dotok svježeg kapitala i u to doba porast nacionalnoga brutoproizvoda po godišnjoj stopi od 9 posto). Visoka cijena nafte ostaje, bez obzira na oscilacije.

Neće više biti Chávezove govorničke vještine, ali suština zadaće koja očekuje njegove nasljednike (bilo iz njegova, bilo iz protivničkog tabora) ostaje manje-više ista kao i u Chávezovoj eri: preživjeti zahvaljujući nafti. ( Inoslav Bešker)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2022 19:27