Barem od 6. razreda znala sam di se kopa kakav kanal, gdje postavljaju stupove za struju. Horor je počinjao s proljećem, kako se budi priroda, bude se i manijaci. Svakog jutra nova stresna ekspedicija: kako se dokopati kilometar udaljene škole, a izbjeći sve mine i zasjede. Skakala sam preko vrtova, virila jesu li se Anka ili stara Marta na tren makle iz dvora da protrčim taracom uz more, ili okolo preko brda, kozjim stazama kroz draču.
Znam da mnoge odrasle žene i muškarci ne vide ništa strašno u tome da tipovi zvižde za vama i dovikuju što bi vam radili, da vas 40 godina stariji susjed sačekuje i zažagreno hvata za ruku. "Kad tad ćeš biti moja!" slinio je privlačeći me debelim šakama, dok sam se pokušavala izvući gušeći se od nelagode, gađenja i krivnje....