Upravo u vrijeme kada čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, po tko zna koji put - i to ponovno u društvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - najavljuje odcjepljenje manjeg BiH entiteta Republike Srpske (RS) od Bosne i Hercegovine i ujedinjenje sa Srbijom, ugledni Foreign Policy pozabavio se ulogom Srbije na Balkanu, posebno u kontekstu ruskih nastojanja na regionalnoj i globalnoj sceni nakon invazije na Ukrajinu. Kako u svojoj opsežnoj analizi ističe Hamza Karčić s Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu, težnja Vladimira Putina za stvaranjem i etabliranjem tzv. ruskog svijeta ponovno raspiruje srpski ekspanzionizam na Balkanu.
Autor kreće od Crne Gore - gdje, spomenimo, Beograd i Moskva već godinama rastaču i društvenu i institucionalnu i političku scenu - te navodi da je, prije nego što je poražen u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori 2. travnja, višedesetljetni vladar zemlje Milo Đukanović oglasio uzbunu zbog oživljavanja srpskih napora da se uspostavi ‘srpski svijet‘ na Balkanu, što se sve izravno veže s ideologijom koja pokreće rusku invaziju na Ukrajinu. "Projekt ‘ruskog svijeta‘ na Balkanu se zove ‘srpski svijet‘", upozorio je Đukanović, tvrdeći da Srbija gleda na države nastale raspadom Jugoslavije na isti način na koji Rusija gleda na postsovjetske neovisne države - smatra ih zrelima za političku kontrolu, pa čak i pripajanje.
Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, navodi autor, ideja ‘ruskog svijeta‘ oblikovala je način na koji Rusija gleda na stanovništvo bivših sovjetskih zemalja. Ruski jezik, pravoslavlje i zajedničku kulturu i povijest Moskva smatra poveznicama koje su nadživjele raspad Sovjetskog Saveza. Više od tri desetljeća nakon kolapsa SSSR-a, Kremlj i dalje na te zemlje gleda kao da pripadaju njegovoj sferi utjecaja unatoč tome što su neovisne države - to je, kako navodi Karčić, politika koja oblikuje percepciju (perception shaping policy). Ruski predsjednik Vladimir Putin opravdavao je rusku (nezakonitu, op.a.) aneksiju Krima 2014. godine u biti se referirajući na nastojanje da se ponovno uspostavi ruski svijet. Njegovom invazijom punog opsega na Ukrajinu prošle godine želi se ponovno uspostaviti "povijesno jedinstvo Rusa i Ukrajinaca", navodi Karčić.
‘Stoljeće srpskog ujedinjenja‘
Ruski svijet odražava napetost između "stvarnih državnih granica Ruske Federacije i mentalnih mapa ‘ruskosti‘, koje postoje u umovima mnogih Rusa", kaže Igor Zevelev, suradnik u istraživačkom think tanku Wilson center. Koncept ruskog svijeta, navodi Zevelev, "omogućuje Moskvi da granice budu nejasne, barem retorički, s neizvjesnim posljedicama za regionalnu sigurnost". Timothy Garton Ash, britanski povjesničar koji se bavi suvremenom poviješću Europe, s posebnim fokusom na srednju i istočnu Europu, podsjeća autor, nedavno je primijetio da je "ideologija ruskog svijeta uvijek bila blisko povezana s ruskim imperijalnim projektom, Ruskom pravoslavnom crkvom... i autokracijom".
Slično tome, ideja srpskog svijeta dovodi u sumnju granice država nastalih raspadom Jugoslavije i ima za cilj njihovo ponovno ujedinjenje. Taj je koncept u rujnu 2020. godine, podsjeća autor, prvi artikulirao tadašnji srpski ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je tada izjavio da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić "treba izgraditi srpski svijet". "Beograd treba ujediniti sve Srbe. Predsjednik Srbije je predsjednik svih Srba", rekao je Vulin. Tako izneseni Vulinovi stavovi, ističe Karčić, nisu bili gaf. U Strategiji nacionalne sigurnosti Srbije iz 2021. navodi se da je cilj države "očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gdje god on živi". Drugim riječima, Srbija sebe smatra odgovornom za promicanje i jamčenje političkih interesa Srba koji žive izvan njezinih granica.
Najzlokobnije u svemu tome, smatra autor, jest to da se u toj strategiji navodi i da je "očuvanje Republike Srpske jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Republike Srbije". Republika Srpska kao administrativni entitet u sklopu BiH, rezultat je Daytonskog mirovnog sporazuma sklopljenog krajem 1995. godine te je prema istom sporazumu Srbiji i RS-u dozvoljeno imati "posebne paralelne odnose". No, ono što posebno zabrinjava, ističe Karčić, jest to što Srbija preuzima na sebe da brani dio teritorija BiH. Možda ni u jednoj drugoj zemlji, kako se naglašava, u strategiji nacionalne sigurnosti nije tako službeno izloženo i dobro prihvaćeno uplitanje u pitanja susjedne države. Prošlog je vikenda, podsjeća autor, Dodik pozvao na ujedinjenje Republike Srpske i Srbije, dodajući da je "ovo stoljeće srpskog ujedinjenja".
‘Velika Srbija 2.0‘
Bivši bošnjački član tročlanog predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, upozorio je 2021. da narativ srpskih političara o srpskom svijetu podsjeća na projekt ‘Velike Srbije‘ pokojnog srpskog čelnika Slobodana Miloševića - Karčić podsjeća da se radi o ideji inkorporiranja svih Srba u jednu državu, što je rezultiralo ratom i stradanjima u Hrvatskoj i BiH. Tadašnji Džaferovićev kolega u Predsjedništvu, bosanski Hrvat Željko Komšić, kako se navodi, rekao je u Europskom parlamentu u ožujku 2022. da je "srpski svijet identičan tzv. ruskom svijetu" po opsegu, ciljevima i strateškom promišljanju.
Kao da je želio iskazati svoju predanost prevlasti Srbije, Vulin je kao ministar unutarnjih poslova u lipnju prošle godine izjavio da je "formiranje srpskog svijeta proces koji se ne može zaustaviti", a idućeg mjeseca bio je još izravniji rekavši: "Sanjam ujedinjenje Srba, kao što su to sanjali svi moji preci", dodavši "znam da će se to jednog dana ostvariti, mirno, bez nasilja i sukoba". Vulin je čak pozvao na ujedinjenje svih Srba na Balkanu "u jednu državu", iako je nejasno kako točno planira da se prekroje granice i inkorporira Srbe koji žive u drugim neovisnim državama bez nasilja. Naglašavajući da su granice nejasne i promjenjive, on je ponovio riječi zagovornika i promicatelja ruskog svijeta, poput ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji također smatraju da su postsovjetske granice nejasne i, shodno tome, preuzimaju na sebe da ih ponovno iscrtaju. U srpnju 2022. Lavrov je rekao da će se ruski vojni ciljevi u Ukrajini proširiti izvan istočnih regija zemlje, dodajući da je nakon pet mjeseci invazije "geografija drugačija". Vulin se, inače, s Lavrovom susreo prilikom njegove posjete Moskvi već idućeg mjeseca.
Gledane zajedno, strategija nacionalne sigurnosti Srbije iz 2021. i Vulinove izjave iz 2022. razlog su za zabrinutost, a što je još više zabrinjavajuće, navodi Karčić, Vulin je bio u strukturama vlasti Slobodana Miloševića kroz stranku njegove supruge Mire Marković 90-ih godina, posjetio je Miloševićev grob na godišnjicu njegove smrti i odao počast bivšem srpskom čelniku. Vulinova retorika i njegova povezanost s događanjima u doba Miloševića, u BiH su izazvali slutnje da je srpski svijet - kako se izrazio politolog Jasmin Mujanović - ‘Velika Srbija 2.0‘. Vulinov šef, Vučić, također je bio dio vlasti za vrijeme Miloševićeve vladavine 90-ih i nije se, navodi Karčić, odrekao ideje srpskog svijeta.
Đukanović kao kočničar ‘srpskog svijeta‘
Iako koncept uspijeva dobiti institucionalnu podršku, mnogi u regiji Balkana upravo su Đukanovića percipirali onoga tko njegovu realizaciju koči. No, 36-godišnji ekonomist Jakov Milatović na nedavnim je predsjedničkim izborima osvojio 60 posto glasova naspram Đukanovićevih 40 posto, postavši tako novi predsjednik Crne Gore. Naizgled se takav izborni rezultat može činiti kao ništa neuobičajeno - veterana političara koji je godinama optuživan za korupciju zamijenio je mlađahni kandidat koji se potvrdio na međunarodnoj sceni i koji obećava promjene.
Ipak, Đukanovićev poraz, kako smatra autor, velika je pobjeda za one koji vjeruju u srpski svijet i podržavaju njegove ciljeve jer uklanja prepreke utjecaju Beograda u Crnoj Gori. Đukanović je bio kritičan prema rastućoj retorici srpske ideje svijeta i opasnosti koju ona predstavlja za ostatak Balkana, žaleći se na neuspjeh Zapada da odgovori na Vulinovu agresivnu retoriku. Nakon izbora u kolovozu 2020. godine, koalicija oporbenih stranaka formirala je vladu, pretvorivši Đukanovića u ‘fikus‘, a 2. travnja niz ‘anti-Đukanović‘ stranaka udružio je snage kako bi ga definitivno zbacio s vlasti.
Milatović, koji se politikom počeo baviti na poziciji ministra gospodarstva i ekonomskog razvoja u koalicijskoj vladi prosrpskih stranaka koje je podržavala Srpska pravoslavna crkva (SPC), pobijedio je na izborima uz potporu Andrije Mandića, jednog od čelnika crnogorskog prosrpskog Demokratskog fronta. Mandiću, koji je također sudjelovao u predsjedničkoj utrci protiv Đukanovića u prvom krugu izbora, suđeno je 2019. zbog njegove navodne uloge u pokušaju puča u Crnoj Gori, odnosno da se udružio sa Srbima, Rusima i nekim Crnogorcima u pokušaju rušenja crnogorske vlade. Mandić je bio uz Milatovića tijekom njegova pobjedničkog govora, dok su istovremeno Milatovićeve pristaše na ulicama pozdravljale novog predsjednika mašući srpskim zastavama.
Đukanovićev poraz također otvara vrata vjerskom utjecaju Srbije u Crnoj Gori. U drugom krugu izbora došlo je do sukoba između SPC-a i Crnogorske pravoslavne crkve. SPC, sa sjedištem u Beogradu, ima jurisdikciju diljem Srbije, BiH i Crne Gore, a njezina kontrola nad imovinom u Crnoj Gori - čemu se Đukanović protivio - bila je ulog 2. travnja. Đukanovićev poraz, navodi Karčić, smanjuje moć Crnogorske pravoslavne crkve u vlastitoj zemlji i tako još više učvršćuje utjecaj SPC-a.
Strah se širi i izvan Crne Gore
Sam Milatović, pak, odbacio je ideju srpskog svijeta, no mnogi promatrači u Crnoj Gori percipiraju ga drugačije. Crnogorski novinar Šeki Radončić smatra Milatovića "marionetom" Beograda, navodeći da Milatović u Crnoj Gori predstavlja Veliku Srbiju. Senad Pećanin, odvjetnik i novinar iz Sarajeva, komentirao je da će Srbija dokinuti crnogorski identitet i "možda promijeniti karakter njezine državnosti”. Avdo Avdić, istraživački novinar iz Sarajeva, smatra, pak, da "srpski svijet sada ima izlaz na more", pritom misleći na to da je Srbija kontrolom nad Crnom Gorom dobila izlaz na Jadransko more, koji je izgubila kad se Crna Gora osamostalila 2006. godine.
S Milatovićem na vlasti, Crna Gora će zadržati svoj teritorijalni integritet, procjenjuje autor, ali će izgubiti političku neovisnost koju joj je pomogao osigurati Đukanović. Taj 61-godišnji politički veteran dominirao je crnogorskom politikom više od tri desetljeća, a prvi put je izabran za premijera u dobi od 29 godina. Tijekom 90-ih godina bio je u savezu s Miloševićem u trenucima kad je srpski čelnik pokrenuo svoje osvajačke ratove protiv Hrvatske i Bosne. Kad je uvidio da se Miloševićeva sreća mijenja, Đukanović se distancirao od njega i zacrtao vlastiti smjer, dovevši Crnu Goru na kraju do neovisnosti od Srbije. Od tada je postao zagovornik prozapadne Crne Gore te je bio predvodnik u procesu bliže integracije zemlje s Europskom unijom. Crna Gora je 2017. godine ušla u NATO, prava etničkih manjina uglavnom su se poštivala, a Đukanović je proglasio svoju zemlju liderom u procesu europskih integracija na Balkanu.
Odlaskom Đukanovića, strahovi od uspona srpskog svijeta šire se i izvan Crne Gore. Srpski dužnosnici u BiH učinkovito blokiraju pristupanje te zemlje NATO-u. U srpskom svijetu, navodi autor, ključne političke i vojne odluke o državama u kojima žive etnički Srbi izvan Srbije, donosile bi se u Beogradu, čime bi se negirala neovisnost država nastalih raspadom SFRJ, a Srbija bi bila postavljena u središte političke gravitacije na Balkanu.
Ono što ‘Velika Srbija‘ nije uspjela postići grubom silom 90-ih, sada se može pokušati ostvariti hibridnim sredstvima. Čini se da je političko zarobljavanje države unutar neovisnih država, a ne vojni upad u zemlju, metoda koju preferira Srbija za ostvarenje sna o srpskom svijetu barem za sada, zaključuje u svojoj analizi za Foreign Policy Hamza Karčić.