Jedan od najpoznatijih svjetskih terorista 20. stoljeća, Iljič Ramírez Sánchez poznatiji pod nadimkom Carlos ili Šakal, u Francuskoj guli čak tri doživotne robije. Žalbenim putem tražio je da mu se jedna od njih ukine - nitko nema tri života, pa nema ni Šakal - no sud u Parizu u četvrtak je to odlučno odbio.
Jednu doživotnu zatvorsku kaznu dobio je za ubojstvo dvojice francuskih policajaca i ranjavanje 30-ak ljudi u lipnju 1975. na Elizejskim poljanama. Drugu i treću robiju zavrijedio je za napade na francuske vlakove, željezničku postaju i aktiviranje eksploziva na ulici 1982. i 1983., pri čemu je poginulo 11, a ozlijeđeno je još 150 ljudi. Kako mu je trenutno gotovo 80 godina, jasno je kako Carlosov žalbeni čin na presudu nema realnu, nego isključivo principijelnu osnovu, piše Slobodna Dalmacija.
Carlos je sebe u autobiografiji definirao kao profesionalnog revolucionara i borca za slobodu neimperijalističkih naroda. Bio je zapravo marksistički militant i plaćenik brojnih lijevih režima: produžena ruka komunističkog bloka u hladnom ratu sa Zapadom. Rođen je u Venezueli 1942., a njegov je otac bio odvjetnik i zakleti komunist. Svu svoju djecu nazvao je prema vođi Oktobarske revolucije: jedan sin mu se zove Vladimir, Carlosu je pravo ime Iljič, a trećem bratu - Lenjin. Iljič je studirao u Londonu i Moskvi, no školovanje nije završio jer je izbačen zbog lošeg ponašanja. No više je nego dobro naučio engleski, arapski, francuski i ruski.
Terorističku karijeru započeo je koncem 60-ih, kad se u Jordanu priključio Narodnom frontu za oslobođenje Palestine. U desetljećima koja su uslijedila bio je neuhvatljiviji od Osame bin Ladena, premda je živio kao bonvivan, playboy i komunistički James Bond, živeći na visokoj nozi i odsjedajući u najskupljim svjetskim hotelima. Proslavio se kao majstor bijega s mjesta zločina, kamuflaže i lažnih identiteta, no uživao je i aktivnu logističku pomoć špijuna komunističkog bloka diljem svijeta.
Gotovo da nema poznatijeg terorističkog akta u sedamdesetima u kojemu nije sudjelovao. Pokušao je atentat na francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, bio je navodno aktivan i u arapskom masakru izraelskih sportaša na Olimpijadi u Münchenu 1972. Godinu kasnije, Carlos i suradnik ispalili su dva raketna projektila na izraelski putnički avion na pariškom aerodromu Orly, promašili ga i pogodili JAT-ov DC-9. Planirali su čak i atentat na Henryja Kissingera, ali su odustali iz tehničkih razloga. Kako bi skrenuli pažnju na palestinsko pitanje, zarobili su i držali kao taoce ministre energetike zemalja OPEC-a u Beču 1975. Carlosov je potpis i na palestinskoj otmici francuskog aviona u Tel Avivu 1976., koja je okončana akcijom izraelskih komandosa. Navodno je surađivao i s Gadafijem, Irakom, Libijom i Kubom, a neki drže da je dugo godina radio i za bivši DDR.
U rujnu 1976. godine Carlos je bio kratko uhapšen u Jugoslaviji, ali je nedugo potom i pušten. Navodno je prethodno i ljetovao negdje oko Splita. Zanimljivo je kako ga je u beogradskom hotelu Metropol tad navodno priveo Jovica Stanišić, kasniji haški osuđenik za ratne zločine i Miloševićev šef tajnih službi, piše Slobodna Dalmacija.
Navodno je njemačka tajna policija, BND, željela da se Carlosa uhiti u Beogradu kako bi se Titova Jugoslavija javno prokazala kao zaštitnica međunarodnih terorista te su službama sigurnosti SFRJ oni i proslijedili informaciju o Šakalovu boravku. No po nalogu s najvišeg mjesta, Carlos je ubrzo pušten i pod lažnim identitetom radnika jedne jugoslavenske građevinske tvrtke avionom prebačen u Irak. Antiteroristička politika SFRJ bila je "nesvrstana" - izravno se ne sudjeluje u obračunima zapadnog i istočnog bloka.
Carlos se s golemim ambicijama vratio u Jugoslaviju nakon Titove smrti, 1982. godine, o čemu svjedoče zabilješke bivše Službe državne sigurnosti SFRJ. Njegov teroristički tim donio je tad navodnu odluku da u SFRJ uspostave stalnu bazu za podršku akcijama u zapadnoj Europi. Carlos je tad u Beogradu boravio pod krinkom sirijskog diplomata Michela Hadada, a sigurnosne službe bivše države navodno nisu u tom trenutku imale pojma da je najtraženiji svjetski terorist na njihovu terenu. Nagađa se kako su se SDB-ovci također koristili njegovim egzekutorskim uslugama u svijetu te da je njegova mreža odrađivala likvidatorske akcije protiv nekih pripadnika tzv. ustaške emigracije.
Carlos je, osim po krvavim tragovima diljem svijeta, s vremenom postao pravi literarno-filmski hit - o njemu je napisano na desetke knjiga, snimljen čitav niz filmova. Koliko je ukupno ljudi stradalo tijekom njegove terorističke "karijere", još se precizno ne zna. On sam je u jednom razgovoru za novine El Nacional iz Venezuele izjavio kako je odgovoran za oko 100 terorističkih napada u kojima je stradalo između 1500 do 2000 osoba.