PROPAST MEGAKOMPANIJE

Nekad su bili na vrhu svijeta i zaštitni znak Lige prvaka, a sad su na dnu: ‘Ni Kina ih neće‘

Nekad treća najvrjednija svjetska kompanija se od početka invazije na Ukrajinu srozala za stotine mjesta

Ilustracija plinovoda i Vladimir Putin

 Jeffrey Groeneweg/Afp/Profim/Jeffrey Groeneweg/Afp/Profim

"Stvarno sam želio da Gazprom postane najcjenjenija kompanija na svijetu", rekao je Dmitrij Medvedev 2007. godine. Bivši ruski predsjednik tada je bio na čelu upravnog odbora ove ruske energetske mega-kompanije, a to što je rekao imalo je smisla jer je Gazprom bio treći na listi najvrjednijih svjetskih kompanija, sveprisutan i kroz svoja razna sponzorstva - sjetimo se samo da je bio jedan od najvećih sponzora Lige prvaka.

Petnaest godina kasnije slika se dramatično promijenila - Gazprom se sada kreće između 400. i 500. mjesta, kapital izražen u dolarima pao je sedam puta, a granica se ne vidi.

U poretku ruske korporativne elite, Gazprom je na neočekivanom šestom mjestu, iza vlastite podružnice Gazprom Neft. Nekoć miljenik ulagača zbog svojih unosnih dividendi, Gazprom se 2022. godine suočio s neuspjehom bez presedana. Dioničarima, naviknutim na četvrt stoljeća financijskih dobitaka, daljnja očekivanja su se izjalovila jer je država preuzela kontrolu nad dividendama. Primarni poslovni pothvati Gazproma zapali su u minus.

Istovremeno, rat i sankcije nisu jedini uzroci strmoglavog pada - tu je i korozivni, razarajući utjecaj korupcije i upravljačka nesposobnost.

Prijeratni Gazprom

Još kasnih 60-ih Njemačka je preuzela vodstvo među zapadnim državama u uspostavljanju suradnje sa SSSR-om sklapanjem sporazuma poznatog kao "Plin za cijevi". Kao rezultat, plin umjerene cijene iz Rusije igrao je ključnu ulogu u jačanju središnjih sektora njemačke industrije, uključujući kemijsku industriju, građevinarstvo i hranu. Po uzoru na Njemačku, potrošači ruskog plina postale su i druge europske zemlje.

Pola stoljeća kasnije, tri četvrtine Gazpromova izvoza i trećina ukupne prodaje bili su usmjereni u Europsku uniju. Ruska tvrtka je na europskom tržištu imala tržišni udio od oko 40 posto i činilo se da je međusobna ovisnost neraskidiva.

Sve do početka sveobuhvatne invazije, Gazprom je isporučivao oko 150 milijardi kubičnih metara plina Europi godišnje kroz nekoliko ruta - Sjeverni tok 1, Jamal-Europa, ukrajinski transportni sustav i kroz ogranak Turskog toka. U planu je bio i Sjeverni tok 2, koji je na kraju izgrađen i samo je čekao odobrenje regulatora.

A onda, u prvoj godini ruske invazije na Ukrajinu, izvoz ruskog plina u Europu smanjio se na 63 milijarde kubičnih metara. Ove godine očekuju se samo 22 milijarde, što je usporedivo s razinama izvoza Alžira i Azerbajdžana, dok je Norveška postala najveći dobavljač plina za EU, kako piše ruski nezavisni portal Insider.

U prvim mjesecima nakon izbijanja rata, Rusija je pokušala izvršiti pritisak na Europu ograničavajući opskrbu plinom pod različitim izgovorima i do lipnja 2022. izvoz kroz Sjeverni tok smanjen je za 60 posto.

Dana 2. rujna prošle godine, navodeći kao razlog kvarove na turbinama, Kremlj je zaustavio isporuke kroz Sjeverni tok, navodno s ciljem da to iskoristi za politički utjecaj. No, do 26. rujna tri od četiri linije Sjevernog toka oštećene su u sabotaži pa se ispostavilo da Kremlj nema više čime ucjenjivati - Gazprom fizički više nije mogao nastaviti s opskrbom jer je obnova infrastrukture dugotrajan i skup proces.

Početak rata i domaći udari

Istovremeno, ruske su vlasti zadale udarac Gazpromovom europskom poslovanju zahtijevajući obračunavanje u rubljama s klijentima iz "neprijateljskih" zemalja, na što nije pristala gotovo niti jedna od njih. Iako ugovori s većinom europskih potrošača formalno ostaju na snazi, isporuke su prestale. Skromna količina plina koju Gazprom i dalje isporučuje EU-u prolazi kroz ukrajinski plinski transportni sustav i Turski tok.

image

Gazprom

Natalia Kolesnikova/Afp

Izvoz na daleka inozemna tržišta činio je značajan dio prihoda Gazproma jer su se cijene za Europu višestruko razlikovale od onih na domaćem tržištu i bivšim sovjetskim republikama. Znatno manje plaća i Kina, koja je postala najveći uvoznik ruskog plina. Dok je prosječna cijena tisuću prostornih metara u Europi i Turskoj 2022. bila 984 dolara, Kina je plaćala samo 277 dolara, izračunao je Bloomberg. U 2023. razlika će se smanjiti, ali će ostati znatna: 502 u usporedbi sa 297 dolara.

Na vrhuncu panike izazvane početkom rata, cijena tisuću kubika u Europi skočila je na preko 3800 dolara, gotovo 20 puta više od prosjeka prethodnih godina. Te iznimno visoke cijene omogućile su Gazpromu da povoljno zaključi 2022.

No, 2023. krajolik se promijenio - prelaskom na ukapljeni prirodni plin (LNG) i smanjenjem potrošnje Europa je uspješno prebrodila zimu bez Sjevernog toka. Do sredine studenoga 2023. tisuću prostornih metara koštalo je nešto više od 500 dolara, a prosječna godišnja cijena mogla bi biti i niža, navodi Fitch.

Zbog toga je osnovna djelatnost Gazproma u 2023. postala neprofitabilna. Ukupnu profitabilnost diva u biti održava podružnica Gazprom Neft.

Gazprom je vjerojatno zauvijek izgubio zapadnoeuropsko tržište. Iako ruski predsjednik Vladimir Putin povremeno predlaže nastavak isporuke kroz jedini preživjeli krak Sjevernog toka, vjerojatno shvaća da se to neće dogoditi tijekom rata. Čak i u slučaju sklapanja dogovora, Gazpromu bi bilo teško vratiti izgubljene pozicije, a čak i da dođe do promjene vlasti u Rusiji, šanse su male.

Zbogom Europi

EU je još prije početka rata odobrila strategiju energetske tranzicije s ciljem radikalnog smanjenja potrošnje plina u korist obnovljivih izvora energije. Do 2030. očekuje se da će cjelokupni uvoz iznositi samo 236 milijardi kubičnih metara. Također, događaji iz 2022. pokazali su koliko je riskantno ovisiti o jednom dobavljaču.

Prošle zime Europa se nije smrznula, ali je platila visoku cijenu. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA), odmicanje od ruskog plina koštalo je 270 milijardi eura zbog rasta cijena.

Za razliku od Gazprom Nefta i drugih proizvođača nafte koji su brzo preusmjerili izvozne tokove na istok, Gazprom je postao žrtva dugogodišnje strategije koja datira još iz sovjetskih vremena, fokusirajući se na širenje infrastrukture plinovoda prema zapadu. Sve dok se cijevi ne polože u drugim smjerovima, Gazprom je prisiljen prihvatiti pad prodaje i smanjiti proizvodnju.

U 2022. Gazpromova proizvodnja smanjena je za 20 posto, a u prvih šest mjeseci 2023. pala je za još 25 posto. Tvrtka nikada nije uložila značajan novac u infrastrukturu za proizvodnju ukapljenog prirodnog plina, koji se može isporučivati bilo gdje. Bit će teško nadoknaditi propuštene prilike pod sankcijama. Izgradnja Gazpromove tvornice u Ust-Lugi, koja je trebala godišnje prerađivati 45 milijardi kubičnih metara plina i proizvoditi 13 milijuna tona LNG-a, na čekanju je jer se američki izvođač povukao iz projekta.

Gazpromu preostaje ono po čemu se uvijek isticao - izgradnja novih plinovoda. No, u izolaciji koju je Rusija sama sebi nametnula, malo je otvorenih pravaca.

Bez pomoći iz Kine

Glavne nade Gazprom predvidljivo polaže u Kinu, za koju se, prema predviđanju IEA, očekuje da će u idućih pet godina činiti gotovo polovicu rasta svjetske potrošnje plina. "Opskrba Kine putem cjevovoda mogla bi uskoro dosegnuti razine koje smo imali pri izvozu u zapadnu Europu", nedavno je obećao izvršni direktor Gazproma Aleksej Miller. No, to se čini malo vjerojatnim.

Primarna ruta za izvoz ruskog plina u Kinu je plinovod Snaga Sibira. Rusija je preko njega 2022. isporučila 15,5 milijardi kubičnih metara, a do 2025. količine bi trebale doseći 38 milijardi. Gazprom bi potencijalno mogao isporučivati dodatnih 10 milijardi godišnje iz polja u Shelfu iz projekta Sahalin-3 putem plinovoda Sahalin–Habarovsk–Vladivostok, koji će imati ogranak prema Kini do 2027. Međutim, to ne može biti kompenzacija za 150 milijardi kubičnih metara izgubljenih zbog razlaza s Europom.

Miller bi mogao ispuniti svoje obećanje ako se izgradi plinovod Snaga Sibira 2, dizajniran za transport 50 milijardi kubičnih metara plina iz Yamalo-Neneckog okruga u Kinu preko Mongolije. Memorandum za njegovu izgradnju potpisan je još 2006. godine, no konačnog dogovora još nema.

S jedne strane, Kina je zainteresirana za projekt jer joj je plin koji bi se isporučivao preko Snage Sibira 2 potreban za razvoj sjeveroistočnih regija zemlje. S druge strane, Kina je itekako primijetila gorko europsko iskustvo i gradi diverzificirani sustav opskrbe, pri čemu značajnu ulogu ima LNG.

Osim toga, Kini se ne žuri. "Može si priuštiti čekanje do 2025.-2026. kada se očekuje da će na tržište ući značajne nove količine LNG-a iz SAD-a i Katara", objašnjava neovisni stručnjak Sergej Vakulenko. "To ne samo da može smanjiti cijene, već također učiniti (glavne dobavljače plina) Turkmenistan i Rusiju još darežljivijima nego su sada".

Sustavna korupcija

Za razliku od Kine, Gazprom nema vremena. Stručnjaci Oxfordskog instituta za energetske studije vjeruju da su za ponovno pokretanje izvozne strategije na raspolaganju dvije do tri godine. U protivnom, kako bi nadoknadile izgubljene prihode Gazproma, ruske vlasti će morati povećati cijene plina za domaće potrošače, a taj scenarij trenutačno se čini najrealnijim.

Gazprom bi mogao lakše prebroditi geopolitičke oluje da je bio učinkovita moderna kompanija, ali sustavna i raširena korupcija u tome je bila prepreka. Prema analitičaru za naftu i plin Mihailu Krutihinu, korupcija ne samo da je progutala značajan dio prihoda, već je dovela i do brojnih strateški pogrešnih odluka i propasti projekata, ne samo onih sa zapadnim kompanijama pokrenutih prije invazije na Ukrajinu i prekinutih nakon nje.

No, ne može se reći da se korupcija pojavile tek u svibnju 2001. s dolaskom Alekseja Millera, Putinove ‘desne ruke‘ još od njegovih dana na mjestu gradonačelnika Sankt Peterburga. Prethodni čelnik Gazproma, Rem Vjahirev ozloglašen je zbog prijenosa imovine tvrtke na svoje prijatelje i pokušaju preuzimanja kontrole nad do 30 posto Gazproma.

image

Ilustracija

Rokas Tenys/Alamy/Alamy/Profimedia/

Njegov nasljednik, pak, podignuo je razinu korupcijskih praksi na visoku državnu razinu. Tvrtka je počela trošiti goleme iznose na mega-projekte koji su sami po sebi bili neprofitabilni, kao što su Snaga Sibira, novi koridor za transport plina iz Jamala, plinovod Sahalin-Habarovsk-Vladivostok itd.

Teško je razumjeti motive inicijatora takvih pothvata osim ako se ne uzmu u obzir interesi izvođača radova koji su raspolagali s milijardama koje je dodijelio Gazprom - osoba bliskih Putinu. Možda su ti izvođači radova parazitirali na Putinovim geopolitičkim iluzijama pa mu pod nos gurali za sebe unosne i apsurdne ideje. Ili je, pak, možda sam Putin bio samo dio tih koncepata.

U industrijskim krugovima kružila je priča kako je Putin pozvao k sebi na sastanak vlasnike četiri tvrtke koje se bave proizvodnjom cijevi. Njegov je zahtjev bio pokrenuti proizvodnju cijevi velikog promjera za plinovode, nazivajući to "zamjenom izvoza" u Njemačku, Japan i Ukrajinu. Poduzetnici su bili zatečeni nevjerojatnom količinom kapitala potrebnim za takav pothvat, posebno uzimajući u obzir očiti nedostatak potražnje u Rusiji da bi se opravdali tako veliki izdaci.

Kako priča kazuje, predsjednik ih je uvjeravao da će doći do potražnje, a nakon toga je krenuo niz Gazpromovih mega-projekata koji su, kako se čini, služili samo interesima onih koji su vješti u pronevjeri dodijeljenih sredstava.

Putinov osobni nadzor

Ovakav razvoj događaja pokazao se povoljnim i za proizvođače cijevi i za graditelje plinovoda. A troškovi tih financijski teških i neisplativih projekata, međutim, pokrivali su se i nastavljaju se pokrivati iz Gazpromove blagajne. Ta su sredstva, uključujući prihode od izvoza plina, koji su mogli pridonijeti saveznom proračunu i društvenim potrebama, umjesto toga išla na projekte za koje se čini da prvenstveno koriste pronevjeriteljima sredstava.

Gazprom je u biti funkcionirao kao kanal za prijenos državnih sredstava u džepove Putinovih suradnika, bili oni izvođači radova ili rukovoditelji u Gazpromu, a ispunjavanje predsjednikovih želja na račun Gazpromovih sredstava obilato je nagrađeno.

Financijske nagrade za Millera i njegov najuži krug nekontrolirano su rasle, bez obzira na učinak tvrtke. Istodobno su eskalirali neproduktivni troškovi zbog, primjerice, nebodera u St. Petersburgu, domaćim i međunarodnim sportskim klubovima, samopromociji i slično. Upravni odbor, umjesto da nadzire upravljanje u interesu dioničara, odavno je puka formalnost i mjesto za uhljebljivanje Putinovih poslušnika.

Kompanija se udaljila od svog primarnog izvoznog tržišta u Europi prema predsjednikovim direktivama, što je dovelo do smanjenja proizvodnje. Vjerojatnost isplate dividendi sve je manja jer Gazprom sada mora izdvojiti sredstva za dovršetak projekta Snaga Sibira i potencijalno pokrenuti još jedan pretjerano skup megaprojekt, Snaga Sibira-2 - prema Putinovim uputama. Unatoč kineskoj nezainteresiranosti za projekt, čini se da je Putin odlučan.

Osobni Putinov nadzor nad Gazpromom, s Millerom koji se smatra samo "glasnikom" koji prenosi predsjedničke direktive upravnom odboru, i dalje predstavlja izvor bogaćenja za oportuniste, dok to "nacionalno blago" klizi prema financijskoj propasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. travanj 2024 12:16