Dok sjevernije u Bahmutu Ukrajinci očajnički pokušavaju odolijevati ruskim stalnim nasrtajima s ciljem osvajanja grada pod svaku cijenu, na jugu regije Doneck, ukrajinski tenkovi i vojnici čvrsto drže svoje položaje. Ekipa BBC-a je posjetila ukrajinske snage na tom području, točnije na prvim linijama prema ruskim položajima u mjestu Velika Novosilka.
Tamo je i Dima, pješak 1. zasebne tenkovske brigade, koji se pažljivo kreće putem prekrivenom djetelinom prema nultoj liniji - posljednjem rovu ispred sebe. Rusi su odavde udaljeni tek 700 metara. Unatoč mjesecima žestokih ruskih napada, Dima kaže da je brigada izgubila manje od 10 metara teritorija. Ruske snage su, kaže, pretrpjele goleme gubitke.
To je krajolik izložen ratnim razaranjima, gdje su rovovi izloženi ruskim promatračkim postajama i bespilotnim letjelicama koje nadgledaju područje. Na ovoj liniji bojišnice, ruske oči uvijek promatraju, čekajući i tražeći priliku za napad. Dok se prolazi kroz rovove, djetelina počinje nestajati i zamjenjuju je blato i krateri od eksplozija bombi, a nagazne mine i neeksplodirane granate prekrivaju tlo. Krošnje drveća, još gole od zime, raspucale su i smrskane. "Ovdje je nedavno bila tenkovska bitka", kaže Dima. "Potisnuli smo ih nazad".
Jedan vojnik u rovu lopatom kopa meku, crvenu zemlju, gotovo nečujno, a iz obližnjeg sela povjetarac nosi zvuk pucnjave iz automatskog oružja. "Česte su bile borbe u selu. Ponekad je cijelo selo gorjelo. Bacali su fosfor (fosforne bombe, op.a.) ili ne znam ni ja što su bacali", objašnjava Dima, vojnik visine 162 centimetra, blijedoplavih očiju koje djeluju još svjetlije zbog podočnjaka ispod njih. Njegov AK-47, kalašnjikov, prebačen mu je preko ramena, a na pancirnoj košulji mu vise žlica, otvarač za konzerve i mala kliješta.
Opasnost ovdje vreba izvan rovova. Trenutak nepažnje tijekom pušenja cigarete može završiti smrću ako granata padne u blizini. "Općenito granatiraju svaki dan", navodi Dima, pokazujući na ruske položaje. Ovi ljudi nedavno su pretrpjeli gubitke, ali to predstavlja samo djelić ukrajinskih gubitaka u rovovskim bitkama u Bahmutu.
Iznenadno zviždanje granate rasparalo je zrak iznad Dime i ekipe BBC-a, a granata udarila lijevo od skupine. Šesteročlana ekipa BBC-a potrčala je u zaklon i bacila se na tlo. Dimu su izgubili iz vida, a netko je povikao da je ruski tenk počeo rigati vatru. Tada je odjeknula druga eksplozija i zasula izvjestitelja BBC-a Quentina Sommervillea zemljom. Ovaj put je udar bio puno bliže, možda 3 metra daleko. Novinar je krenuo prema zaklonu i ugledao Dimu kako uspravno stoji u rovu. Tamo je sklonište prekriveno drvetom, a dok Dima pali cigaretu, u blizini se začula još jedna eksplozija.
"Jednostavno imaju neograničenu količinu streljiva", kaže. "Oni imaju cijela skladišta puna. Mogu pucati cijeli dan, a neće im ponestati granata. A mi? Nama je ove godine ponestalo granata. Stoga smo formirali razne jurišne brigade i dobili smo tenkove. Mislim da ćemo s time pobijediti. Mi smo Kozaci. Dakle, hrabri momci, možemo to srediti".
Kad su im položaji napadnuti, kaže, sklanjaju se u rovove, a jedan vojnik ostaje na straži prateći neprijateljsko pješaštvo i dronove. Naučio se snaći, kaže. "Bilo je straha prvih nekoliko puta. Kad sam tek došao. Sada je sve to nekako nestalo. Postao sam čvrst poput stijene. Ali, ima nekih strahovanja - svi ih imaju". Nova granata pala dovoljno blizu da ga obori s nogu. "Ova je bila dobra", prokomentirao je Dima odmahujući glavom i otresajući prašinu.
Dima ima tek 22 godine i dolazi iz središnjeg industrijskog grada Kremenčuka. Prije rata radio je u petrokemijskoj tvornici, a kao i mnogi vojnici koji se ovdje bore, njegov odrasli život tek je započeo. Upitan što priča svojoj obitelji, on odgovara: "Još nemam obitelj. Imam mamu - nemam nikoga drugog za sada". Kući zove dva puta dnevno, ujutro i navečer. "Ona ne zna mnogo - ne govorim joj sve", kaže Dim dok mu se glas postaje sve tiši.
Među vojnicima postoji neslaganje oko toga što Rusi zapravo ispaljuju. To može biti tenkovska vatra, minobacačka ili granate iz drugih sustava koje udaraju na ukrajinske položaje - ili čak kombinacija ovih tri stvari. Jedan bradati vojnik ušao je u zemunicu i pokretima prstom pokazao da je ruski dron iznad njih. Ne zna se je li naoružan ili je izviđačka letjelica. Ne preostaje ništa drugo nego čekati da završi baražna vatra ili da padne mrak.
Ekipa BBC-a napustila je položaje i ostavila Dimu i njegove suborce iza sebe odmah nakon zalaska sunca. Njihovi tenkovi upravo su uzvraćali vatru na ruske položaje, a dok se novinarska ekipa vraćala natrag, nova smjena vojnika zauzimala je položaje duž rovova.
Na udaljenijim položajima dominiraju tenkovi i topništvo, a brigadni tenkovi T-64 Bulat ukrajinske proizvodnje djeluju svaki dan. "Tenkovske postrojbe su kao stariji brat pješaštva", kaže zapovjednik tenka Serhi. "Kada pješaštvo strada, tada dolaze tenkovi. No, problem je što ne možemo uvijek doći". Ukrajinska 1. zasebna tenkovska brigada jedna je od najodlikovanijih u vojsci. Njihov zapovjednik, pukovnik Leonid Hoda, sada čeka dolazak zapadnih tenkova, uključujući britanski Challenger II, a već je poslao svoje ljude na obuku na njemačkim tenkovima Leopard.
Ruski neprijatelj, kaže, ima potpuno drugačiji cilj od njih. "Mi štitimo svoju državu, svoju zemlju, svoju rodbinu, imamo drugu motivaciju. Oni nemaju izlaza iz ovoga. Njihovo vodstvo je reklo nema koraka nazad. Jer povući se znači zatvor, znači strijeljanje. Dakle, oni jure naprijed kao janje na klanje".
U veljači su Rusi pokušali probiti liniju bojišnice udaljenu 30 kilometara, što je bio ambiciozan potez čiji bi uspjeh ugrozio ostatak neokupiranog Donecka. Napredovanje je završilo katastrofom, sa stotinama mrtvih Rusa, desecima izgubljenih tenkova i gotovo uništenom oklopnom brigadom. Prisjećajući se jednog od napada u veljači kod grada Vuhledara, udaljenog 13 kilometara, pukovnik Leonid Hoda opisuje ga kao "očajnički čin". Neprijateljska brigada je, navodi, zbrisana. "No, u posljednje vrijeme počeli su mijenjati taktiku", kaže.
Veći dio Donbasa grubo je tlo, puno industrijske šljake iz vremena prije rata. Velike napuštene tvornice i golema odlagališta šljake dominiraju krajolikom, ali ne i kod Velike Novosilke. Ovdje ljudi pukovnika Hode štite mjesto u kojem je bila smještena tržnica i bilo je poslovno središte za okolna gospodarstva i sela.
Velika Novosilka je prije rata imala modernu školu, uređen vatrogasni dom i dječji vrtić na tri etaže. Sve je to sada napušteno i izbušeno projektilima. Koliko god kuće diljem mjesta bile također razrušene i napuštene, vidi se, izvještava novinar BBC-a, da je gradić prije rata bio prilično razvijen. Ranije je ovdje živjelo oko 10.000 ljudi, a sada ih je manje od 200. "Ovdje sada žive samo miševi, mačke i psi, a i oni skrivaju se od granata", kaže jedan od vojnika dok se voze kroz mjesto u vojnom vozilu.
U jednom od skloništa nalazi se Irina Babkina, lokalna profesorica klavira. Ona je jedna od onih koji su odlučili ostati. U hladnom i vlažnom skloništu živi nekoliko desetaka ljudi, a Irina pomaže u skrbi o starijim osobama. "Nekada je to bilo tako lijepo mjesto", kaže ona. "Sada je to i više od tuge - tuga kako je bilo i ono što je sada".
Ruske bombe često tugu samo povećavaju. Marija Vasiljevna sjedi sama na krevetu i teško joj je, kaže Irina, govoriti jer su ovoj 74-godišnjakinji supruga nedavno ubili geleri. Sergij, također 74-godišnjak, bio je previše bolestan da dođe u sklonište pa je ostao u njihovoj kući, čak i dok su ruske bombe padale po susjedstvu. "Iskrvario je preko noći. Ja sam bila ovdje, a on je bio kod kuće. Došla sam ujutro, a njega više nema. Pokopali smo ga i to je to", priča Marija blago, dok grije ruke novinara BBC-a u svojima. "Hladan si", kaže. U braku su, priča dalje, bili 54 godine.
Ruskim projektilima uništena je i gradska škola. Dječje jakne, izvještava britanski novinar, još uvijek vise vješalicama, a božićni ukrasi stoje na polici. Teren oko škole teren pun je kratera, a obližnje penjalice oštećene granatiranjem. Krilce neeksplodirane ruske rakete viri iz asfalta igrališta.
U hodniku škole još stoji klavir. Irina, u čijoj je pratnji bila ekipa BBC-a, sjela je svirati, no nikakva melodija nije izlazila iz glazbala jer je previše oštećeno. Irina kaže kako sada više nema glazbu koju bi svirala niti djecu koju bi podučavala - posljednje od njih policija je prošlog mjeseca prisilno evakuirala iz grada i odvela ih na sigurnije mjesto. Među njima je bila i Irinina kći. "Čuju se samo zvukovi granata", kaže ona. "Škola je razorena, instrumenti uništeni, ali dobro je, obnovit ćemo je pa će glazba opet svirati - uz dječji smijeh".
To su stvari koje vežu ljude u Velikoj Novosilki, bilo civile bilo vojnike. Odlučnost da pruže otpor trajno je oružje u ukrajinskom arsenalu, vitalno za opstanak zemlje kao i bilo koji tenk ili pješački rov, zaključuje Quentin Sommerville na kraju reportaže.