Ugledni The Economist objavio je intervjue s osobama koje oblikuju odgovor Ukrajine na agresiju Rusije, u trenutku kada najviši ukrajinski vojni i politički dužnosnici upozoravaju kako Kremlj planira novu veliku ofenzivu u Ukrajini početkom iduće godine. Dvije knjige, piše Economist, ističu se u hrpama koje leže na stolu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Jedna je zbirka eseja o ukrajinskoj povijesti Mihajla Hruševskog, mislioca iz 19. stoljeća koji je pomogao u stvaranju nacionalnog identiteta zemlje. Druga je "Hitler i Staljin: Tirani i Drugi svjetski rat", Laurencea Reesa, engleskog povjesničara. Knjige upućuju ne samo na gledište Zelenskog, već i na promijenjene okolnosti u kojima se nalazi.
Kad je Economist posljednji put razgovarao sa Zelenskim u ožujku, razgovor se odvijao u sobi za kritične situacije. Živio je u tajnom bunkeru punom instant rezanaca i s osjećajem egzistencijalne opasnosti. Sada je ponovno u svom starom uredu obloženom drvom u središtu Kijeva. Na polici stoji kipić Oscara koji mu je za sreću posudio holivudski glumački velikan Sean Penn. Iako su vreće s pijeskom i protutenkovske barikade i dalje ovdje, nestao je adrenalin iz tih prvih tjedana ruske invazije na zemlju. Rutinu Zelenskog obilježava stalna promjena. Svakog dana u 6 ujutro stavlja naočale za čitanje i prelistava 20-ak stranica svake knjige.
Studija Reesa o Hitleru i Staljinu, dvojici ljudi koji su ‘progutali‘ dijelove Europe, daje naslutiti kako Zelenski gleda na ruskog predsjednika Vladimira Putina, ruskog kolegu. Djelo Hruševskog naglašava važnost narodnih snaga u ukrajinskoj povijesti. Ratni ciljevi ukrajinskog predsjednika odražavaju obje misli. "Ljudi ne žele kompromis oko teritorija", kaže on, upozoravajući da bi dopuštanje da se sukob ‘zamrzne‘ s bilo kojim ukrajinskim teritorijem u ruskim rukama samo ohrabrilo Putina. "I zato je jako važno... ići do naših granica iz 1991. godine". To ne uključuje samo teritorij koji je Rusija prigrabila ove godine, već i Krim, koji je zauzela i pripojila 2014. godine te dijelove regije Donbas koje su u međuvremenu preplavili ruski posrednici.
Proteklih nekoliko dana Economist je intervjuirao trojicu muškaraca koji čine srž ukrajinskih ratnih napora. Jedan je Zelenski, drugi general Valerij Zalužni, koji proteklih godinu i pol služi kao prvi vojnik zemlje, a treći je general-pukovnik Oleksandar Sirski, šef ukrajinskih kopnenih snaga, koji je upravljao obranom Kijeva u proljeće i ukrajinskom spektakularnom protuofenzivom u regiji Harkiv u rujnu. Sva trojica naglasila su da ishod rata ovisi o događanjima idućih nekoliko mjeseci. Uvjereni su da Rusija sprema još jednu veliku ofenzivu koja će početi već u siječnju. Hoće li Kijev pokrenuti vlastiti preventivni udar ili će čekati na protunapad, kako prikuplja i raspoređuje svoje snage, koliko će streljiva i opreme prikupiti u nadolazećim tjednima i mjesecima - ove nadolazeće i prijeteće odluke odredit će budućnost njihove zemlje.
Ukrajinski generali ne zvuče trijumfalno
Ukrajina je uživala u trijumfalnoj jeseni - munjevito napredovanje generala Sirskog kroz regiju Harkiv natjeralo je Putina da imenuje novog zapovjednika i mobilizira 300.000 rezervista. Ratna situacija Rusije u listopadu bila je toliko nesigurna da su njezini generali počeli raspravljati o nuklearnim opcijama. U studenom su ukrajinske snage ušetale u grad Herson u istoimenoj južnoj regiji. "Ovo je početak kraja rata", izjavio je tada Zelenski dok je šetao netom oslobođenim gradom. "Korak po korak dolazimo do svih privremeno okupiranih teritorija", dodao je.
No, ni general Zalužni ni general Sirski ne zvuče trijumfalno. Jedan od razloga je eskalacija rata u zraku. Rusija gađa ukrajinske elektrane i energetsku mrežu bespilotnim letjelicama i projektilima gotovo svakog tjedna od listopada, uzrokujući duge i česte nestanke električne energije. Iako Rusiji nedostaje precizno navođenih raketa, posljednjih tjedana se smatra da je ponudila Iranu borbene zrakoplove i helikoptere u zamjenu za tisuće dronova i, možda, balističkih projektila.
"Čini mi se da smo na rubu", upozorava Zalužni. Još više velikih napada moglo bi potpuno onesposobiti elektroenergetsku mrežu. "To je trenutak kada bi se žene i djeca vojnika počeli smrzavati", kaže on. "U kakvom će raspoloženju biti borci? Bez vode, svjetla i topline, možemo li govoriti o pripremi rezervi za nastavak borbe?", pita se. Američki dužnosnici su 13. prosinca izjavili da su blizu odluke da Ukrajini isporuče sustave protuzračne obrane Patriot koji su, za razliku od do sada isporučenih sustava, sposobni za obaranje balističkih projektila.
Drugi izazov su borbe koje se trenutačno vode u Donbasu, posebno oko grada Bahmuta. General Sirski, koji je na intervju u istočnoj Ukrajini stigao u uniformi i lica natečenog od nedostatka sna, kaže da se ruska taktika u toj regiji promijenila pod zapovjedništvom ruskog generala Sergeja Surovikina, koji je preuzeo dužnost u listopadu. Grupa Wagner, plaćenička postrojba koja je bolje opremljena od redovne ruske vojske, bori se u prvom ešalonu. Postrojbe iz ruske Republike Čečenije i druge regularne snage su u pozadini. No, dok su se te snage nekoć borile odvojeno, danas surađuju u odredima od 900 vojnika ili više, krećući se uglavnom pješice.
Bahmut nije neko strateško mjesto od posebne važnosti. Iako leži na putu za Slovjansk i Kramatorsk, dva velika grada, Ukrajina ima na raspolaganju još nekoliko obrambenih linija na koje se može osloniti u tom smjeru. Štoviše, Moskvi nedostaje ljudstva da iskoristi ovaj proboj. Smisao njezina nemilosrdnog napada na Bahmut, vjeruju generali, jest obuzdati ili "srediti" ukrajinske jedinice tako da se ne mogu koristiti za jačanje ofenziva u pokrajini Lugansk na sjeveru. "Sada neprijatelj pokušava preuzeti inicijativu od nas", kaže Sirski. "On nas pokušava natjerati nas da krenemo u potpunu defenzivu".
‘Ruska mobilizacija je uspjela‘
Ukrajina se također suočava s novom prijetnjom Bjelorusije, koja je započela velike vojne vježbe u ljeto i nedavno ažurirala svoj registar vojnih obveznika. Dana 3. prosinca Sergej Šojgu, ruski ministar obrane, posjetio je bjelorusku prijestolnicu Minsk kako bi razgovarao o vojnoj suradnji. Zapadni dužnosnici kažu da je Bjelorusija vjerojatno pružila previše materijalne potpore ruskim jedinicama da bi sama ušla u bitku, ali cilj ovih aktivnosti vjerojatno je neutralizirati ukrajinske snage na sjeveru u slučaju da Kijev bude ponovno napadnut i tako ih spriječiti da budu od koristi u svakoj novoj ofenzivi.
Treći izazov je najozbiljniji - ruski mobilizacijski napori naširoko su omalovažavani, s bezbrojnim pričama o neadekvatnoj opremi i nezadovoljnim ročnicima. Ukrajinski Glavni stožer i zapadni partneri su, pak, oprezniji u ocjenama. "Svi znamo da je kvaliteta loša i da im nedostaje opreme", kaže Kusti Salm iz ministarstva obrane Estonije. "No, činjenica da se mogu mobilizirati tako brzo je dilema ranog upozorenja za Ukrajinu i na kraju krajeva za NATO", dodaje. Kroz programe obuke koje vode Velika Britanija i Europska unija može se obučiti oko 30.000 ukrajinskih vojnika u 18 mjeseci, kaže on. Rusija je uspjela dignuti pet puta više novih vojnika u djeliću vremena.
"Ruska mobilizacija je uspjela", kaže general Zalužni. "Car im kaže da idu u rat i oni idu u rat". General Sirski se slaže s tim. "Neprijatelja ne treba podcijeniti. Nisu slabi…i imaju vrlo veliki potencijal u pogledu ljudskih resursa". Pritom navodi primjer kako su ruski regruti, opremljeni samo pješačkim oružjem, uspješno usporili ukrajinske napade na Kreminu i Svjatove u pokrajini Lugansk, iako im je pomoglo i jesensko blato. Mobilizacija je također omogućila Rusiji da češće rotira svoje snage na liniji bojišnice i izvan nje, kaže on, omogućujući ruskim vojnicima da se odmore i oporave. "U tom pogledu oni su u prednosti", kaže Sirski.
No, generali vjeruju da je glavni razlog zašto je Rusija ‘odvukla‘ toliko mladih ljudi (na bojno polje) jest taj da pokrene ofenzivu po prvi put otkako su propala njezina nastojanja da pregazi Donbas u ljeto. "Baš kao u (Drugom svjetskom ratu)...negdje iza Urala oni pripremaju nove resurse", kaže Zalužni, misleći na sovjetsku odluku da obrambenu industriju premjeste na istok, izvan dometa nacističkih bombardera. "Sto posto su spremni". Veliki ruski napad mogao bi uslijediti "u veljači, u najboljem slučaju u ožujku, a u najgorem slučaju krajem siječnja", kaže on. A do toga bi moglo doći bilo gdje, upozorava Zalužni - u Donbasu, gdje Putin žarko želi zauzeti ostatak pokrajine Donjeck, na jugu, prema gradu Dnjipru pa i prema samom Kijevu. Zapravo, novi napad na prijestolnicu je neizbježan, smatra on. "Ne sumnjam da će ponovno krenuti na Kijev".
To znači da je rat postao utrka u ponovnom naoružavanju. Za Ukrajinu, to predstavlja bolan kompromis između sadašnjosti i budućnosti. Borbe će tijekom zime usporiti, ali neće prestati. Raketni napad na vojarne koje je koristila skupina Wagner u gradu Melitopolju 10. prosinca, bio je podsjetnik na to kako Ukrajina može koristiti višecijevne raketne bacače HIMARS koje je isporučio SAD da iscrpi ruske snage u nadolazećim mjesecima. No, u Donbasu rat ostaje rat blatnjavih rovova, nemilosrdnog granatiranja i krvave pješačke borbe.
‘Neka mi vojnici u rovomima oproste‘
Iskušenje je poslati rezerve, a mudrija strategija je zadržati ih. "Znam koliko borbenih jedinica trenutačno imam, a koliko borbenih jedinica moram stvoriti do kraja godine i, što je najvažnije, da ih sada ni na koji način ne diram. Koliko god to bilo teško", kaže general Zalužni. Njegova bolna odluka podsjeća na britanske zapovjednike koji su borbene zrakoplove Spitfire držali prizemljene dok je Francuska trpjela njemački napad 1940. godine. "Neka mi vojnici u rovovima oproste", kaže general Zalužni. "Važnije je usredotočiti se na akumulaciju resursa upravo sada za dugotrajnije i teže bitke koje bi mogle započeti iduće godine".
Ukrajina ima dovoljno ljudi pod oružjem - više od 700.000 u uniformama, u ovom ili onom obliku, od kojih je više od 200.000 obučeno za borbu. No, nedostaje resursa. Streljivo je ključno, kaže general Sirski. "Topništvo igra odlučujuću ulogu u ovom ratu", napominje on. "Dakle, sve zapravo ovisi o količini isporuka, a to u mnogim slučajevima određuje uspjeh bitke". General Zalužni, koji podiže novi vojni korpus, kopa po popisu želja. “Znam da mogu pobijediti ovog neprijatelja”, kaže. "Ali trebaju mi resursi. Trebam 300 tenkova, 600 do 700 borbenih vozila pješaštva, 500 haubica", nabraja. Povećani arsenal koji traži veći je od ukupnih oklopnih snaga većine europskih vojski.
Ukrajinski saveznici ubrzavaju napore na popravcima i obnovi stare i oštećene opreme kako bi je što brže vratili na teren, dijelom podučavajući Ukrajinu kako da je popravlja što bliže prvim linijama bojišnice. Također ubrzavaju proizvodnju oružja kako bi zadovoljili rastuću potražnju iz Ukrajine, ali i vlastitih oružanih snaga. Dana 6. prosinca američki Kongres se u načelu složio da dopusti Pentagonu da kupi 864.000 komada topničkih granata kalibra 155 mm, više od 12.000 Excalibur granata navođenih preko GPS-a i 106.000 GMLRS projektila za sustav HIMARS, što je teoretski dovoljno da Ukrajina održi najintenzivniju razinu vatre pet mjeseci bez prestanka. No, sve to će se proizvoditi tijekom nekoliko godina i neće biti na raspolaganju na vrijeme za proljetnu ofenzivu.
Rusija ima slične probleme. Ponestat će "potpuno upotrebljivog" streljiva početkom iduće godine, kaže jedan američki dužnosnik, što će prisiliti Kremlj da koristi loše održavane zalihe i ono što dobije od dobavljača poput Sjeverne Koreje. Njegov nedostatak granata je "kritičan", rekao je 14. rujna admiral Tony Radakin, šef britanske obrane. "Njihova sposobnost provođenja uspješnih ofenzivnih kopnenih operacija ubrzano se smanjuje". No, Putinov rizik je u tome što može proizvoditi nekvalitetno streljivo dulje nego što SAD i Europa mogu Ukrajinu opskrbljivati novim i kvalitetnijim. Ukrajinski saveznici se bore da zemlju dobro opskrbe, priznaje general Zalužni. Prisjeća se da je rekao admiralu Radakinu kako je britanska vojska ispalila milijun granata u Prvom svjetskom ratu (zapravo, Britanija je samo u bitci za Sommu ispalila 1,5 milijuna). "Izgubit ćemo Europu", bio je odgovor. "Nećemo imati od čega živjeti ako ispalite toliko granata".
Ponuda također utječe na strategiju. Izbori koji uznemiruju Zelenskog i njegove generale nose odjek onih koji se pojavljuju u svakom dugotrajnom sukobu. Godine 1943., primjerice, Njemačka je bila u defenzivi, ali saveznici se nisu slagali gdje i kada iskoristiti svoju prednost. Britanija je htjela napasti Italiju i Sredozemlje. SAD i Sovjetski Savez preferirali su invaziju na Francusku. Poslijeratna razmatranja također su igrala ulogu. Britanija je htjela napasti Balkan kako bi spriječila sovjetsku dominaciju nad tim područjem. Ukrajinsko vrhovno zapovjedništvo danas se bori s istim pitanjima, ali s puno opasnije pozicije.
‘Ruska propaganda djeluje‘
Tajming je ključan. Dopuna rezervi je jedan po jedan dobar je način da se polako uništi mnogo ljudstva, slično kao što je Rusija učinila u Donbasu tijekom ljeta. Ako napad dođe prerano, Ukrajina neće imati dovoljno obučenih i opremljenih postrojbi. "S ovom vrstom resursa ne mogu provoditi nove velike operacije, iako trenutačno radimo na jednoj", kaže general Zalužni. No, do toga može doći prekasno, a Rusija bi mogla napasti prva, obuzdavajući ukrajinske snage.
Istovremeno, dugotrajna okupacija već truje ukrajinske umove, upozorava Zelenski. "Moram priznati da ovaj propagandni model Kremlja djeluje". Ukrajinci na okupiranim područjima, kaže on, su poput astronauta koji ne mogu skinuti teške kacige - ono što mogu vidjeti ograničava se na neumoljive dezinformacije. "Pomalo je zastrašujuće vidjeti kako su se oslobođeni gradovi promijenili kada odemo u neke od njih", kaže. Stoga, strategija da se Rusiju natjera da polako krvari je isključena. "Glavno je ne strahovati od ovog neprijatelja", kaže Zalužni. "Može se boriti protiv njega, moramo se boriti danas, ovdje i sada. I nikako to ne treba odgađati za sutra jer će biti problema".
Drugo je pitanje gdje udariti. Najprimamljivija opcija za Kijev je izgraditi veliku vojnu silu koja bi krenula južno prema Azovskom moru. To bi srušilo "kopneni most" koji čini okupirani teritorij koji povezuje Rusiju s poluotokom Krimom. Napredovanje 84 kilometara južno kroz pokrajinu Zaporižje do Melitopolja bilo bi dovoljno, kaže Zalužni, jer bi to dovelo sustave HIMARS u domet ruskih opskrbnih linija prema poluotoku, čineći tako neprijateljske položaje neodrživim. Ukrajinski dužnosnici kažu da se o ovom pristupu razgovaralo početkom godine s načelnikom Združenog stožera američke vojske generalom Markom Milleyem i general-pukovnikom Chrisom Donahueom, zapovjednikom američkog 18. zračno-desantnog korpusa, koji je donedavno koordinirao zapadnu obuku i isporuku opreme za Ukrajinu.
Ukrajina je isključila ofenzivu u pokrajini Zaporižje tijekom ljeta, radije se usredotočivši na grad Herson, zbog nedostatka resursa. Takav bi napad imao i druge nedostatke. Rusija je ojačala svoj položaj na jugu od studenog, kopajući nove rovove, gradeći više linija obrane i preraspodjeljujući snage koje su se tog mjeseca povukle iz Hersona. To je ujedno i najpredvidljiviji tijek zbivanja.
"Svi naši uspjesi rezultat su činjenice da nikada ne idemo izravno", ističe general Sirski. Svoje uspjehe u Harkivu umnogome može zahvaliti obmani i iznenađenju. Tijekom ofenzive u Hersonu, zapovjednicima je rečeno da planiraju diverzantsku akciju. To mu je skrenulo pozornost na slabe točke ruske linije oko Izjuma. Prikupljao je pričuve povlačeći pojedine bataljune iz različitih brigada, okupljajući ih potiho i neopaženo. Ponavljanje tog trika moglo bi zahtijevati prepoznavanje ruskih ranjivosti na manje strateškim dijelovima bojišnice, kao što je to oko Svjatova ili južno od Donjecka. Druga je mogućnost provođenje velikih napada - brzi napadi namijenjeni uništenju i oštećenju, umjesto osvajanja teritorija. "Za svaki otrov postoji protuotrov", ističe Sirski.
Ukrajinske sile izvan kontrole
Vojni izbori - proljeće ili ljeto, Zaporižje ili Donbas - ovise o mnogim čimbenicima, od isporuka zapadnog oružja, vremenskih prilika, do izbora same Moskve. Možda i najvažnije, to ovisi o strategiji Ukrajine za okončanje rata. Zelenski inzistira na tome da je jedini način da se on zaključi potpuno povlačenje Rusije i s teritorija osvojenih ove godine i s teritorija okupiranih od 2014. “Jedina razlika u onome o čemu govorim je ona između toga da ih mi istjeramo ili da se oni povuku", kaže ukrajinski predsjednik. "Ako se on (Putin) sada povuče na granice iz 1991. godine, tada bi bio moguć put diplomacije. To je onaj koji doista može skrenuti rat s vojnog puta na diplomatski. Samo on to može".
U četiri oka, međutim, ukrajinski i zapadni dužnosnici priznaju da bi moglo biti i drugih ishoda. "Možemo i trebamo uzeti mnogo više teritorija", inzistira general Zalužni. No, otvoreno priznaje mogućnost da bi se ruski napredak mogao pokazati jačim od očekivanog ili ukrajinski slabijim. "Još nije vrijeme da se apelira na ukrajinske vojnike na način na koji je Mannerheim apelirao na finske vojnike", kaže on, referirajući se na govor koji je vrhovni finski general održao vojnicima 1940. nakon neprihvatljivog mirovnog sporazuma kojim je zemlja ustupljena Sovjetskom Savezu.
Čak će i stalan ukrajinski napredak vjerojatno kulminirati diplomacijom. Jedan europski dužnosnik upoznat s ukrajinskim planovima kaže da bi idealna operacija bila ona kojom bi se uvjerilo Putina da u ratu ne može doći do pobjede i da bi njegovim produljenjem riskiralo čak i teritorije koje je okupirao prije početka invazije punog opsega - Krim i trećinu Donbasa. Poput svih strategija prisile, takav napad bi se oslanjao na suzdržanost koliko i na agresiju, prijetnjom Krimu, ali i mogućim odricanjem od njega.
Kako će Ukrajina napredovati, njezini partneri sve će više brinuti o riziku od nuklearne eskalacije i sukladno tome ograničiti svoju potporu. Dana 5. prosinca Antony Blinken, američki državni tajnik, rekao je da je cilj SAD-a osigurati Ukrajini sredstva da "povrati teritorij koji joj je oduzet od 24. veljače".
No, rat koji se tiče ukrajinskog identiteta jednako kao i njezinog teritorija - zapravo onaj koji je taj identitet iskovao iznova, mnogo snažnije nego prije - oslobodio je sile koje su izvan kontrole čak i Volodimira Zelenskog, možda najpopularnijeg čelnika na svijetu danas. Više od 95 posto njegovih građana želi oslobođenje cijele Ukrajine, napominje on. Mržnja prema Rusiji je duboka. "To je tragedija za obitelji koje su izgubile djecu... Zato ljudi mrze. Oni ne žele kompromise".