Nakon Venezuele, ne postoji nijedna zemlja u Americi koju događaji u Caracasu pogađaju snažnije od Kube. Dvije su države dijelile istu političku viziju državnog socijalizma još od 1999. godine, kada se mladi i ambiciozni venezuelanski predsjednički kandidat Hugo Chávez na pisti zračne luke u Havani susreo s ostarjelim vođom Kubanske revolucije Fidelom Castrom.
Godinama su se njihove veze samo produbljivale: venezuelanska sirova nafta tekla je prema komunističkom otoku, dok su u suprotnom smjeru odlazili kubanski liječnici i medicinsko osoblje, piše BBC.
Nakon smrti obojice, Chávezov ručno odabrani nasljednik postao je Nicolás Maduro – politički oblikovan i školovan na Kubi – dijelom i zato što je bio prihvatljiv braći Castro. On je predstavljao kontinuitet, ne samo venezuelanske, nego i kubanske revolucije.
Sada je i on uklonjen s vlasti u Caracasu, nasilno, u operaciji elitne američke postrojbe Delta Force. U njegovoj odsutnosti, perspektiva Kube izgleda sumorno.
Kubanska vlada zasad je oštro osudila napad kao nezakonit i proglasila dva dana nacionalne žalosti za 32 kubanska državljanina poginula u američkoj vojnoj operaciji.
Njihova smrt razotkrila je činjenicu o kojoj se godinama šutke govorilo: kubanski utjecaj unutar venezuelanskog predsjedništva i vojske bio je dubok. Madurovu osobnu zaštitu gotovo su u cijelosti činili kubanski tjelohranitelji, a kubanski državljani zauzimali su i niz ključnih pozicija u obavještajnim službama i oružanim snagama Venezuele.
Kuba je dugo poricala prisutnost svojih vojnika ili sigurnosnih agenata u Venezueli, no oslobođeni politički zatvorenici često su tvrdili da su ih tijekom pritvora ispitivali muškarci s prepoznatljivim kubanskim naglaskom.
Najgora kriza od Hladnog rata
Unatoč stalnim javnim iskazima solidarnosti između dviju država, u stvarnosti se vjeruje da je kubanski utjecaj iza kulisa venezuelanske države produbio razdor između ministara bliskih Havani i onih koji smatraju da je odnos, kakav su uspostavili Chávez i Castro, postao temeljno neuravnotežen.
U biti, ta struja drži da Venezuela danas za svoju naftu dobiva vrlo malo zauzvrat.
Procjenjuje se da Venezuela Kubi dnevno isporučuje oko 35.000 barela nafte – daleko više nego bilo koji drugi njezin energetski partner, uključujući Rusiju i Meksiko. Taktika administracije Donalda Trumpa, koja uključuje zapljenu sankcioniranih venezuelanskih tankera, već je počela pogoršavati kubansku krizu goriva i električne energije, s potencijalom da vrlo brzo postane krajnje ozbiljna.
U najboljem slučaju, budućnost iscrpljenog karipskog otoka bez Madura na čelu u Caracasu izgleda sve složenije. Kuba je ionako već bila zahvaćena najtežom gospodarskom krizom još od Hladnog rata.
Mjesecima su diljem otoka prisutne rotirajuće redukcije struje. Posljedice po svakodnevni život običnih Kubanaca bile su iscrpljujuće do krajnjih granica: tjedni bez pouzdane opskrbe električnom energijom, hrana koja se kvari u hladnjacima, ventilatori i klima-uređaji koji ne rade, rojevi komaraca u sparini i smrad neodvezenog otpada.
Posljednjih tjedana otok je zahvatio i val bolesti koje prenose komarci, s velikim brojem oboljelih od denge i chikungunye. Kubanski zdravstveni sustav – nekoć dragulj u kruni revolucije – teško se nosi s pritiskom.
Slika nije lijepa. Ali to je svakodnevica većine Kubanaca.
Pomisaо da bi Delcy Rodríguez mogla prekinuti dotok venezuelanske nafte prema Kubi izaziva strah, osobito ako se odluči umiliti Trumpovoj administraciji nakon američkog napada na njezina prethodnika i spriječiti prijetnju daljnjeg nasilja.
Predsjednik Trump inzistira da Washington sada diktira tempo u Venezueli. Iako je njegov državni tajnik Marco Rubio te izjave djelomično ublažio, nema sumnje da Trumpova administracija od Rodríguez kao privremene predsjednice očekuje potpunu poslušnost.
U suprotnom, zaprijetio je Trump, uslijedile bi dodatne, potencijalno još teže posljedice – ako se, kako je rekao, „ne bude ponašala”.
‘Donroe doktrina‘
Takva retorika – kao i sama američka operacija u Venezueli – šokirala je i razbjesnila kritičare u Washingtonu, koji Bijelu kuću optužuju za najgori oblik američkog imperijalizma i intervencionizma viđen u Latinskoj Americi još od Hladnog rata.
Uklanjanje Madura s vlasti, tvrde oni, predstavlja otmicu, a postupak protiv njega mora biti odbačen na eventualnom suđenju u New Yorku.
Trump se, očekivano, ne obazire na takve argumente, čak upozoravajući da bi, ako zatreba, mogao isto učiniti i predsjedniku Kolumbije.
Nove zabrinjavajuće okolnosti u Latinskoj Americi nazvao je „Donroe doktrinom”, aludirajući na Monroeovu doktrinu – kolonijalni vanjskopolitički princip iz 19. stoljeća koji je europske sile upozoravao da se ne miješaju u američku sferu utjecaja na zapadnoj hemisferi.
Drugim riječima, Latinska Amerika ponovno se tretira kao američko „dvorište”, a Washington sebi prisvaja neotuđivo pravo odlučivanja o tome što će se ondje događati. Rubio je upravo taj izraz – dvorište – koristio braneći poteze protiv Venezuele.
Rubio ostaje i ključna figura za ono što slijedi Kubi. Američki gospodarski embargo traje više od šest desetljeća i nije uspio srušiti braću Castro niti njihov politički projekt. Rubio, kubansko-američki bivši senator iz Floride i sin kubanskih izbjeglica, ne skriva ambiciju da bude čovjek – ili čovjek iza čovjeka – koji će okončati šezdeset godina komunističke vlasti u domovini svojih roditelja.
Uklanjanje Madura i nametanje oštrih uvjeta poslušnijoj vlasti u Caracasu vidi kao ključ tog cilja u Havani.
Kuba je i ranije prolazila kroz teška razdoblja, a vlast i sada prkosi najnovijem činu američke vojne intervencije u regiji. Trideset i dvoje „hrabrih kubanskih boraca” poginulih u Venezueli bit će počašćeni, rekao je predsjednik Miguel Díaz-Canel, jer su se „suprotstavili teroristima u imperijalnim uniformama”.
„Kuba je spremna pasti”, uzvratio je Trump u zrakoplovu Air Force One.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....