Neke nepoznate detalje, zapravo tajne, o tome kako je i zašto Benedikt XVI izabran za papu te zašto se odrekao te časti, iznio je isusovac Silvano Fausti (1940-2015), biblicist, kroz dugih 15 godina ispovjednik kardinala C arla Marije Martinija (1927-2012). Tri mjeseca prije smrti od neizlječive bolesti, svjestan da mu je kraj blizu, o. Fausti dao je snimljen intervju u kojemu iznosi upravo te detalje, uključujući i detalje poprilično neočekivane, ako su istiniti.
Pitanje nasljednika sv. Ivana Pavla II, Karola Wojtyłe, postavljalo se dovoljno rano i dugo. CBS News - kako su javili američki izvori - plaćao je pet godina 180.000 dolara zakupa za terasu hotela Atlante Star. Ne samo zato što ima više od 500 četvornih metara, nego zato što s nje puca dobar vidik na Svetog Petra, pa i na dimnjak Sikstinske kapele (onaj iz kojega crni dim javlja da papa nije izabran, a bijeli da je izabran) - a ponajviše zato što se uz izvrstan zoom odande može snimiti ponešto i u samome papinskom stanu na posljednjem katu Apostolske palače ( Frane se onamo nije dao).
Stvarni manevri
Savršeno je jasno bilo da se manevri odvijaju i među kardinalima mlađima od 80 godina, koji su imali pravo izabrati nasljednika - ali to nije bilo tako bjelodano kao utrka medijskih kuća. Nismo kvalificirani ocjenjivati gdje je ta priprava bila morbidnija.
Po nauku Katoličke crkve papu određuje sâm trojedni Bog, a kardinali samo interpretiraju njegovu odluku. “Duh Sveti je već izabrao novog papu, na nama je samo da se molimo kako bismo razumjeli tko je posrijedi”, objasnio je novinarima 2005 kardinal Ennio Antonelli, nadbiskup firentinski. Ne misle svi baš tako. Joseph Ratzinger, tada još kardinal, rekao je 1997 Bavarskoj televiziji: “Ne bih rekao da Duh sveti izvlači papu. (…) Rekao bih da Duh ne preuzima striktnu kontrolu nad situacijom, nego nam kao dobar odgojitelj, što jest, ostavlja širok prostor, mnogo slobode, a da nas ne napušta posvema. Tako Duhovu ulogu treba razumjeti u znatno elastičnijem smislu, a ne da on nama diktira za kojega kandidata treba glasati. Možda je jedino osiguranje koje nam pruža to da stvar ne može biti totalno upropaštena”.“ I dodao: „Ima suviše primjera papâ koje Duh sveti jamačno ne bi izvukao!“
Opće kongregacije služe da kardinali kažu općenito kakav im je papa potreban, te da se detaljno upoznaju s pravilima konklava. One mogu biti presudan moment, ako ni zbog čega drugoga, a ono time što poneki kardinal, ako i nije dotad bio poznat većini, može izazvati pozitivan dojam. Kažu da je za prve sedisvakancije 1978, poslije smrti sv. Ivana Pavla I, krakówski kardinal Wojtyła ostavio snažan dojam na kolege, pa je već tada imao dosta glasova - ali je u talijanskom trvenju između kardinalâ Benellija i Sirija isplivao, kao kompromis, mletački patrijarh Albino Luciani, koji je i sâm ostavio dojam na ostale u općim kongregacijama (pamtimo, uostalom, njegove pitoreskne kateheze u ona 33 dana njegova pontifikata). Kažu također da je 2005 tadašnji kardinal dekan Ratzinger – koji je po toj dužnosti predsjedao kongregacijama - upravo u njima učvrstio svoju kandidaturu, jer je s kardinalima govorio njihovim jezikom (zna i poljski), sa svakim je bio ljubazan i tretirao njegovo mišljenje s respektom. Bili su sigurni da će njegovo vodstvo biti kolegijalnije nego dotadašnje.
Poslije smrti sv. Ivana Pavla II kardinali su se dogovorili da ne razgovaraju s novinarima u cijelom razdoblju od sprovoda preminula pape do ulaska u konklav. O toku kongregacija nas je obavještavao tadašnji voditelj Ureda za novinstvo Joaquín Navarro Valls, za koga smo znali da je sklon neistini ako smatra da je tako bolje za Crkvu. To nije bila zabrana nego preporuka, a navodno je baš kardinal Ratzinger u jednoj od općih kongregacija rekao da je “ljudsko pravo” svakog kardinala da razgovara s kime hoće.
Indiskrecija novinaru
Uostalom, zabrane ne priječe one koji po svaku cijenu žele minirati drugog kandidata. A miniranje je najlakše obaviti povjerljivom “indiskrecijom” novinaru, koji mora imati istančan sluh da bi razlikovao pravog “zviždača” od onoga tko drugome “sapuna dasku”.
Godine 2005 plasirano je tako nekoliko opakih glasina: da je tadašnji mletački patrijarh (a sadašnji milanski kardinal) Angelo Scola liječen od depresije (tj. da je psihički nestabilan); da mumbajski kardinal Ivan Dias pati od dijabetesa (da je slaba zdravlja, što je bila istina); da je argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio (sadašnji papa Frane) surađivao s vojnom huntom u proganjanju dvojice argentinskih isusovaca (to se pokazalo svinjskom klevetom; za razliku od hrvatskih, isusovci u svijetu uglavnom nisu nacionalistički konzervativci); da su i kardinal dekan Ratzinger i kardinal državni tajnik Sodano krhkoga zdravlja i stoga nesposobni izdržati teret papinske službe itd.
Po nekim ranijim interpretacijama, upravo je glasina lansirana protiv Bergoglia samo tri dana prije ulaska u konklav 2005 spriječila Argentinca da tada postane papa. Ipak, po drugim tvrdnjama, koje se doimaju vjerodostojnijima, u trećem glasanju te godine kardinal Ratzinger je dobio 55 glasova, a kardinal Bergoglio 40. To je situacija uzajamnog blokiranja, nakon koje počinje izranjati treći kandidat (kako se dogodilo u drugom konklavu 1978, kada su se međusobno blokirali kardinali Siri i Benelli, pa je “iskočio” kardinal Wojtyła).
Bergoglio i Ratzinger
Međutim, po tom izvoru, nakon trećeg glasanja 2005 je kardinal Bergoglio zamolio kardinale koji su glasali za njega da glasaju za Ratzingera - pa su na kraju obojica postali pape: prvo Benedikt XVI, a onda Frane (zasad bez broja, jer je dosad jedini). O. Fausti, međutim, iznosi nešto drukčiji tok konklava 2005. Po njemu je u prvom krugu glasanja Martini imao nešto više glasova od Ratzingera (to se tvrdilo i tada, ali je tumačeno kao neka vrsta izraza poštovanja Martiniju, za koga se također već znalo da pati od parkinsonizma, koji je i njega ubio). Silvano Fausti pak tvrdi da je već bio stavljen u pogon manevar, u korist nekog kardinala iz Kurije (očito: različitoga od Ratzingera), koji bi čekao da se u nekoliko glasanja pokaže da ni “konzervativac” Ratzinger ni “progresist” Martini ne mogu do većine, pa bi onda on izbio u prvi plan. Tko bi bio taj kandidat iz kurijalnog prikrajka? Fausti ne kaže ali ga opisuje “puzavim”. Opis je jasan. Ali nije naše identificirati. Stoga je Martini glasove kojima je “raspolagao” - da tako kažemo - “prebacio” na Ratzingera i tako mu osigurao većinu. To zapravo ne proturječi prethodnoj rekonstrukciji: ako je dio “progresista” nakon prvog glasanja ipak prešao Bergogliu, moguće je da je i on, isusovac kao i Martini, znao gdje je kvaka, pa je onda i on pozvao one koji su za njega glasali da se “presele” Ratzingeru, koji je tako mogao postati Benedikt XVI. I koji je zatim rekao: “Molite za mene da ne pobjegnem, od straha, pred vucima”. Rukavica kolegama iz Kurije bila je bačena…
Fausti povjerava još nešto: u posljednjem susretu s Benediktom Martini je u Milanu, na svjetskom susretu obitelji u lipnju 2012, već na samrti i jedva pokretan, rekao Papi, koji se s Kube vratio fizički shrvan: “Ništa se nije promijenilo u Kuriji. Moraš odstupiti”. U posljednjem intervjuu umirući Martini je govorio o Crkvi “koja se ne mijenja već 200 godina”.
11 mjeseci
Ratzinger je o odricanju, kažu, počeo konsultacije tri mjeseca ranije, u prosincu je u konsistoriju imenovao samo izvanevropske kardinale da popravi ravnotežu, a u veljači 2013 se odrekao dužnosti. Potez koji je iznenadio mnoge, dakako i potpisanog novinara - a sada proizlazi da je bio pripreman već 11 mjeseci. Da nije pobjegao, nego više nije uzmogao. I da “curenje” dokumenata s Benediktova pisaćeg stola nije izazvalo ostavku, ali je potvrdilo dokle sve mogu ići spletke radi slabljenja pape. “Kad sam vidio da je Frane rimski biskup, zapjevao sam nunc dimittis!”, rekao je Fausti u intervjuu, smiješeći se. To je citat iz Evanđelja (Lk 2:29-32), gdje je stari Šimun, kome je Duh sveti rekao da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju, komentirao kad je spazio da unose novorođena Isusa u jeruzalemski Hram: “Sada možeš otpustiti slugu svoga, Gospodine”, tj. sada mogu umrijeti. Fausti je umro potkraj prošlog mjeseca.