Kasim Sulejmani, iranski zapovjednik koji je ubijen u američkom zračnom napadu, u svojoj zemlji uživao je status nacionalnog heroja. U trenutku kad su Amerikanci zadovoljno trljali ruke nakon uspješno odrađenog posla, na iranskoj televiziji oplakivala se smrt voljenog generala.
Na ulicama Sulejmanijeva rodnog grada Rabor okupilo se nekoliko tisuća ljudi tražeći pravdu za ubojstvo, a Teheran je proglasio tri dana nacionalne žalosti.
“On je bio u borbi cijeli svoj život. Njegovi vojnici su ga voljeli. Bio je tih, karizmatičan, strateški vođa i taktički operativac. To su sve stvari zbog kojih će njegova smrt prouzročiti strah i tjeskobu u njegovom dijelu svijeta”, kazao je za CNN bivši američki general Mark Hertling. Njegovi kolege smatrali su ga hrabrim i karizmatičnim, a iako je bio sitne građe, slovio je za jednog od najopasnijih i najuspješnijih iranskih zapovjednika.
Borac
Prije nego je postao zapovjednik najelitnije postrojbe revolucionarne iranske garde, trupe Kuds, 62-godišnji Sulejmani vojnu karijeru kovao je na terenu. Na prvoj crti prvi put našao se početkom 1980-ih tijekom iransko-iračkog rata. Ubrzo je postao nezamjenjiva figura u Iranu, značajna za širenje iranskog utjecaja na Bliskom istoku. Dugo se skrivao od fotografskih aparata, da bi široj javnosti postao poznat prije šest godina, kad su ga Amerikanci priznali kao jednu od osoba koja je uvelike pridonijela u borbi protiv Islamske države.
Sulejmani se rodio u selu Rabor na istoku Irana. Njegov otac je kao i mnogi farmeri u to doba posudio od vlade 100 dolara tzv. poljoprivrednog zajma. Sulejmani je, iz straha da će plaćenici doći po njegova oca koji ne može vratiti zajam, otišao s 13 godina raditi u obližnji grad Kerman. Nakon osam mjeseci uspio je zaraditi dovoljno da vrati očev dug te se vratio u selo gdje je završio srednju školu.
Iranskoj revolucionarnoj gardi pridružio se kao 22-godišnjak 1979. godine; odlikovan je Redom Zulfakara, najvažnijim vojnim odlikovanjem u Iranu
Nije išao na fakultet, radio je u gradskom uredu za vodoopskrbu, a u slobodno vrijeme je dizao utege u teretani. Tijekom ramazana, odlazio je slušati lutajućeg propovjednika Hojjata Kamyaba i otprilike u to vrijeme, počeo je vjerovati u islamsku revoluciju. Iranskoj revolucionarnoj gardi pridružio se kao 22-godišnjak 1979. godine. Na obuci je proveo tek 45 dana kad su poslali u borbu.
Neustrašiv i nepokolebljiv pred neprijateljem, vrlo brzo je napredovao na terenu s kojeg se često vraćao s kozom na ramenu. Zbog toga su ga nazvali “kradljivac koza”. Glavni zapovjednik postavio ga je na čelo jedne brigade i nakon toga mogao je pokazati svu raskoš svojeg strateškog razmišljanja. Prije nego je slao svoje vojnike u borbu svakog bi zagrlio i pozdravio, a posebno je hvalio mučenike koji su poginuli na terenu. Nekoliko je puta bio ranjen, ali svaki put bi se vratio među svoje vojnike da završi bitku do kraja. Kad god bi se pojavio u javnosti, opčinio bi ljude oko sebe.
“Nizak je, ali ima tu karizmu. Ako primjerice u sobi ima deset ljudi, on će ući u nju i sjesti nasuprot svih njih. Potpuno sam i tih. Neće pričati, neće komentirati. Samo će sjediti i slušati. I tada će svi razmišljati samo o njemu”, rekao je prije nekoliko godina viši irački dužnosnik za The New Yorker. “On je ono što ja zovem politički pametnim. Imao je izgrađen odnos sa svima”, kazao je bivši vođa Mossada, Meir Dagan.
Njegova jedinica dala je podršku sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu kad se činilo da će biti svrgnut, pomagali su u uništenju Islamske države Irak i Levant, razvijali odnos s Hezbollahom u Libanonu i šiitskim militantnim grupama u Iraku.
Obiteljski čovjek
Sulejmani je inače bio vrlo tradicionalan, nije slušao europsku glazbu i iskreno je vjerovao u islamsku revoluciju. Živio je u Teheranu, svaki dan je ustajao u četiri ujutro i lijegao u krevet u pola deset navečer. Imao je problema s prostatom i bolovima u leđima. Bio je obiteljski čovjek, imao je tri sina i dvije kćeri.
Često je vodio suprugu na putovanja, a bio je zabrinut za jednu od kćeri koja živi u Maleziji “jer se nije pridržavala islama”. Sulejmani nije imao formalno obrazovanje, ali je bio bistar politički strateg. U dobivanju onoga što bi htio, koristio se raznim taktikama. Prvo bi podmićivao političare; ako mu to ne bi pošlo za rukom bi ih zastrašivao, a ubojstvom bi se koristio tek u krajnjem slučaju.
Putovanja
Zapovjednikom Kudsa postao je 1998. godine te je od tada orkestrirao napade u Tajlandu, New Delhiju, Lagosu, Nairobiju... Godišnje bi organizirao i proveo bar 15 napada. Jedan od najpoznatijih je bio prije devet godina kad je htio unajmiti meksički narkokartel da digne u zrak saudijskog ambasadora u SAD-u.
Ispalo je da je član kartela kojeg je kontaktirao ustvari američki tajni agent, pa je cijela operacija propala. Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei jednom je Sulejmanija nazvao “živućim mučenikom revolucije”. Riječi hvale iranski je ajatolah inače upućivao isključivo poginulima, no Sulejmani je bio iznimka. Sjedinjene Američke Države su ga, s druge strane, vidjele kao okrutnog ubojicu.
Nekoliko se puta mislilo da je poginuo, uključujući i 2012. godine kad su u bombaškom napadu u Damasku ubijeni pomoćnici sirijskog predsjednika. Posljednji napad bio je u studenom prošle godine kad su atentat planirale izraelske i arapske snage. Iranski vrhovni vođa Khamenei već je bio postavio novog zapovjednika Kudsa, generala Esmaila Gha’anija.