Paul Kelly iz britanskog Lancashirea ispričao je za The Guardian nevjerojatno iskustvo od prije 13 godina kada je u nesretnom spletu okolnosti upao u industrijski mikser cementa. Dogodilo se to u veljači 2002. godine u tada novim prostorima njegove tvrtke u sklopu kojih je u tlo bilo uglavljeno nekoliko miksera, koji su iz sigurnosnih razloga cijelo vrijeme trebali biti prekriveni.
'Toga su dana obojica mojih pomoćnika bila na bolovanju, radio sam sam. Telefon nije prestajao zvoniti i letio sam posvuda poput muhe. Čekao sam i dostavu pijeska. Kada je stigao kamion, vidio sam da ga vozi Mick. Odmah sam počeo naglas psovati: Mick je dobar dečko, uvijek bi popio čaj i malo bismo porazgovarali, ali ovoga puta nisam imao vremena', priča Paul.
'Vidio sam kako se odvezao prema silosu, a zatim je opet zazvonio telefon. Bacio sam komad kartona na rupu u kojoj je bio mikser kako bih zaustavio prašinu koja se počela širiti. Zaprimio sam narudžbu i odložio telefon na paletu. Krenuo sam prema uredu kada je ponovno počeo zvoniti. Okrenuo sam se i požurio javiti se. Stao sam ravno na karton...', prisjeća se.
'Sekundu kasnije vrtio sam se s tonom smjese u miješalici koja se okreće 30 puta u minuti. Nekako, ne znam kako, našao sam se točno u sredini, zapeo sam za središnju osovinu. Nisam se mogao pomaknuti, a premda je bilo očito da sam ozlijeđen, nisam osjetio nikakvu bol. Bio sam uvjeren da ću umrijeti, ali nije me bilo strah. Nekako sam to prihvatio i pustio sam da mi se tijelo opusti.
Proveo sam unutra manje od minute kada je stroj naglo stao. Kasnije sam shvatio da je mikser prožvakao moju cipelu zbog čega je iskočio osigurač. I tako sam sjedio u toj smjesi, vidio sam krv. Pokušao sam izmigoljiti, ali brzo sam zapeo. Dozivao sam pomoć, iako sam znao da nema nikoga.
U tom je trenutku došao Mick. Navratio je na čaj... Ugasio je mikser, a zatim telefonom dozvao pomoć. Vratio se i uskočio u miješalicu u kojoj je zajedno sa mnom sljedećih nekoliko minuta čekao hitnu. Dali su mi drip: gubio sam mnogo krvi, ali nisu me mogli izvući van. Počeo sam gubiti svijest. Proveo sam unutra već 40 minuta i postojala je opasnost da ću zadobiti oštećenja na mozgu pa su me vezali užetom i povukli van viličarom. Izdigao sam se poput raspela', govori Paul.
'Izgubio sam lijevu šaku, svih pet prstiju desne ruke, lijeva mi je noga praktički bila odsječena od koljena naniže. Vatrogasci su našli šaku i sve prste osim maloga i ubacili su ih u kantu s ledom. I ja i kanta smo helikopterom prebačeni u bolnicu, u kojoj su me stabilizirali. Kasnije su me prebacili u drugu bolnicu u kojoj me deset kriruga ponovno sastavilo. Nisu uspjeli spasiti palac pa su na njegovo mjesto prišili nožni palac s noge koju sam izgubio. Lijevu su šaku spasilui u cijelosti. Operacija je trajala ukupno 22 sata.
Kada sam se probudio, pitao sam kirurga hoću li moći igrati nogomet, a on se našalio da ću svakako moći biti golman. Rasplakao sam se. Bio sam toliko zahvalan svima', rekao je Paul.
Kaže da je, dok je ležao na intenzivnoj vidio jednu djevojku kako umire od meningitisa. Doveli su njezine dvije kćerkice da se pozdrave s mamom. 'Nisam mogao shvatiti kako to da sam ja preživio, a ona nije', kaže Paul.
Neko je vrijeme proveo izvan pogona, a kada se vratio, nastavio je s poslom i velika većina njegovih mušterija mu se vratila. Danas u svojoj maloj tvornici zapošljava gotovo 40 ljudi.
'Moj je život ispunjen. Ne mogu obavljati teške poslove, ali jako sam aktivan, vozim bicikl. Mick mi je govorio da je mjesecima imao noćne more u kojima je sanjao da je pritisnuo krivi gumb, ali meni nisu ostale nikakve psihičke traume od svega. I dan danas prolazim pokraj tog miksera svakog dana...'.