Svjedočanstva imigranata i izbjeglica koji se preko teritorija Libije pokušavaju otisnuti na opasno, često smrtonosno putovanje prema Europi pokazuju da je sustavno iskorištavanje nemoći i očaja tih ljudi dosegnulo novu, još okrutniju razinu.
Već se prije izvještavalo o nasilju, iznuđivanju i prisilnom radu, no novi iskazi preživjelih govore o preprodaji ljudi na modernim, sasvim javnim tržnicama robljem. O tom je problemu u svom najnovijem izvješću upozorila Međunarodna organizacija za migraciju (IOM). Svjedočanstva osoba s kojima je IOM razgovarao prenio je britanski Guardian.
- Najnoviji izvještaji o tržnicama robljem za migrante mogu se dodati na dugu listu sramota u Libiji. Situacija je strašna. Što se IOM više angažira u Libiji, to više doznajemo da ona za brojne imigrante znači dolinu suza - tvrdi Mohamed Abdiker, IOM-ov dužnosnik zadužen za operativu i krizne situacije.
Bez novca
Libija je tradicionalno bila izlazna točka za migrante koji se žele domoći Europe. No, nakon ustanka i na kraju svrgavanja dugogodišnjeg vođe Moamera Gadafija zemlja je potonula u nasilje i potpuni kaos. Za ranjive migrante, koji nemaju novca i dokumenata, boravak na njezinu tlu postao je gotovo jednako opasan kao i put preko Sredozemnoga mora.
Jedna od osoba s kojom je IOM imao priliku razgovarati je 34-godišnji državljanin Senegala. Njega su krijumčari, zajedno s ostalim migrantima, autobusom prevezli preko nigerske pustinje u Sebhu, grad u Libiji. Iako su im platili da ih odvezu do libijske obale, gdje su se trebali ukrcati na brodove, vozač im je odjednom rekao da mu posrednik nije platio proviziju. Zatim je svoje putnike dao na prodaju. Livia Manante iz IOM-a, koja u Nigeru pomaže osobama koje se žele vratiti kući, priča kako su 34-godišnjaka i ostale zatim odvezli na trg ili neko parkiralište gdje je počela preprodaja. Subsaharske migrante, ispričao im je Senegalac, kupovali su lokalci, odnosno “Arapi”, kako ih on opisuje.
Nakon što je prodan, odvezli su ga u jedan od improviziranih zatvora čije je postojanje diljem Libije već prije potvrđeno. Oni koji završe u zatvoru, prisiljeni su raditi bez plaće i na oskudnim obrocima, a tamničari nazivaju njihove obitelji i traže otkupnine. Za njega su prvotno tražili 380 funti, no onda su ga prodali većem zatvoru gdje se otkupnina udvostručila.
One koji su dugo u zatvoru i za koje obitelj ne plati otkupninu, priča Senegalac, likvidiraju. Niz drugih umire od posljedica nehumanih uvjeta u kojima se nalaze, odnosno gladi i bolesti. Unatoč tome, broj zatvorenika se nikad ne smanjuje.
Ako netko umre ili je pušten jer je obitelj platila, ide se na tržnicu u nabavu novog “mesa”. Njegova je obitelj počela prikupljati novac, ali to nije bilo jednostavno. Kako bi kupio vrijeme, radio je kao prevoditelj za svoje tamničare jer tečno govori engleski, francuski i još nekoliko lokalnih jezika.
Zatvori
Njegova priča nije jedina. Mnogi drugi migranti koji su preživjeli Libiju te se ili domogli Europe ili, pak, vratili kući, pričaju slična svjedočanstva. Svi govore o tržnicama robljem i privatnim zatvorima.
Giuseppe Loprete, šef IOM-ove misije u Nigeru, tvrdi kako je njegov ured u prva tri mjeseca ove godine uspio srediti repatrijaciju za 1500 osoba, što je gotovo jednak broj kao u cijeloj 2015. godini.
Strahuje da će ovih strašnih priča biti sve više. Stanje u Libiji se pogoršava, tvrdi on. Čak imaju saznanja da se kriminalci ponekad pretvaraju da su humanitarci, a sve kako bi namamili očajnike koji su pobjegli ili kupili svoju slobodu te se samo žele vratiti kući. Ako uspiju, vraćaju se slomljeni i zlostavljani.
Istraživanje IOM-a iz listopada prošle godine pokazalo je kako 70 posto migranata koji putuju do Europe preko Sjeverne Afrike postaju žrtve trgovine ljudima i eksploatacije. Izloženi su, među ostalim, mučenju, prisilnom radu i proizvoljnom pritvoru, a u slučaju djevojčica i žena i seksualnom zlostavljanju i silovanjima.
Prošle je godine u Italiju, preko Libije, stiglo 181.000 migranata i izbjeglica, uključujući 25.800 maloljetnika bez pratnje odraslih osoba.
Snage generala Haftara u napadu su na vojsku vlade nacionalnog jedinstva
Libijske snage lojalne vladi nacionalnog jedinstva (GNA) iz Tripolija preuzele su zračnu bazu Tamanhint blizu Sebhe od snaga Libijske nacionalne vojske (LNA) koje su odane parlamentu sa sjedištem u Tobruku, a koje predvodi prije general, a sada feldmaršal Halifa Haftar. Baza je inače pod kontrolom snaga iz Misrate, koje su se svrstale uz GNA koji je, pak, oformljen pod pokroviteljskom Ujedinjenih naroda. Upravo ovaj sukob, prenosi novinska agencija Reuters, predstavlja opasnost da preraste u prvu ozbiljnu konfrontaciju GNA i LNA.
Libija je u kaosu od 2011. godine kada je na valu Arapskog proljeća došlo do ustanka i nemira u zemlji, a na kraju i smrti Moamera Gadafija koji je zemljom vladao 42 godine kontrolirajući različite plemenske, sukobljene frakcije. U nedostatku institucija demokratskih vlasti nastali kaos se proširio na cijelu zemlju, u sukob svih između svih, da bi se na kraju izdvojile dvije “najjače” frakcije - vlada sa sjedištem u Tobruku, na istoku zemlje, i vlada iz Tripolija, na zapadu zemlje, u njezinu glavnom gradu. Kako bi se premostio taj jaz, pod UN-ovom je kontrolom krajem godine potpisan sporazum o uspostavljanju vlade nacionalnog jedinstva. No, to nije riješilo problem. Haftar, koji se sada okrenuo Rusiji i Egiptu, i dalje je otvoreno osporava. Njegove snage uporno šire svoj utjecaj diljem istoka Libije, namjeravaju preuzeti u konačnici i Tripoli, a već dvije godine vode žestoke borbe sa snagama iz Benghazija. Haftar je pak, ugledajući se očito na Donalda Trumpa, još prije nekoliko dana potpisao uredbu kojom se zabranjuje ulazak na istok zemlje državljanima iz šest većinski muslimanskih država: Jemena, Sudana, Bangladeša, Pakistana, Irana i Sirije. Razlog je jasan - pokušava se zaustaviti priljev boraca za razne islamističke skupine koje su se ugnjezdile u Libiji, ali ne u primorskim dijelovima, nego u pustinji gdje su uspostavili dobre odnose s lokalnim plemenima.
U međuvremenu se pojavila i vijest o novoj blokadi naftovoda s naftnog polja Šarara na jugozapadu zemlje. Rad naftovoda je, samo tjedan dana nakon posljednje blokade, sad onemogućila još uvijek nepoznata grupacija. Do prekida u opskrbi naftom došlo je i na zapadu zemlje, na polju Vafa, gdje su oružane skupine 26. ožujka zatvorile naftovod. Što će biti s Libijom, jedno je od ključnih pitanja na koje ovog trenutka nitko nema odgovor. Osim posrednih ratova koji se vode, postoji i snažna netrpeljivost istoka i zapada, dok se jug zemlje, Fezan, ponaša kao samostalno područje bez ičije kontrole.