Nedavno, 15. i 16. lipnja, svjedočili smo, neizravno doduše, kroz medije koji tamo nisu bili prisutni, masovnoj tučnjavi indijskih i kineskih vojnika u kojoj je smrtno nastradalo više desetaka ljudi. Zabrana nošenja vatrenog oružja radi smanjenja mogućnosti eskalacije obostrane netrpeljivosti dovela je do toga da su šake, noge, palice i kamenje odradili to što meci ovaj put nisu.
Taj je incident posljednji u nizu sličnih koji se između Kineza i Indijaca periodički odvijaju zbog zajedničkog polaganja prava na područja Ladakha/Aksai China, Sikkima te Arunachal Pradesha, prostranih otprilike poput Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine zajedno. Na prvi pogled, s obzirom na to gdje se nalaze sporna područja, a pogotovo kada se prisjetimo toga da se politički entiteti kineske i indijske civilizacije u tisućama godina kontinuiteta svojih dugih povijesti nisu do 20. stoljeća sporile ni oko čega, cijela ta stvar se čini vrlo besmislenom.
No, kada bismo nedavne događaje stavili u povijesni i aktualni geopolitički kontekst, mogli bismo stvoriti okvir za razumijevanje spora, ako već i ne bismo bili uspješni u eliminaciji besmisla eskalacije.
Povijesni korijeni spora oko kinesko-indijske granice sežu u 1914. godinu. Sežu oni i dalje, ali nas to onda vodi u jedan drugi tip povijesnog reductio ad absurduma, nevažnog za ovaj tekst. Te 1914. granica na Himalaji načelno je bila potpuno dogovorena i sve je bilo sređeno. Ne, doduše, između Kine i Indije, nego Velike Britanije i Tibeta koji tren ranije, nakon nestanka posljednje kineske dinastije (Qing), proglašava neovisnost.
Britanski administrator za Indiju Sir Arthur Henry McMahon i tibetanske vlasti tada su potpisali manje-više nasumično povučenu liniju preko karte koja je ocrtavala područje koje niti jedna strana nije precizno ili uopće poznavala. Tako povučenu “McMahonovu liniju” isprva ne samo da nisu prihvatili Kinezi, nego to nisu učinili ni Indijci, ali ni Britanci jer se ona nije poklapala sa sedam godina prije sklopljenim sporazumima između Velike Britanije i Carske Rusije. Karta s “McMahonovom linijom” tako je vrlo brzo nakon što je nastala bila sklopljena i turnuta negdje na police britanskih arhiva da skuplja prašinu.
Sporni prostor
No, goleme promjene prouzročene Prvim i Drugim svjetskim ratom redefinirale su odnose mnogih starih i novih zemalja te dovele i do toga da je stara neupotrebljiva karta s brzopleto povučenom linijom najednom nanovo dobila na važnosti. Nestanak Carske Rusije i slabost tada republikanske poluraspadnute Kine otvorile su vrata Britancima i Indijcima da jednostrano pripoje sporni prostor Indiji i to opravdaju problematičnim sporazumom. Ali, tako diplomacija ponekad funkcionira.
Potpiše se svašta, ponekad čak i nešto apsurdno i neprimjenjivo u trenu potpisivanja, pa se onda to poslije nekog vremena, nakon što se kontekst u kojem su takve stvari potpisane radikalno promijeni, netko sjeti izvući kako bi, makar privremeno, došao u nekakvu veću prednost. Budući da to svi rade, rezultat je obično zbrka nerješivih problema kojima se potom, prema potrebi, lako može manipulirati i eskalirati u nedogled.
Za spornu regiju najznačajnije političke promjene svakako su indijska neovisnost u kolovozu 1947./siječnju 1950. te proglašenje Narodne Republike Kine u listopadu 1949., koja godinu dana poslije vraća Tibet u svoj zagrljaj. Sporno pogranično područje tek tada zapravo postaje isključivo problem Kine i Indije. Za razliku od Indijaca koji su “McMahonovu liniju” prihvaćali, kineski komunisti imali su drugačiji pristup.
Dolaskom na vlast Mao Zedong odlučno je anulirao sve “nepravedne” međunarodne ugovore koji su se ticali Kine te tako efektivno završio “Stotinu godina sramote” započete Opijumskim ratovima. Međutim, bez obzira na različitost perspektiva, tijekom cijelog prvog desetljeća hladnog rata pograničnih incidenata, pa čak ni političkog prepucavanja između Indijaca i Kineza nije bilo. Upravo nasuprot tome, dva levijatana krenula su složno u smjeru rješavanja zajedničkih problema te u tu svrhu, u travnju 1954., čak i razvila poznati koncept “pet principa miroljubive koegzistencije”. Realnost ipak ne stoji na mjestu.
Promjene na unutarnjem i vanjskom planu politika obiju zemalja postupno su dovele do potpunog odmicanja od ideje mirnog rješenja pograničnog problema. Prekretnica se dogodila s Tibetanskim ustankom 1959. tijekom kojega je Indija pružila azil 14. Dalaj-lami, što je Kineze, blago rečeno, iziritiralo do srži. Tim činom se sumnja nadvila nad indijsku podršku dotadašnje neupitne kineske vlasti nad Tibetom, što je zajedničku granicu Indije i kineskog Tibeta automatski pretvorilo u politički problem broj jedan.
Nakon ustanka u Tibetu napetosti između Kine i Indije rapidno su eskalirale. Lokalizirane incidente dodatno je potaknula najprije gradnja cesta na spornom području na kineskoj strani, koja je omogućila Pekingu bolju opskrbu tamo stacioniranih trupa. Kao odgovor na kinesko osiguranje svojih pozicija unutar nečega što je kineski premijer Zhou Enlai zvao “linijom stvarne kontrole”, sasvim slučajno precizno naštimanu tako da Kinezima daje golemu stratešku i logističku prednost, vlada Jawaharlala Nehrua je 1961. uspostavila agresivniju “politiku naprijed”, usmjerenu na ostvarenje kontrole nad spornim područjima.
Pritom je potpuno krivo procijenila kinesku volju i snagu unutar tada aktualnog konteksta kontinuirane degradacije odnosa Kine i Sovjetskog Saveza te tadašnjih kineskih ekonomskih problema kolosalnih razmjera. Indijci su na kinesku prvobitnu pasivnost, koja se izražavala uglavnom upozorenjima (i stvaranjem konkretnog diplomatskog i logističkog zaleđa za rat), percipirali kao izraz nemoći, što im je dalo dodatnu hrabrost da povećaju broj vojnih patrola i počnu gradnju vojnih postaja na područjima iza Zhouove “linije stvarne kontrole”.
Rezultat svega na kraju je, naravno, bio rat koji je u tom trenu dodatno zapaprio sasvim dovoljno ljut geopolitički gulaš izazvan kubanskom krizom. U mjesec dana, u listopadu i studenome, dobro pripremljene kineske trupe opsežnom su ofenzivom razbile indijske snage na Himalaji te se s lakoćom spustile u dolinu Brahmaputre. Indijci, suočeni sa svojom nemoći, prepali su se scenarija prema kojem su Kinezi krenuli u sveobuhvatni napad na Indiju za koji nitko nije bio spreman. Međutim, dok su se Indijci u svojim glavama pozdravljali s Calcuttom, Mao Zedong je jednostrano proglasio primirje i povukao trupe natrag na položaje iza svoje “linije stvarne kontrole”.
Iz epizoda vezanih uz “McMahonovu liniju” i kratki rat 1962., koji je iza sebe ostavio nekoliko tisuća mrtvih vojnika, može se iščitati svašta. Negiranjem “McMahonove linije” Komunistička partija Kine jasno je dala do znanja da nikakve strane ruke ne mogu iscrtavati granice oko Kine. Ciljanim i kontroliranim ratom 1962. Kina je Indiji i svijetu održala kratku i jasnu lekciju. Slično kao u Korejskom ratu, Kina je konkretno intervenirala nakon što na njezine pozive na smirenje situacije i upozorenja nije bilo adekvatnog odgovora. Lekcija Kine je jasna i ona glasi:
Kina će sukobe oko spornih područja ili političkih pritisaka maksimalno izbjegavati, ali na kraju, ako se ne iskaže volja za mirnim rješenjem, bez zadrške obraniti, bez obzira na to koliko su unutarpolitičke prilike, geopolitička ili ekonomska situacija u tom trenu za nju nepovoljni. Isto pravilo vrijedi za Hong Kong, kineske pretenzije u Južnom kineskom moru i Tajvan, dok je pokrajine poput Xinjianga i Tibeta, o kojima se u medijima izvan Kine zna svakojako raspravljati, bespredmetno i spominjati u ovom kontekstu.
Kinesko-indijski odnosi su nakon 1962. godine neprekidno napeti. Atomskoj bombi Kine 1964. Indija je parirala deset godina poslije. Zauzvrat su Kinezi dali sve od sebe kako bi od Pakistana učinili konkretniju vojnu silu te su mu čak asistirali u gradnji vlastitog nuklearnog naoružanja. Nadalje, nekoliko desetaka milijardi eura vrijedan Ekonomski koridor Kine i Pakistana, koji dijelom potpada pod inicijativu “Jedan pojas, jedan put”, dodatno je zakomplicirao odnose.
Problem nije samo to što prometnice tog projekta prolaze kroz dio Kašmira koji Indija smatra svojim, nego i to što projekt u cijelosti Indija dobrim dijelom percipira, između ostaloga, kao kinesko-pakistansku inicijativu strateškog okruženja Indije. Moguće i s razlogom jer se uvijek negdje blizu tih novih cesta skrivaju vojne trupe. Upravo su te nove prometnice bile glavni razlog dvomjesečnog kinesko-indijskog sučeljavanja na Doklamskoj visoravni 2017. te indijskog ukidanja posebnog statusa regije Jammu i Kašmir u kolovozu 2019., odnosno stvaranja okvira za konkretniju kontrolu nad spomenutim područjem.
Poruka o čvrstoj zemlji
Loveći prilike pod vodstvom Narendre Modija, Indija mora pokazati da postaje regionalni i svjetski igrač, odnosno da se iza izgovorenih riječi i slike koju Modi o Indiji stvara uistinu nalazi složna i čvrsta zemlja koja se ne boji susjeda i koja je spremna podjednako braniti stavove te vratiti u prošlosti izgubljen ugled. S druge strane, u trenutačnoj situaciji Kina mora očuvati sliku snage i izdržljivosti.
Ne toliko zbog svijeta izvan Kine koliko zbog održanja realnosti jednog unikatnog svijeta unutar same sebe. Dugoročno gledajući, niti jedna od dviju megasila neće posustati. Za Indiju bi to značilo još jedno omalovažavanje od Kine. Za Modija specifično, to bi značilo gubitak autentičnosti. Za Kinu, isto bi značilo novo omalovažavanje od “Zapada”, na koje u kontekstu trenutačnih političkih pritisaka zbog Hong Konga, epidemije koronavirusa SARS-CoV-2 te ekonomskog natezanja sa SAD-om ne može pristati.
A za Partiju i Xi Jinpinga? Bilo kakvo popuštanje značilo bi gubitak ugleda pred kineskim narodom, što je najgore što im se može dogoditi. Jasno je da Kina sasvim sigurno ne želi sukob s Indijom, ali je za njega spremna. Kina je to demonstrirala Amerikancima 1950., Indiji 1962., Sovjetima 1969. i Vijetnamcima 1979. godine. Za Indiju, bila ona spremna ili ne, veći sukob nema smisla jer teško da njime može bilo što postići. Ali, pariranje u rezolutnosti je nužno, kako za Modija tako i za rebrendiranje Indije kao konkretne i u punom smislu čvrste regionalne i svjetske sile.
Kako god bilo, sasvim sigurno ćemo svjedočiti novim incidentima na spomenutom području. Koliko će oni dalje eskalirati, preostaje vidjeti. Na kraju, obje zemlje imaju na raspolaganju sve što se nalazi između šake i termonuklearnih naprava.