Pogledaj ga, izgleda kao dr. Dabić, rekla je moja kolegica za susjednim stolom dok se na vijestima vrtjela snimka policijskog odvođenja Juliana Assangea iz ekvadorskog veleposlanstva u Londonu. Dr. Dragan Dabić bio je pseudonim pod kojim je do spektakularnog uhićenja u autobusu na liniji Novi Beograd - Batajnica u srpnju 2008. živio Radovan Karadžić, osuđeni zločinac iz rata u BiH. I da, fizička sličnost bila je zapanjujuća. Nestao je mladoliki, uglađeni Assange koji je godinama pažljivo njegovao izgled; čvrstim rukama londonskih specijalaca otimao se pomahnitali starac, u prizoru koji je tužno nalikovao CNN-ovim prijenosima uhićenja pripadnika al-Qa’ide.
Julian Assange nije terorist ni ratni zločinac. Nije ni ubojica, pljačkaš banaka ili međunarodni varalica velikog kalibra poput Bernarda Madoffa koji je 2008. pao nakon što se pokazalo da je njegova kompanija na Wall Streetu prazna ljuska za lakovjerne ulagače. Nije zapravo ni špijun, iako ga je novi predsjednik Ekvadora Lenin Moreno optužio da je gostoprimstvo njegove zemlje, u čijoj je londonskoj ambasadi zatražio i dobio azil koji mu je nedavno opozvan, iskoristio kako bi njezino veleposlanstvo pretvorio u “špijunsko gnijezdo blisko Kremlju”.
Pitanje je i koliko ga se može smatrati novinarom iako se na vrhuncu svojeg samoubilačkog karijernog pothvata predstavljao kao “glavni urednik WikiLeaksa”, međunarodne neprofitne organizacije koju je osnovao i koja se bavi objavljivanjem povjerljivih kontroverznih dokumenata, državnih ili korporacijskih, koje joj dostavljaju anonimni ili samo njima poznati izvori. WikiLeaks dokumente najčešće objavljuje neselektivno, neredigirane, novinarski neobrađene, u sirovu obliku u kakvom su dostavljeni, samo prilagođene elektroničkom mediju. I tu je nastao prvi problem. Zbog njegova (WikiLeaksova) otkrivanja osobnih imena neki su ljudi stradali. Previše često to nisu bili zločinci, pa ni suradnici zločinaca. Čak i da jesu, kažu danas njegovi kritičari, on to nije mogao znati kada je objavljivao potpisane transkripte njihovih poruka, pisama, telefonskih razgovora... Morao je to izbrisati.
Ekvadorski egzil
Assange možda nije novinar, ali je izdavač i bio bi apsolutni skandal kada bi ga se sada izručilo SAD-u, rekao mi je Srećko Horvat, kojeg sam uhvatio telefonski u četvrtak rano popodne dok se s Yanisom Varoufakisom, flamboajantnim bivšim grčkim ministrom financija, vlakom vozio Njemačkom, gdje je njihova stranka DiEM25 (Democracy in Europe Movement 2025) ovih dana na vrhuncu kampanje za Europski parlament. Horvat Assangea poznaje dugi niz godina, smatra ga prijateljem (Assange je bio i jedan od prvih istaknutijih članova DiEM25), posjećivao ga je u vrijeme njegova londonskog “ekvadorskog” egzila i, iako se u mnogočemu nisu slagali, kaže, ne mogu se danas izbrisati njegove zasluge. Assange je osnovao WikiLeaks, kaže Horvat, a unatoč svim mogućim kontroverzama, putem WikiLeaksa u javnost nikada nije plasirana nijedna neistina. Sve što su objavili bilo je točno, gotovo sve je izuzetno važno i sve je trebalo objaviti.
- Zamislite da ga sada izruče Americi, strastveno mi je tumačio Horvat, osim što bi to bio presedan, jer on nije američki, nego australski državljanin, to bi otvorilo mogućnost svakoj državi i svakoj vlasti da traži izručenje novinara bilo čijeg državljanstva s čijim se pisanjem ne bi slagao njezin politički vrh. Sljedeća bi nečije izručenje mogla zatražiti Kina, pa Rusija...
Ne razmišljaju svi poput Horvata i ne može se svima reći da njihove zamjerke koje upućuju šefu WikiLeaksa nisu solidno argumentirane. Assange je, kažu njegovi najglasniji protivnici u američkom ministarstvu pravosuđa, neselektivnim objavljivanjem sirovih dokumenata, u kojima se, između ostaloga, nalaze i tisuće imena ljudi koji su na bilo koji način, ponekad i ne znajući, bili upetljani u vojne, obavještajne (špijunske) ili diplomatske akcije, ugrozio život stotinama, možda i tisućama, lojalnih saveznika SAD-a i drugih država čiju je diplomatsku prepisku izložio javnosti. Samim objavljivanjem američkih povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata ugrozio je, pak, nacionalnu sigurnost SAD-a, ali i ugrozio odnose između više država na globalnim politički trusnim područjima. Amerika zato od Ujedinjenog Kraljevstva traži Assangeovo izručenje kako bi mu mogla suditi kao, ovisno o trenutku, veleizdajniku, špijunu, opasnom i zlonamjernom hakeru i kradljivcu povjerljivih dokumenata.
Tu već imamo problem. Assange je u londonskom ekvadorskom veleposlanstvu živio kao azilant. Boravak u veleposlanstvu, kao i politički azil, odobrio mu je Rafael Corea, bivši tromandatni ljevičarski ekvadorski predsjednik, blizak saveznik Huga Chaveza, danas pokojnog ultralijevog predsjednika Venezuele. To što je Assangeu Corein nasljednik Lenin Moreno (unatoč imenu manje sklon krajnjoj ljevici) taj azil uskratio, ne znači da se Assangea smije izručiti SAD-u. Štoviše, Corea je zbog otkazivanja azila Assangeu Morena optužio za izdaju jer je upravo borba da ga se tamo ne izruči bila osnovni razlog njegova traženja zaštite od Ekvadora. U pravilu, tražitelji azila ne vraćaju se u zemlje od čijih su vlasti zatražili zaštitu, pogotovo ne u slučaju kada je riječ o državljanima trećih zemalja.
Formalno, Assange, koji je Australac, “zlodjelo” nije počinio u SAD-u, napravila je to Chelsea Manning, američka vojna obavještajka, kada je 750.000 povjerljivih dokumenata skinula s američkog vojnog servera i proslijedila ih WikiLeaksu (nakon što su ih odbili objaviti i Washington Post i New York Times). Manning je za to osuđena na 35 godina i odsjedila je sedam godina u strogo čuvanom vojnom zatvoru u Fort Leavenworthu, od 2010. do 2017., kada joj je kazna smanjena jednom od posljednjih odluka predsjednika Baracka Obame. Ponovo je završila iza rešetaka 8. travnja ove godine zbog upornog odbijanja da pred američkim sudom svjedoči protiv Assangea. Još jedan paradoks: Assangea sada progoni administracija Donalda Trumpa, predsjednika koji vrlo vjerojatno ne bi bio izabran da WikiLeaks nije objavio elektroničku poštu Hillary Clinton, njegove ozbiljne protukandidatkinje na izborima.
Zakulisne politike
Assangea nije teško pred javnošću prikazati krivim. On nije zviždač poput Edwarda Snowdena, suradnika CIA-e, koji je medijima otkrio da SAD nadzire privatne i javne komunikacije državnih službenika, ali i građana, ne samo u SAD-u nego na cijelom svijetu. On ne dolazi iz utrobe sustava čije tajne objavljuje, on krade, hakira, manipulira ljudima koji sami jesu unutar sustava. Istodobno, Assange nije američki državljanin.
On ne može u SAD-u biti optužen za veleizdaju, za to bi ga, eventualno, mogla optužiti Australija, ali tamošnje zakulisne politike Assange nije izložio javnosti. Teško da ga štiti i američki Prvi amandman, jer po klasičnim, za mnoge danas već upitnim kriterijima, on nije novinar, a dokumenata koje je objavio putem WikiLeaksa nije se domogao legalno. Dokumenti su ukradeni, računala hakirana, a Assange ne samo da je toga bio svjestan, on je to poticao, kažu oni koji traže da mu se sudi. Kada su ga pitali smatra li se aktivistom ili novinarom, Assange se sam deklarirao kao “aktivist prije svega drugoga”.
Kada se Assange 2010. pojavio u redakciji New York Timesa nudeći materijale koje je dobio od Manning (i koje je Times već jednom odbio), evidentno ukradene od obavještajnih izvora - u početku su to bili videoklipovi iz ratova u Afganistanu i Iraku, kasnije diplomatska prepiska i transkripti razgovora - tražio je da mu se prizna status partnera. Uredništvo je to odbilo. Bill Keller, koji je u to vrijeme bio izvršni urednik New York Timesa, bio je jasan: za Times je Assange s WikiLeaksom izvor kao i svaki drugi.
To, međutim, znači da Times, kada je ipak odlučio redigirati i objaviti destilat sadržaja koji im je dostavio Assange (a jednako su postupili i u Guardianu i u Spiegelu), ima dužnost štititi ga poput svih drugih izvora. Timesu to pravo i obavezu daje prvi amandman američkog Ustava. U povijesti je to obilno korišteno. Times, unatoč velikom pritisku, nikada nije objavio izvor koji mu je 1971. godine dostavio Pentagonske papire, dokument o američkoj zloupotrebi vojske u ratu u Vijetnamu (“zviždač” Daniel Ellsberg odlučio se otkriti javnosti sam nakon prve u seriji objava i nakon pet mjeseci pritvora oslobođen je svih optužbi), Washington Post čuvao je izvor koji mu je 1973. otkrio aferu Watergate desetljećima, sve dok se, tri godine prije svoje smrti Mark Felt, jedan od FBI-evih direktora, nije otkrio sam, u intervjuu za Vanity Fair.
Pod kojom je optužbom uhićen Assange i za što bi mu, eventualno, i trebalo suditi?
Assange je zatražio pomoć od Ekvadora nakon što su ga dvije Šveđanke optužile za “meko silovanje”, u prijevodu - na prevaru iznuđen seks bez kondoma. Assange, koji je do tada u Švedskoj boravio jer je tamo bilo sjedište WikiLeaksa, odmah je te optužbe proglasio američkim pokušajem da od Švedske, jednom kada se nađe iza rešetaka, pokuša ishoditi njegovo izručenje SAD-u zbog tamošnje optužbe za špijunažu.
Švedsko je pravosuđe, barem načelno, odustalo od procesa kada je Assange dobio ekvadorski azil, smatrajući kako je “malo vjerojatno da bi se optuženik u skorom roku mogao vratiti u Švedsku”. Sada kada je uhićen, nakon što je novi ekvadorski predsjednik zatražio od Scotland Yarda da ga izvede iz ekvadorskog veleposlanstva, pod optužbom da špijunira za Rusiju i Švedska može, ali i ne mora ponovo otvoriti proces, koji je u međuvremenu u javnosti davno dobio etiketu namještenog.
Velika sjena
S druge strane, ako možda i ne treba povjerovati svakoj optužbi protiv njega, kao ni svakom u nizu objavljenih “portreta”, koji ga redom prikazuju kao bešćutnog egocentrika i asocijalnog psihopata, proglasili su ga čak i “mačkomrscem”, toliko su bili detaljni, Assangeovo selektivno sudjelovanje u američkoj predizbornoj kampanji 2016. godine, kada je, čini se u suradnji s ruskim obavještajnim servisom, objavljivanjem elektroničke pošte koju je slala s privatnog, umjesto sa službenih servera, zaustavio Hillary Clinton, na kraju je bacilo veliku sjenu na njega kao “borca za transparentnost i istinu” (“to je, zapravo, bio njegov osobni problem s Hillary”, rekao mi je Horvat, koji se s njim načelno sukobio upravo na tom pitanju). Ne ulazeći u motive koji ga pokreću, najtočnije je reći da je Assange protivnik današnje vladajuće elite i uživa u svakom trenutku kada tu elitu može javnosti prikazati “bez gaća”, u najgorem mogućem svjetlu, na vrhuncu njezina licemjerja. Sam postaje licemjerom u trenutku kada je to počeo raditi selektivno, ne mareći za posljedice, što se u velikoj mjeri dogodilo tek nakon što se našao u londonskom egzilu. Licemjerje, međutim, nije materijal za pravosuđe.
Tjednik New Yorker stao je među rijetkima u SAD-u u zaštitu Assangea i nakon londonskog uhićenja. “Kako bi reagirali komentatori New York Timesa da je SAD 2014. podigao optužnicu protiv Assangea zbog udruživanja u kriminalnu zavjeru s Chelsea Manning s ciljem da se objave povjerljive informacije o američkom obrambenom sustavu koje je Manning ukrala s državnih servera?” pita se John Cassidy u jednom od posljednjih brojeva magazina. Kako bi reagirali ostali mediji? Times je s britanskim Guardianom i njemačkim tjednikom Spiegel u srpnju 2010. odlučio objaviti desetke tisuća dokumenata koje je Manning dostavila WikiLeaksu. Pitanje je i kako bi se prije pet godina postavili komentatori drugih medija koji nisu objavili izvorni materijal, jer nisu ga dobili, ali su javnosti servirali tisuće stranica priča temeljenih na WikiLeaksu kao izvoru.
Prva poznata snimka koje se sjećamo bila je ona na kojoj se vidi kako američki vojni helikopter u napadu na Bagdad ubija desetak ljudi, civila, među kojima su bila i dva iračka novinara koja su radila za Reuters. Nitko osim američkog vojnog vrha tada objavljivanje te snimke nije smatrao problematičnim. Okej, američkoj administraciji, čak i mekoj, Obaminoj, WikiLeaks je otpočetka bio trn u oku, kao i egipatskoj, kuvajtskoj, saudijskoj... pogotovo nakon što se nakon objavljene razmjene nimalo diplomatičnih diplomatskih poruka o političkoj situaciji na sjeveru Afrike razbuktalo Arapsko proljeće.
Teško, međutim, da bi se New York Times ili Washington Post tada stavili na stranu države kao tužitelja i slavili “pobjedu zakona”. Upravo to, međutim, napravili su dan nakon što je britanska policija odvela (iznijela) Assangea iz ekvadorskog veleposlanstva. Oba dnevnika prikazala su to kao pobjedu zakona, s posebnim naglaskom da Assangeov slučaj nije primjer na kojemu se mogu braniti građanske slobode.
Orkestrirane optužbe
Assangeov boravak u ekvadorskom veleposlanstvu teško da je mogao biti dugoročno održiv, čak i da nije došlo do promjene na političkom vrhu Ekvadora. Stigao je tamo u proljeće 2012. prerušen u dostavljača na mopedu kako bi zatražio azil koji bi zaustavio njegovo izručenje Švedskoj, gdje je tada protiv njega podignuta optužnica zbog silovanja, kada je već postalo jasno da u Britaniji gubi bitku protiv izručenja. Assange je, braneći svoj zahtjev za azilom, tvrdio da bi Švedska, izruče li ga, bila samo prolazna stanica na putu prema SAD-u, gdje ga, govorio je, čeka postupak jednak onima kakvima su podvrgnuti pripadnici al-Qa’ide.
I doista nije nemoguće da su švedske optužbe za silovanje bile orkestrirane kako bi se Assangea prikazalo kao narcisoidnog ekscentrika sklonog ugnjetavanju suradnika (obje osobe koje su ga optužile bile su iz kruga aktivista povezanih s WikiLeaksom). Švedsko pravosuđe, međutim, ne dopušta izručenje neke osobe drugoj državi ako se pokaže da je zahtjev za ekstradiciju utemeljen na političkim razlozima. Uz to, švedski Vrhovni sud ima pravo veta na izručenje i u slučaju ako se tražena osoba tom izručenju usprotivi. Ostaju, znači, američke optužbe za špijunažu, koje je Assangeu, zapravo, teško natovariti jer on sam nije bio taj koji je nabavljao “robu”. WikiLeaks je objavljivao ono što su mu slali njegovi izvori, ali ono što je objavljeno bilo je istog trenutka dostupno svima.
Preživjele su, naravno, i sumnje u moralnu ispravnost pojedinih objava, kao i sjena selektivnog “proruskog” ili osvetničkog, pa zato “protrumpovskog” djelovanja usmjerenog protiv Hillary Clinton u predsjedničkoj kampanji 2016. godine, što daje gorak okus cijelom Assangeovu paketu. Osim gubitka etikete “nepristranog borca za transparentnost politike i informacije” koja je već nepovratno izgubljena, tu nema razloga za kazneni progon australskog hakera s naglašenim donkihotovskim ambicijama.
Jedan detalj ne treba zaboraviti: Assange i WikiLeaks bili su na vrhuncu globalne popularnosti i medijske eksponiranosti sve dok sam Assange nije, nakon što je završena serija objava podataka koje je dobio od Chelsea Manning, najavio nov niz objava koji je trebao otkriti ogromne manipulacije nekih od najvećih multinacionalnih banaka. WikiLeaks je neutraliziran, Assange je šest godina proveo u ekvadorskom jednosobnom azilu, ali tu novu, još više razotkrivajuću seriju objava nikada nismo vidjeli, nitko je više ne spominje, čak ni Assange, koji je, kada su ga iznosili iz zgrade ekvadorskog veleposlanstva, Britancima uputio poruku da “ne nasjedaju na Trumpovu manipulaciju” i da odustanu od Brexita.