Najbolji primjer na svijetu da se štednja, odnosno pametno investiranje, isplate kao nacionalna strategija (nasuprot politici zaduživanja za poticanje rasta), sasvim sigurno je norveški fond za upravljanje nacionalnim bogatstvom – Norges Bank Investment Management.
Površni ljudi reći će kako je Norvežanima lako imati takav fond jer u njega jednostavno kanaliziraju državne prihode od nafte i plina, ali su norveške vlasti mogle donijeti odluke o potpuno drugačijem korištenju prihoda od eksploatacije nacionalnih prirodnih resursa ili su pravila upravljanja fondom mogli postaviti tako da puno više bude podložan dnevnoj politici.
Međutim, s obzirom da je ključni cilj norveškog fonda za upravljanje nacionalnim gospodarstvom odgovorno dugoročno upravljanje bogatstvom u ime sadašnjih i budućih generacija, fokusirani su na održivi profit uz punu transparentnost investicija. Menadžeri norveškog fonda redovito u javnosti kritički preispituju vlastita strateška ulaganja, ali ostaje činjenica da su od 1998. do danas uspjeli dogurati ukupnu tržišnu vrijednost fonda do 1.400.000.000.000 (tisuću i četiri stotine milijardi) dolara, dok im je samo u prvoj polovini ove godine profit dosegao 143.000.000.000 (stotinu četrdeset i tri milijarde) dolara, što znači da je ogromni fond imao povrat na imovinu od čak 10 posto.
To je fenomenalni uspjeh u upravljanju nacionalnim bogatstvom jer je samo u prvoj polovini godine svakom živućem Norvežaninu (ima ih 5,8 milijuna) njihov nacionalni fond uspio uprihoditi oko 26.000 dolara. U RH će mnogi reći kako zbog toga što nemamo velike količine nafte i plina - a opterećeni smo strukturnim problemima te deficitarni upravljačkim znanjima, previše politizirani i korumpirani - ne možemo imati veliki i uspješni fond za upravljanje nacionalnim bogatstvom.
Hrvatsko politikanstvo
Međutim, hrvatska država još uvijek raspolaže s enormnim površinama nekretnina različitih namjena, značajnim brojem javnih i državnih poduzeća, još imamo nešto plina, a uvijek se može donijeti i odluka da se barem dio državnih prihoda iz turističke djelatnosti, koja generira četvrtinu BDP-a, usmjeri u investicije umjesto direktno u javnu potrošnju. Međutim, u RH se nacionalnim bogatstvom javnim kompanijama i nekretninama upravlja politikantski - prikriveni cilj je prvenstveno stranačka dominacija u upravljačkim strukturama, umjesto povećanja vrijednosti imovine temeljem maksimalizacije profita.
Uz aktualnu hrvatsku logiku upravljanja državnom imovinom nije moguće da se ostvarene zarade investiraju na cijelom planetu uz adekvatnu procjenu rizika te se tako generiraju zarade. To nikoga u politici niti ne zanima. Za razliku, u prvoj polovini ove godine norveški fond za nacionalno upravljanje bogatstvom može djelomično zahvaliti vrlo visoku profitabilnost robusnom rastu američkog tech sektora i novih rješenja umjetne inteligencije. Fond u ovom trenutku ima uložen novac u 9228 kompanija u 70 država, a u prva dva kvartala 2023. ‘posrećilo‘ im se da je vrijednost tech kompanija iz njihovog portfelja narasla 39 posto. Kompanije su to poput Applea, Microsofta ili Nvidiae.
Naravno da u norveškom fondu ne ide uvijek sve glatko. Cijelo vrijeme suočavaju se s krupnim dilemama i akumuliranim rizicima. Trenutačno osjećaju pritisak geopolitičkih tenzija i inflacije na rezultate, hodaju kao po jajima kad su u pitanju njihova ulaganja u komercijalne nekretnine, znaju da ne mogu uvijek zaraditi na svojim investicijama, ali ih zbog toga vrlo široko disperziraju, kako bi osigurali snižavanje hazarda i amortizirali cikličke udare pojedinih sektora.
Ulaganja u hrvatski turizam
Primjerice, fond - koji je najveći pojedinačni investitor u različite dionice na svijetu – razmišlja o smanjivanju relativno visoke izloženosti prema američkim tech kompanijama, iako su mu donijele lijepe profite u prvoj polovini godine. "Uvijek smo svjesni i zabrinuti zbog najvećih izloženosti fonda. Sada su one u tehnološkom sektoru. Stoga to vrlo temeljito pratimo", kaže glavni menadžer fonda Tangen. Drugim riječima, u uspješnoj Norveškoj nema uljuljkivanja i spavanja, žele zaraditi više i više, premda su već zgrnuli epohalno bogatstvo, imovinu oko tri puta veću nego norveški BDP.
Godišnji povrati norveškog fonda za upravljanje nacionalnim bogatstvom su impresivnih 5,99 posto. Ukupni kumulativni povrati fonda dosegli su tako 742 milijarde dolara. To znači da su Norvežani kroz fond dobili ukupni kumulativni povrat jedanaest puta viši nego što je rekordni hrvatski BDP iz 2022. godine. Norveška ima 5,6, a RH 3,82 milijuna stanovnika, pa otprilike ispada da bi samo akumulirane zarade norveškog fonda mogle pogoniti Lijepu našu 15-20 godina, a da se svi mi izležavamo i ne radimo baš ništa. S obzirom da se takva darežljivost Norvežana neće dogoditi, možda bi bilo uputnije barem dovesti hrvatske standarde upravljanja javnom imovinom na norvešku razinu pune transparentnosti.
Naime, visoko na internet stranici norveškog fonda postavljena je vrlo jasna navigacija koja odvodi svakog zainteresiranog čitatelja prema ogromnoj excel tablici u kojoj fond menadžeri ažuriraju svako ulaganje fonda u bilo koju od više od devet tisuća kompanija gdje imaju udjele, i to bez obzira na to koliko su ti udjeli mali.
Tako smo u excel tablici vrlo lako pronašli da norveški fond ima i pet ulaganja u hrvatske kompanije, koja su za njih sitne investicije, i to u postotno gledano marginalne udjele. Oni žele sudjelovati u zaradama, ne dominirati. Zanimljivo je da su svoje pozicije Norvežani prepoznali u velikanima hrvatskog turizma, Adrisu i Valamaru. Iako za njih ta ulaganja zanemariva, to znači da norveški građani uživaju u barem mrvicama hrvatskog turističkog uspjeha.
Zašto postoji CERP?
Nejasno je zašto aktualni ministri u hrvatskoj vladi misle da se može učinkovito upravljati nacionalnom imovinom bez fokusiranosti na profite i pune transparentnosti, pa se u osnovi bave donošenjem politikantskih odluka od situacije do situacije, sve kako bi zaradili što jeftinije političke poene te tako demonstrirali svoju moć.
Već se pomalo zaboravila plinska afera ‘1 cent‘, a mi primjerice još nismo vidjeli službene rezultate vladinih provjera i analiza. Ako ništa drugo, valjda kao porezni obveznici imamo pravo postaviti pitanje gdje je nestala transparentnost, ako već zbog nekih neugodnih činjenica ne smijemo doznati koliko smo izgubili te tko je sve odgovoran.
Ne bi li se mi u RH trebali zamisliti ne samo zbog afera kao što je ‘1 cent‘, nego i vrlo prozaičnog pitanja kako uopće dobiti brzu i jasnu informaciju u rezultatima rada Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Zanimljivo, na službenoj stranici RH posvećenoj upravljanju državnom imovinom nema govora o rezultatima, niti suvislog tekstualnog ili grafičkog prikaza profitabilnosti očigledno niske razine aktivnosti.
Međutim, zato se s lakoćom mogu pronaći dokazi besmisla i nerada. Za to je najbolji primjer posjet podstranici Ministarstva posvećenoj (ne)aktivnostima CERP-a (Centra za restrukturaciju i prodaju), a na kojoj postoji rubrika posvećena njihovim javnim natječajima. Iz te rubrike ispada da ne rade baš ništa iz opisa posla koji sugerira naziv te državne institucije.
U CERP-u su na internetu objavili jedan (1) natječaj za prodaju potpuno marginalnih udjela u Hotelu Croatia, Jadranskim luksuznim hotelima, Luci Split, Olympia Vodice i tvrtki Slavonija Županja. Zašto uopće postoji taj CERP?