PROJEKT ‘INDEPENDENCE‘

Njima ruski plin ne treba, a ključni trenutak dogodio se prije 12 godina: ‘Europo, uči od nas!‘

Uspješan projekt vrijedan 330 milijuna dolara mogao bi biti korisna lekcija za druge zemlje EU

LNG terminal 'Independence' stiže u luku Klaipeda 27. listopada 2014.

 Petras Malukas/AFP

Prije dvanaest godina, Rokas Masiulis, upravitelj jedne tvrtke u Litvi, dobio je zadatak s ambicioznim ciljem: prekinuti ovisnost svoje zemlje o ruskom plinu, piše Politico.

Na svom novom radnom mjestu šefa tvrtke Klaipėdos Nafte, operatera naftnog terminala pod državnom kontrolom, Masiulis je trebao nadzirati isporuku i puštanje u rad plutajućeg terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na obali Baltičkog mora.

Brod - koji je pod nazivom Independence (Neovisnost) započeo s radom 2014. - izgrađen je kako bi se osiguralo da litavski potrošači i dalje mogu dobivati ​​plin čak i ako bi politički odnosi s Rusijom bili narušeni do te mjere da bi opskrba s istoka morala biti prekinuta.

Ranije ovog mjeseca, kad je brutalnost ruske invazije na Ukrajinu postala jasna, vlada Litve je okrenula prekidač i najavila da je postala prva europska zemlja koja je zaustavila sav uvoz 'toksičnog' ruskog plina. Independence je dokazao svoju vrijednost, a opskrba plinom Litve ostala je stabilna.

'Bio sam uzbuđen zbog projekta Independence kada smo ga pokrenuli, ali nisam mogao zamisliti koliko će to na kraju biti velika stvar', rekao je Masiulis, koji je kasnije postao ministar energetike i prometa Litve, a ovih dana je upravitelj električne mreže pod kontrolom države.

Korisna studija

Za Zapad je ključni izazov kako smanjiti unosne ruske isporuke plina, dok europski čelnici razmatraju svoj odgovor na napad Moskve na Ukrajinu i nastoje uništiti ratni potencijal Kremlja.

'Prije mnogo godina moja je zemlja donijela odluku koja nam danas omogućuje da bez muke prekinemo energetske veze s agresorom. Ako mi to možemo, to može učiniti i ostatak Europe!', objavio je na Twitteru predsjednik Litve, Gitanas Nausėda. Zemlja je također objavila da će prestati kupovati rusku naftu, iako je i dalje povezana s ruskom električnom mrežom.

U posebnom fokusu je Njemačka, najjača europska industrija, koja oko 15 posto svoje električne energije proizvodi iz plina, a oko polovice plina dobiva iz Rusije.

Njemački ministar za klimu i gospodarstvo, Robert Habeck, rekao je da će Njemačka tek 2024. moći prekinuti svoju ovisnost o ruskom plinu, što je izazvalo velike frustracije u Kijevu.

'Sve dok Zapad nastavlja kupovati ruski plin ili naftu, on podržava Ukrajinu samo jednom rukom, dok drugom rukom podržava ruski ratni stroj', rekao je novinarima ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba u Bruxellesu početkom travnja.

'Ne razumijemo kako možete zarađivati novac na tuđoj krvi', rekao je predsjednik Volodimir Zelenski za BBC.

Pogon Independence, takozvano plutajuće skladište i jedinica za ponovno rasplinjavanje ukapljenog plina (Floating Storage Regasification Unit ili FSRU), mogao bi pružiti korisne informacije za one koji se žele okrenuti od ruskog plina. LNG se pumpa na plovilo s transportnog broda gdje se ponovno pretvara u plin za korištenje ili skladištenje.

FSRU sustavi mogu se izgraditi relativno brzo – trajanje projekta procjenjuje se na između jedne i tri godine – i općenito zahtijevaju manje dozvola za planiranje od trajnog pogona na kopnu. Mogu se premještati s mjesta na mjesto i, prema potrebi, relativno lako zamijeniti za veće ili manje jedinice.

Ono što je važno, takvi pogoni također omogućuju zemlji da odabere odakle dolaze njezine zalihe LNG-a: Litva trenutno većinu svog LNG-a nabavlja iz Norveške, SAD-a i Katara.

Projekti FSRU smatraju se dobrim rješenjima za manje zemlje poput Litve, koja godišnje troši oko dvije do tri milijarde kubičnih metara plina, rekao je Zongqiang Luo, analitičar tržišta plina pri konzultantskoj tvrtki Rystad Energy sa sjedištem u Norveškoj. Litva je prošle godine dobivala otprilike četvrtinu svog plina iz Rusije.

image

Rokas Masiulis snimljen 2014.

Petras Malukas/AFP

Za zemlje poput Njemačke, kojoj je potrebno oko 90 milijardi kubičnih metara plina godišnje, takav bi sustav još uvijek mogao biti koristan kao dio šireg seta rješenja koja bi također mogla uključivati ​​plin koji se doprema iz norveških i nizozemskih plinskih polja, kao i mjere za uštedu energije.

Italija, Nizozemska i Estonija rekle su da planiraju slične projekte, dok Berlin planira otvoriti tri takve jedinice koje bi mogle isporučivati ​​27 milijardi kubičnih metara plina godišnje.

Njemački ministar Habeck je nedavno posjetio Katar kako bi razgovarao o opskrbi LNG-om.

'Ovo može uspjeti', rekao je za DW nakon posjete.

Latvija i Estonija također su rekle da će prekinuti uvoz ruskog plina. Regija još nije spojena na europsku plinsku mrežu, no to će se dogoditi u svibnju kada se djelomično dovrši priključak za Poljsku.

Iako Litva više ne kupuje ruski plin za domaću potrošnju, ruski plin i dalje teče kroz njezinu plinovodnu mrežu do ruske enklave Kalinjingrad.

Problematična povijest

Napetosti između Rusije i Litve oko opskrbe energentima datiraju još od ranih 1990-ih, kada su obje zemlje nastojale obnoviti svoja gospodarstva nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Na zimu 1992., u jednom od niza pokušaja političkog pritiska na Vilnius, ruski predsjednik Boris Jeljcin prekinuo je isporuku nafte svom baltičkom susjedu nakon sporova oko plaćanja.

U godinama koje su uslijedile, Vilnius je optužio ruskog plinskog diva Gazprom da je zloupotrijebio svoj monopolistički položaj naplaćujući litavskim kupcima prenapuhane cijene.

Litva je zbog tog zahtjeva na kraju izgubila dugogodišnji spor o odšteti na sudu u Stockholmu, ali u isto vrijeme, vodstvo te baltičke države smišljalo je još jedan način da prekine poslovanje s Gazpromom: projekt Independence.

Godine 2010. bivši ministar energetike, Arvydas Sekmokas, pozvao je Masiulisa u svoj ured na drvoredima ispunjenoj aveniji Gedimino u glavnom gradu Vilniusu i ponudio mu glavni posao u Klaipėdos Nafti, što je ovaj prihvatio.

Ugovor Litve s Gazpromom trebao je isteći 2015. godine i Masiulis je shvatio da do tada nova jedinica FSRU mora biti usidrena i spremna za odlazak u luku Klaipėda.

Masiulis je počeo istraživati ​​tvrtke koje imaju znanje o FSRU plovilima.

Početkom 2012., norveški Hoegh LNG objavio je da je potpisao ugovor s Litvom i zadužio južnokorejskog brodograditelja Hyundaija da počne raditi na Independenceu.

image

LNG terminal 'Independence' stiže u luku Klaipeda 27. listopada 2014.

Petras Malukas/AFP

Za projekt vrijedan 330 milijuna dolara naručen je i niz posebnih kompleta, uključujući sustav za ponovno deukapljivanje iz Kine i sustav za pristajanje iz Danske. U samoj Litvi, sudionici iz javnog i privatnog sektora bili su pod velikim pritiskom kako bi osigurali da projekt bude završen u roku, zbog čega je bilo potrebno brzo donošenje odluka i puno rada.

Takav se tempo nastavio sve do 27. listopada 2014. kada se Independence konačno usidrio na svoj novi mol u Klaipėdi gdje ga je dočekao Masiulis, kojeg je mjesec dana ranije tadašnja predsjednica Dalia Grybauskaitė, velika pobornica projekta, postavila za ministra energetike.

'Sada smo energetski sigurna država', rekla je.

Kako je plin s broda počeo teći, zastupnici u Vilniusu primijetili su sekundarnu korist na koju nisu računali.

Osim što im je pružila veću energetsku sigurnost, nova konkurencija koju je predstavljao projekt Independence također je natjerala Gazprom da za oko petinu snizi cijenu plina koji je isporučivao Litvi.

'To je bila i politička i ekonomska pobjeda', rekao je Masiulis.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2022 04:54