U nastavku donosimo:
- zašto Oslo pojačava kontrolu nad Svalbardom i što to znači za pristup stranim državljanima
- što kažu stanovnici otočja o novim pravilima i kako se mijenja svakodnevica zajednice
- pozicije NATO saveznika i kritičara naspram norveškog tumačenja suvereniteta
- stratešku važnost satelitskih kapaciteta, morskog pojasa i rijetkih minerala na Arktiku
- što otkrivaju iskustva lokalnih aktera o tržištu nekretnina i sigurnosnim ograničenjima
- reakcije Rusije i Kine te poteze koji pojačavaju sumnje u namjere na otočju
- izjave Eivinda Vada Peterssona i implikacije na buduće poteze norveške vlade
Ponukana prijetnjama predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa Grenlandu, a posljedično i Kraljevini Danskoj u čijem je on sastavu, Norveška nastoji učvrstiti svoj suverenitet nad Svalbardom, otočnom skupinom u Arktičkome oceanu koja je desetljećima bila međunarodno znanstveno čvorište, te ga obraniti od stranih utjecaja, objavio je The New York Times.
Norveška strancima oduzima pravo glasa, zabranila je prodaju zemlje na otočju stranim državljanima te strože kontrolira strane znanstvenike, dok je od ranije proglasila ribolovnu zonu široku 200 morskih milja. Potezi norveških vlasti mijenjaju okolnosti koje su godinama oblikovale život na otoku. Njegovi žitelji – među kojima su i kineski znanstvenici, ruski rudari, imućni Norvežani i brojni imigranti – rekli su za The New York Times da su im ta previranja stalno na umu.
Pojedini europski lideri i čelnici zemalja članica NATO-a nisu pobornici poteza koje povlače norveške vlasti. Oni tvrde da je norveški suverenitet nad Svalbardom ograničen. Oslo pak tvrdi da nema izbora te da mora zaštititi svoj dio Arktika jer će se njime inače okoristiti neprijateljske sile. Otočje je jedno od najboljih mjesta na svijetu za prihvat satelitskih podataka i praćenje putanja raketa. U njegovu se podmorju nalaze vrijedna nalazišta rijetkih zemnih minerala. Kontrola nad Svalbardom pruža strateško uporište za dominaciju Arktikom, prostorom koji postaje sve važniji za sigurnost Europe, Sjeverne Amerike i Azije.
Svalbard je dugo bio "ničija zemlja" na koju je pravo polagalo više država. Taj je status riješen Svalbardskim ugovorom (poznatim i kao Pariški ugovor o Svalbardu), koji je potpisan 1920. godine. Otočje je tad službeno pripalo Norveškoj, ali ona je morala državama potpisnicama – Danskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Japanu, Norveškoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji s dominionima i SAD-om – dati pravo na lov, ribolov i rudarenje. Ugovor je odredio da je Svalbard neutralna i demilitarizirana zona, što znači da je tamo zabranjeno podizanje bilo kakvih vojnih baza. Svoj su potpis na spomenuti ugovor nešto kasnije stavili Sovjetski Savez i Kina, a u međuvremenu ga je potpisalo nešto manje od 50 zemalja.
Tijekom Drugog svjetskog rata tamo su se odvijale značajne pomorske operacije između saveznika i Njemačke zbog strateškog položaja na Arktiku. Nakon rata, Sovjetski Savez je u dva navrata (1944. i 1946.) pokušao pritisnuti Norvešku da uspostave zajedničku upravu (kondominij) nad otočjem, ali ti pokušaji nisu uspjeli. Zbog toga su desetljećima vladale napetosti između Norveške i SSSR-a, prvenstveno oko morskih granica i prava na izlov ribe u zoni od 200 morskih milja oko otočja. Ti su napeti odnosi i granični sporovi u Barentsovu moru konačno okončani tek 2010. godine, kada su Norveška i Rusija potpisale sporazum o konačnom razgraničenju.
Napetosti u Svalbardu dodatno su se pojačale kad su američki dužnosnici optužili kineske znanstvenike za provođenje ilegalnih istraživanja na otoku, a Rusi o otočju počeli govoriti na sličan način na koji su govorili o Ukrajini prije nego što su je napali.
„Norveška se trenutačno nalazi u najozbiljnijoj sigurnosnoj situaciji od 1945. godine“, izjavio je državni tajnik u norveškom Ministarstvu vanjskih poslova Eivind Vad Petersson za The New York Times. Pojasnio je kako je povećani politički interes za Grenland neminovno skrenuo pozornost i na Svalbard. Prema njegovim riječima, brojne su nacije predugo doživljavale to otočje kao mjesto gdje svatko može raditi što god poželi, no Petersson je oštro naglasio da to nije istina. „Ovo je suvereni norveški teritorij. Stoga to sada činimo malo jasnijim“, zaključio je tajnik.
Novija istraživanja potvrdila su da se u arktičkom podmorju nalaze goleme zalihe minerala ključnih za zelenu tranziciju, poput kobalta i litija. Norveška vlada najavila je u siječnju 2024. planove za rudarenje u dubokom moru na području veličine Njemačke, što uključuje i akvatorij oko Svalbarda. Ta je najava izazvala oštre međunarodne reakcije jer kritičari tvrde da je riječ o prisvajanju teritorija izvan okvira Svalbardskog ugovora. Rusko ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo je planove ilegalnima, naglasivši da norveški suverenitet nad otočjem nije bezuvjetan, dok su slične primjedbe o ograničenjima norveških prava u morskom pojasu uputili Island i Europska unija.
Unutar zemlje, ekološke udruge i lijeve stranke usprotivile su se projektu zbog zaštite ekosustava. Pod njihovim pritiskom, vlada je u prosincu pristala na četverogodišnju odgodu izdavanja dozvola za eksploataciju kako bi osigurala usvajanje državnog proračuna. Unatoč postignutom kompromisu, norveško Ministarstvo energetike ustraje u cilju „profitabilnog i održivog” iskorištavanja podmorja, što i dalje uključuje sporno područje oko Svalbarda, objavio je The New York Times.
Sve do prije nekoliko godina na Svalbard je mogao doći bilo tko s važećom putovnicom. Tu su privilegiju iskoristili ljudi iz cijeloga svijeta jer su plaće na otočju bile dobre. Zatim su vlasti iznenada proglasile određene strane vozačke dozvole nevažećima. Pravila su naposljetku ublažena, međutim stranci se nakon toga nisu mogli osloboditi osjećaja ranjivosti. Lokalna demokracija uvedena je na Svalbard 2001. godine, a pravo glasa uživali su svi – i lokalno stanovništvo i stranci. Ipak, vlasti su 2023. odlučile da stranci na Svalbardu mogu ostvariti pravo glasa na lokalnim izborima samo ako su u Norveškoj živjeli najmanje tri godine. Eivind Vad Petersson rekao je za The New York Times da je to pravilo trebalo biti uvedeno već „odavno“. Svalbardski ugovor strancima daje pravo pristupa, ali ne i politička prava koja uživa norveško stanovništvo.
Norveška vlada kontrolira 99 posto kopna na Svalbardu, no ni na preostalih jedan posto ne dopušta nikakve ustupke. Privatni vlasnici već desetljeće pokušavaju prodati parcelu od 50-ak četvornih kilometara uz planinski fjord, što je jedno od posljednjih velikih zemljišta na prodaju tako visoko na Arktiku. Iako je interes pokazalo nekoliko kupaca iz SAD-a i Europe, privučenih promidžbom koja ističe jedinstvene uvjete za satelitsku komunikaciju, Oslo strogo nadzire proces. Zbog blizine Sjevernog pola, Svalbard je jedno od rijetkih mjesta na Zemlji koje omogućuje neprekidnu vezu s polarnim satelitima, osiguravajući brži i jasniji prijenos podataka nego igdje drugdje.
Na Svalbardu se već nalazi SvalSat, najveća svjetska postaja za prihvat satelitskih podataka, čije je vizure popularizirao i serijal „Nemoguća misija”. Iako Norveška tamo želi privući filmske produkcije, odlučno se protivi prodaji privatnog zemljišta uz fjord. Vlasti tvrde da je riječ o zaštićenom nacionalnom parku, a 2024. donesen je i kraljevski dekret kojim se prodaja ograničava radi zaštite nacionalne sigurnosti. Pravni zastupnik vlasnika, Per Kyllingstad, optužuje državu za nezakonit pritisak i pokušaj iznuđivanja niske cijene. Dok vlasnici za parcelu traže 300 milijuna eura, vlada im je ranije ponudila svega dva milijuna. Kyllingstad ističe kako je u ovom sporu na kušnji vjerodostojnost Norveške kao pravne države.
Dok Norveška nastoji ojačati suverenitet, Rusija i Kina intenziviraju svoje aktivnosti na otočju. U Barentsburgu, jedinoj preostaloj ruskoj rudarskoj koloniji, Moskva je nakon dugo vremena postavila stalnog pravoslavnog svećenika. Norveške obavještajne službe taj potez vide kao pokušaj snažnijeg povezivanja Svalbarda s Rusijom, čiji dužnosnici sve glasnije ističu povijesna prava na arhipelag, nazivajući ga „Pomorskim otocima”.
Iako je Barentsburg spao na svega 300 stanovnika, a rudnik ugljena jedva funkcionira, naselje ostaje ključna strateška točka Rusije na zapadu Arktika. Ruski znanstvenici otvoreno poručuju kako Moskva nikada neće napustiti Svalbard, dok pojedini dužnosnici povlače paralele s obvezom zaštite ruskog stanovništva kakvu ističu i u Ukrajini, objavio je The New York Times.
Istodobno raste napetost i s Kinom. Norveške su vlasti naložile uklanjanje dvaju granitnih lavova ispred kineske istraživačke postaje „Žuta rijeka”, smatrajući takve simbole nespojivima s norveškim suverenitetom. Peking je optužbe o vojnim istraživanjima nazvao neutemeljenima, no sumnje saveznika unutar NATO-a ne jenjavaju. Postoje indicije da kineski znanstvenici podatke s moćnih radara na otočju dijele s obrambenim organizacijama u Kini.
Norveška je reagirala i u obrazovnom sektoru: jedino sveučilište na otočju prvi je put zabranilo upis kineskim studentima, pravdajući to sigurnosnim rizicima. Ovi potezi jasno ocrtavaju kraj ere u kojoj je Svalbard bio „slobodna zona” za sve, pretvarajući ga u prvu crtu obrane nacionalnih interesa na Arktiku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....