Zapad je glavni financijer “Islamske Države”, kojoj je prodaja “uništenih” arheoloških nalaza i umjetnina važan izvor financiranja, uz prodaju nafte i droge.
S jedne strane, dakle, “upravni odbor” toga samozvanoga “Kalifata”, svojevrsnoga ideološko-ekonomskog holdinga, vodi sveti rat pozivajući se na čistoću islama i na šerijatski zakon, koji predviđa odsijecanje ruke za krađu te smrtnu kaznu za opijanje, a s druge krade i prodaje ukradeno, te trži opijate. Naravno, u “višu svrhu” financiranja te “Države”.
I tu se interesi “Islamske Države” savršeno skladno isprepliću s interesima organiziranog kriminala i beskrupuloznih financijskih kapitalista na Zapadu. Organizirani kriminal na Zapadu najveći prihod ostvaruje od trgovine ilegalnim opijatima, na drugom mjestu je trgovina oružjem, a odmah na trećem mjestu je trgovina ukradenim ili na drugi ilegalan način stečenim umjetninama.
Taj treći šverc donosi kriminalcima (uz zdušnu pomoć legalnih ortaka) između šest i osam milijardi dolara godišnje, prema podacima koje obznanjuju i Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Međunarodna organizacija kriminalističkih policija Interpol.
Pljačkaši grobova
Pljačka arheoloških ostataka radi šverca jamačno nije počela s “Islamskom Državom”, jer se rascvala još u faraonskom Egiptu, a funkcionirala je itekako plodno u XIX. i XX. stoljeću. A nije bila ograničena samo na Bliski i Srednji istok - Italija nije prestajala biti njezino poprište još od humanizma.
Na dnu toga švercerskoga hranidbenog lanca već milenijima su pljačkaši grobnica - ali u svim velikim perturbacijama u taj biznis su se uključivale i države, pljačkajući pobijeđenoga, od antičkih vremena (Tit je na svom slavoluku ovjekovječio otimanje arheoloških dragocjenosti iz jeruzalemskog Hrama), preko dužda Enrica Dandola i Napoléona do Mussolinija i Hitlera. Svrgavanje Saddama Husseina iskorišteno je za pljačku muzeja u Baghdadu, a svrgavanje Hosnija Mubaraka za pokušaj pljačke Arheološkog muzeja u Kairu.
Građanski ratovi u Iraku i Siriji - na području gdje je nastajala sadašnja zapadna civilizacija - također su pružili neslućene mogućnosti za pljačku arheološkoga i inoga umjetničkog blaga, pri čemu je “Islamska Država”, nakon stupidnog razaranja u Mosulu, zaključila da joj je daleko lukavije spojiti ugodno s korisnim, pa sve to što mrzi (jer podsjeća na vremena prije posljednjeg “oslobođenja”) lijepo prodati neprijatelju i tako omogućiti da upravo Zapad financira rat protiv sebe samoga. Lako je pomisliti kako svaki put kada im “križari” otkupe neki reljef, inkasiranje utrška poprate iskrenim tekbirom “Allahu ekber” (“Bog je najveći”). Čini se da je “Islamska Država Iraka i Sirije” objedinila (ili barem koordinirala, centralizirala i financijski konsolidirala) zanatske pljačkaše u državni holding.
“Islamska Država” je stoga pala kao mana s neba vječno gladnom tržištu umjetnina, ne samo ilegalnome, osobito u Sjedinjenim Državama Amerike. Podaci Trgovinskog odsjeka američke administracije kažu da je lani u Sjedinjenim Državama opseg trgovine umjetninama povećan za 2,5 milijarde dolara, tj. za 25 posto više nego 2013. Pritom daleko najveći dio umjetnina čine arheološki nalazi. S druge strane su Federalne rezerve, emisijska banka Sjedinjenih Država, upozorile da je baš kupovina umjetnina način povlačenja novca s tržišta i njegova skladištenja u trajne vrijednosti.
Izvor - privatni
Naravno, prvo je pitanje: pa kako to opljačkane umjetnine, uključujući i itekako prepoznatljive arheološke artefakte, prodaju i kupuju na legalnom tržištu koje prate institucije američke Administracije ili Federalnih rezervi? Veoma jednostavno: i muzeji i privatnici kupuju ih preko aukcijskih kuća, ponajprije engleskih, njemačkih i švicarskih, pa i najpoznatijih, gdje su kao njihovi izvori navedene privatne kolekcije. Kad je riječ o umjetninama ukradenima na Zapadu, oni koji ih prvi otkupljuju i skrivaju, nisu blesavi dati ih odmah na tržište. Umjetnine se ne kvare, ako odleže - još mogu dobiti na vrijednosti. Oni koji se tim “biznisom” bave, obično imaju dovoljno novca i znanja da počekaju dva, tri ili više desetljeća prije nego što ukradeno gurnu na aukciju, osiguravši u međuvremenu barem dva ili tri (mahom fiktivna) prijelaza vlasništva, tako da posljednji koji prodaje može deklarirati da je to nabavio bona fide.
Naravno, rizika ima da će ukradeno biti prepoznato, pa možda i sudski oduzeto - ali ne suviše, tek stanovit postotak. Prema tome, riskira se u skladu sa čuvenim načelom APP (ako prođe - prođe).
Arheološki nalazi iz “Islamske Države” utoliko su unosniji što njih ne treba ostavljati “na ugaru” i mogu smjesta na gladno tržište. Kako to pomiriti s onim što smo vidjeli vlastitim očima na videosnimcima koje “Islamska Država” dostavlja i društvenim i televizijskim mrežama? Prvo, oni to ne publiciraju kao naivno svjedočanstvo vlastitih zločina, nego kao snažan propagandni element u kojemu nije sve dokumentarna istina (barem za crni njihov barjak na kupoli Sv. Petra možemo s razlogom vjerovati da je montaža). Drugo, ponekad se izdaju pokazujući detalje koji upućuju na pravi put. “Na ponekom snimku se odaju jer snimaju ne samo kako uništavaju, nego i kako cirkularnim pilama izrezuju reljefe”, upozorava u Corriereu della Sera Giancarlo Garna, talijanski arheolog angažiran u istraživanjima Sveučilišta u Padovi te sudionik pothvata “The land of Nineveh archaeological project”. Po njegovim riječima, “glavnina onoga što uništavaju, odnosno što prikazuju kao da uništavaju, beskrajno je mali dio spram onoga što ne vidimo i što se, zapravo, nudi ilegalnom tržištu u svijetu”.
Nisu to fanatici
Garna se poziva i na ono što je vidio svojim očima, dok je istraživao na terenu u Ninivi, u iračkom dijelu Kurdistana, tridesetak kilometara sjeverno od Mosula. On tvrdi da u “razbijanju” sudjeluju specijalizirane ekipe, a nikakve “bande fanatika”. Oni “izrezuju one reljefe koje je najlakše prodati. Ako netko kani uništiti, nema ama baš nikakav interes onako pažljivo izrezivati reljef”, objašnjava.
Arheolog Tsao Cevoli, svojedobno prvi predsjednik Udruge talijanskih arheologa a sada predsjednik Međunarodnog tijela za suzbijanje arheomafija, kaže također Corriereu da su “glavni kupci ipak veliki zapadni muzeji, a osobito muzeji poput onih u Sjedinjenim Državama, koji se nalaze na područjima bez velike vjekovne baštine, pa oduvijek idu u lov na umjetnine koje mogu kupiti na međunarodnom tržištu, ne mareći baš za eventualno ilegalno porijeklo”.
On sugerira da se postupi jednako kako je Giovanni Falcone postupao protiv sicilijanske Cose nostre (pa je zato i ubijen): ne slijediti drogu, odnosno u ovom slučaju umjetnine, nego put novca i njega zatvoriti. To bi bio način prekidanja financijskog krvotoka “Islamske Države”.
Problem je što se to protivi interesima financijskog kapitala na Zapadu.
Kralo se i u drugom svjetskom ratu
Nacist koji je odbio uništiti umjetnine
I dan danas, 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata, iskrsavaju umjetnine opljačkane za tog konflikta, a na neke još zapravo čekamo da, ovako ili onako, iziđu na vidjelo, na primjer Jantarna soba (koju je Sovjetski Savez, ne imavši vremena,a raspolažući sirovinama i majstorima, naprosto faksimilski rekonstruirao).
Austrijski ratni zločinac Ernst Kaltenbrunner, koji je kao Hitlerov šef i kriminalnih i sigurnosnih policija bio i predsjednik Interpola (!), sabotirao je Hitlerovu naredbu da se uništi neprocjenjivo blago otetih umjetnina namijenjenih Führermuseumu u Linzu (više od 6500 slika i kipova, među njima Michelangelova Madonna iz Bruggea, van Eyckova oltarska pala iz Ghenta, Vermeerova djela Astronom i Umjetnost slikanja itd.).
Ta su djela bila sklonjena u rudniku soli kod Altausseea pokraj Topličkog jezera. Hitler je naredio da ih unište miniranjem i potapanjem “da ne bi pala u kandže boljševika i Židovâ”, a Kaltenbrunner je naredio da se slike maknu i bombe demontiraju - ali nije podatak o njima iskoristio da bi se eventualno spasio na Nürnberškom procesu, nego je tek kasnije njegov nećak Michael Kaltenbrunner otkrio gdje je skriveno to blago.
