Grčka je kolijevka demokracije, uči se u svakoj osnovnoj školi. Jer, ondje su Atenjani (dobro, ne samo oni, imali su tu svoje prste veliki Solon i Klisten) odlučili da žele sami birati svoju vlast, donositi zakone i birati suce. I trajalo je to neko vrijeme dok se nije pojavio Filip iz Makedonije koji baš i nije previše mirisao vlast naroda. Bilo je tu zatim svega kroz povijest, Rimljani, pa je onda tu rastao Bizant da bi sve to konačno razbucali Osmanlije.
Kralj u demokraciji
Grčka će se početkom 19. stoljeća konačno izvući ispod sultanove vlasti, ali onda slijedi prvi šok - zapadne zemlje su odlučile kako tadašnji Grci baš i nisu za demokraciju te im nametnu kralja. Kasnije se ipak demokracija restituirala, ali je zemlja prolazila kroz teška razdoblja, posebno nakon Drugog svjetskog rata kad je došlo do građanskih sukoba u koje se uplitala i tadašnja Jugoslavija. Onda su pak vojnici, kako to već oni vole ukoliko nad njima ne bdije čvrsta politička vlast, odlučili da je sad njihovo vrijeme te su uveli huntu koju konačno ruše studenti pa Grčka 1981., kao do tada jedina - druga će biti Hrvatska - sama ulazi u članstvo tadašnje Europske zajednice. I onda počinje oporavak te do tada neravijene zemlje - dovoljno se samo sjetiti da je u to doba bila omiljena izreka “dužan kao Grčka”. Novac iz fondova je pritjecao, bogati su brodovlasnici vratili dio flota, a zlatno doba nastupa krajem 20. i početkom ovog stoljeća, u doba konjunkture. Grčka je tada na glasu kao uspješna, ekonomski stabilna zemlja što je potvrđeno i zamjenom dotadašnje monete drahme eurom. Dobro, kasnije se saznalo da je Atena tada malo muljala s brojkama važnim za ulazak u eurozonu (kriteriji iz Maastrichta), ali još je interesantnije što smo saznali nedavno: da Grčka nije prevarila Bruxelles već su ondje bili svjesni njezinih problema, ali su je ipak primili.
Autoritet Berlina
Euro je naprosto bio projekt iza kojeg je stajao sav ekonomski i politički autoritet Berlina, a onda i Pariza. Dakle, kad se pitamo zašto je Grčka tako spektakularno i katastrofalno propala treba imati na umu da su njezine poteškoće bile javna tajna, a da su vlade koje su smjenjivale - vodile su ih u pravilu dvije sve donedavno najmoćnije političke obitelji, Karamanlis i Papandreou - koristile sve dobrobiti financijskih tržišta, da su se podizali krediti i time poboljšavao život i čuvala vlast: trinaesta pa i četrnaesta plaća, jeftine režije, rani odlazak u mirovinu. U cijelom su tom poslu sudjelovali i veliki svjetski investitori, financijaši, bankari koji su, i kad se već naziralo da bi moglo doći do sloma, i dalje bili spremni davati Ateni pozajmice. Jer, mislilo se vjerojatno, Grčka je u eurozoni, naći će se nekako novca za vraćanje.
A onda je u jesen 2008. godine propala banka Lehman Brothers i ova se bajka pretvorila u šarenu lažu, državni su se prihodi počeli smanjivati, novaca na tržištu više nije bilo, trebalo je plaćati kamate i vraćati glavnice a nije se imalo otkuda.
Prijetio je bankrot
I država je naprosto pukla, zaprijetio je bankrot, izlazak iz eurozone, spominjao se čak i mogući izlazak iz Europske Unije. Uslijedio je potom niz teških pregovora u kojima je u prvi plan iskočila opet Njemačka koja je konačno pristala na ostanak Grčke u eurozoni (tu su navodno ključne uloge odigrali tadašnji šefovi EK Manuel Barroso i Europskog vijeća Herman van Rompuy i šef eurozone, a današnji čelnik EK Jean-Claude Juncker). No, Ateni su nametnute oštre mjere štednje i obveza da svoje financije dovede u red. U ime toga im je oprošten znatan dio duga, ali Grci su to sve doživjeli kao agresiju (ne treba zaboraviti niti povijesne reminiscencije, Njemačka je ipak bila okupirala Grčku u Drugom svjetskom ratu), izašli na ulice, prosvjedovali, palili kontejnere, tukli se s policijom tražeći da im se vrate njihove privilegije. Koliko je stanje bilo teško dovoljno govori podatak da su plaće u zemlji pale za 24 posto. I jedan primjer. Grčki diplomat koji je pred sam početak krize došao na službu u Zagreb svojom je plaćnom - ne govorimo o ambasadoru, već o nižerangiranom diplomatu - mogao bez ikakvih problema unajmiti kuću na dva kata u Markuševcu. Jer, to se smatralo normalnim. Kad se kriza razbuktala morao se u vrlo kratkom roku spakirati i vratiti kući u Atenu. Broj nezaposlenih se utrostručio, bilo je i samospaljivanja.
Strašna trojka
Politička je scena također bila teško uzdrmana, sa scene silazi premijer Andreas Papandreou i formira se koalicija Nove Demokracije i Pasoka koja pristaje na sve zahtjeve “strašne trojke”: Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska središnja banka. Oni, uz Njemačku, postaju glavne mete bijesa grčke javnosti koja počinje okretati leđa dotad neprikosnovenim strankama (Nova demokracija i Pasok) i javlja se, između ostalih, stranka krajne desnice, zapravo fašistička, Zlatna Zora koja pokreće napade na imigrante prebacujući krivicu za probleme i na njih. Uz nju raste i nova stranka ljevice Syriza kojoj na čelo staje mladi i karizmatični Alexis Tsipras.
On počinje glasno vikati protiv mjera štednje, protiv svega onoga što Europa nameće Grčkoj, traži odbacivanje svih dogovora i povratak većine privilegija (podsjeća dijelom i na neke od nedavnih predsjedničkih kandidata u Hrvatskoj). No, vlada Antonisa Samarasa marno radi svoj posao i ove su se godine počeli pojavljivati i prvi rezultati. Grčka je opet smjela izaći na svjetska financijska tržišta, emitirala je obveznice po prihvatljivim kamatama, gospodarstvo je opet počelo rasti i donesen je uravnoteženi proračun.
Izgledalo je kao da Grčka ide prema svjetlu na kraju tunela, ali čini se da takav scenarij nije bio prihvatljiv za Syrizu. Naime, vlada je pred sobom imala još gotovo dvije godine i ako bi se stanje nastavilo popravljati sasvim je jasno da bi izgledi da Tsipras zasjedne u premijersku fotelju oslabili. Signal za to je bio blagi, ali postupni pad podrške javnosti proteklih mjeseci pa je zazvonilo na uzbunu.
A pružala se savršena prilika - trebalo je u parlamentu izabrati novog predsjednika. Bira se u tri kruga, kandidat treba dobiti najmanje 180 glasova, a Stavros Dimas, kandidat vlade, uspio je prikupiti u ponedjeljak samo 168. Ustav je pak jasan - ako se predsjednik ne izabere moraju se raspisati novi izbori. I oni će vjerojatno biti 25. siječnja. Premijer je javnosti poručio kako se nada da će među njima prevladati razum i da neće “poništiti žrtve” koje su morali podnijeti da dođe do oporavka. Kad se čita između redaka poruka je kako treba na izborima sačuvati sadašnju koaliciju kako bi mogla nastaviti dosadašnjom politikom.
Nova budućnost
Tsipras je pak reagirao bitno drukčije. Za njega je ponedjeljak bio povijesni dan koji je doveo do propasti Samarasove vlade koja će nestati, a tako i “mjere štednje. Budućnost Grčke počinje danas”. Kako bi pak ta budućnost mogla izgledati najbolje su pokazala tržišta - atenska je burza pala 11 posto, a i euro se zatresao. Sa svih su strane odmah stigle opomene kako se očekuje da će i nova vlada poštivati sporazume potpisane s kreditorima, a vezane uz otkup grčkog duga - riječ je o 240 milijardi eura. MMF je pak suspendirao pregovore o otvaranju paketa pomoći vrijednog 7 milijardi eura dok ne prođu izbori.
Jer, Tsipras je svojom retorikom zabrinuo mnoge, prije svega prijetnjama da će tražiti nove pregovore o uvjetima financiranja, da neke dugove neće prihvatiti, a mnogi se također pitaju odakle će namaknuti 13 milijardi eura za paket poticaja koji bi trebao ubrzati gospodarski rast i otvoriti 300.000 radnih mjesta. Kao i gdje će nabaviti novac za božićnice i besplatnu struju za desetke tisuća Grka.
Problem koalicije
Osim toga, svi se pitaju hoće li Tsipras, ako pobijedi, što je sada po anketama izgledno, moći formirati vladu. Naime, njegov je koalicijski potencijal dosta malen, čini ga Pasok i nova stranka ljevice To Potami. No, taj bi plan mogao poremetiti Andreas Papandreou koji je najavio formiranje nove stranke ljevice početkom 2015. Njome bi mogao privući značajan dio birača koji su, nezadovoljni sadašnjim Pasokom, otišli u Tsiprasov tabor. A svakako i dio birača koji su ostali uz Pasok. U takvim je okolnostima veliko pitanje bi li Tsipras mogao sastaviti vladu - Papandreou vjerojatno ne bi s njim, bi li to zatim mogla i Nova demokracija (za koju se očekuje da će biti gotovo izjednačena sa Syrizom) ili bi u konačnici Grčka mogla završiti na novim izborima, vjerojatno u ožujku.
To ne bi bio problem da se ne moraju obaviti dogovori oko tranši pomoći, da nije potrebno nastaviti mjere koje jamče stabilnost proračuna, dakle voditi državu sa svim ovlastima. Umirujuće ipak djeluje Tsiprasovo ublažavanje retorike što mnogi povezuju sa željom da ipak nakon izbora uspije dogovoriti koaliciju. “On će biti prisiljen na kompromise”, ističu analitičari. Jasno, u zemlji i s kreditorima.