U svijetu ne postoje “dvije odvojene krize: kriza okoliša i ona društvena, nego samo jedna i kompleksna, društveno-okolišna kriza”, tvrdi papa Frane u svojoj enciklici Laudato si’, objavljenoj u četvrtak točno u podne u Vatikanu. Ta njegova procjena, na kojoj gradi dosad najvažniji i najdalekosežniji tekst svog pontifikata, logično će izazivati i već izaziva oštre, mjestimično čak bjesomučne otpore u kapitalističkom svijetu. Treba poslušati “vapaj zemlje i vapaj siromašnih”, kaže Papa, upirući svoj kažiprst na “globalno zatopljenje, klimatsku promjenu, onečišćenje okoliša, podizanje razine morâ, osiromašenje biodiversiteta, nejednaku razdiobu hrane, na nedostatak vode i na pravo sviju na nju, na neravnotežu između svjetskog Sjevera i Juga, na dominaciju financija i potrošaštva, na opasnost od rata na uštrb najslabijih”.
Klima zajedničko dobro
Papa Frane, naime, naglašava “usku i intimnu povezanost siromašnih i krhkosti planeta” Zemlje. Ako je klima zajedničko dobro svih i za sve, rezimiraju u Vatikanu, najteži utjecaj njezine promjene osjetit će najsiromašniji, dok se čini da su mnogi koji posjeduju resurse te ekonomsku odnosno političku moć, osobito angažirani u maskiranju problemâ ili u uklanjanju njihovih simptoma.
Manjak reakcija pred tim dramatičnim događajima koji pogađaju našu braću i sestre, jedan je od znakova gubitka osjećaja odgovornosti za one koji su nama slični i na kojima se zasniva svako građansko društvo - smatra i opominje Papa.
Građansko društvo u cjelini (“svaka osoba koja nastanava ovaj planet”) adresat je te enciklike, koja čak i u formi nosi dvostruki pečat ličnosti pape Frane: završio ju je isusovačkim akronimom AMDG (Ad maiorem Dei gloriam, na veću slavu Božju, kako glasi jezuitsko geslo). Citirao je i sv. Ińiga de Loyolu, osnivača Družbe Isusove, koji je pozivao “tražiti Boga u svim stvarima”. Započeo ju je pak (i na taj način naslovio) riječima svetoga Frane Assiškoga Laudato si’, što je citat stiha iz njegove Pjesme stvorenjâ.
Voda temeljno pravo
Papa kaže izričito da pristup pitkoj i sigurnoj vodi pripada u temeljna i opća prava čovjeka, jer određuje opstanak osoba te je stoga uvjet ostalih ljudskih pravâ. Oduzimanje siromasima pristupa vodi znači nijekanje prava na život.
“Sestra” Zemlja “prosvjeduje zbog zla koje joj nanosimo, uslijed neodgovorne uporabe odnosno zloporabe dobara koja nam je Bog namirio u njoj. Odrasli smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, ovlašteni opljačkati je”, gorko konstatira Papa, upozoravajući da Zemlja nije sirovina kojom se može raspolagati.
Enciklika polazi od toga da je Zemlja zajednički dom (grčki: oikós, odatle i termin: ekologija), pita se kakav svijet želimo ostaviti onima nakon nas, djeci koja danas rastu, te naglašava da je to pitanje vrijednostî u temeljima društvenog života.
Papa nije osudio tehnologiju tout court. Dapače, pohvalio je izvanredne napore znanstvenika i inženjera koji istražuju mogućnosti za rješenje problemâ koje je stvorio čovjek. Osudio je, međutim, one ljudske intervencije koje su u službi financija i potrošaštva i koje se, tako, promeću u pristanak na to da Zemlja, na kojoj živimo, postane siromašnija i manje lijepa, ograničenija i sumornija.
Poglavar Katoličke crkve se suprotstavlja logici tehnokratske prevlasti koja uzrokuje uništavanje prirode i izrabljivanje ljudi - osobito onih najslabijih i najranjivijih. Encikliku - napisanu krajnje jednostavnim jezikom, da je mogu čitati i odraslija djeca predstavljena je jučer u Vatikanu.
Kultura odbacivanja
Enciklika je tempirana prije pariške Konferencije o klimi potkraj ove godine, ali s mnogo širom konotacijom.
Ključne teme dokumenta su naime: spomenuta uska i intimna povezanost siromašnih i krhkosti Zemlje, uvjerenje da je sve na svijetu međusobno povezano, kritika novih paradigmi i oblika moći koje proizlaze iz tehnologije, poziv na traženje drugih načina razumijevanja gospodarenja i napretka, vlastita vrijednost svakoga stvorenja, humano značenje ekologije, potreba za iskrenom i poštenom raspravom, velika odgovornost međunarodne i mjesne politike, kritika “kulture odbacivanja” i prijedlog novoga, odgovornog načina života.
Povratak sv. Ivanu XXIII
Sv. Ivan XXIII je enciklikom Pacem in Terris (Mir na Zemlji) dao jasan pečat svom pontifikatu i angažmanu Crkve u svijetu . Na njegovu tragu je prva enciklika bl. Pavla VI, Populorum progressio (Napredak narodâ) naglasila da se Crkva opredijelila za “mir kroz razvitak narodâ”. Sv. Ivan Pavao II je svojom kristocentričnom prvom enciklikom Homini redemptor (Otkupitelj ljudi) usmjerio Crkvu više ka individui, ka čovjeku kao slici Božjoj i svrsi Božje žrtve. Njen teološki aspekt uredio je kardinal Joseph Ratzinger koji je kasnije, kao papa Benedikt XVI, objavio encikliku Deus caritas est (Bog je ljubav), još izrazitije teološku i još udaljeniju od angažmana sv. Ivana XXIII i bl. Pavla VI, ali se njima opet vratio papa Frane enciklikom Laudato si’.
Komentar Tanje Rudež:
Klimatolozi su dobili moćnog saveznika
Vrlo čvrsti konsenzus znanstvenih krugova upućuje na to da svjedočimo uznemirujućem zatopljavanju klimatskog sustava. Čovječanstvo mora priznati nužnost promjene životnog stila, proizvodnje i konzumacije, kako bi se moglo suprotstaviti tom zatopljenju ili barem ljudskim uzrocima koji ga stvaraju, upozorava papa Franjo.
Objavom enciklike “Laudato Si”, u kojoj su znanstvene činjenice o globalnom zagrijavanju korektno predstavljene, klimatolozi i ekolozi dobili su moćnog saveznika u papi Franji.
Činjenica da će Papino upozorenje o opasnostima klimatskih promjena doći do 1,2 milijarde katolika diljem svijeta, uključujući i milijune do kojih poruke znanstvene zajednice nikada ne bi mogle stići, svakako će smanjiti utjecaj klimatskih skeptika.
Papina će eniciklika snažno utjecati i na ishod klimatološke konferencije krajem ove godine u Parizu, koja bi trebala iznjedriti novi međunarodni sporazum o smanjenju emisije stakleničkih plinova, odgovornih za globalno zagrijavanje.
I kako onda znanstvenici, među kojima je mnogo nevjernika, ne bi voljeli ovakvog Papu?