Subota 16. ožujka 752. je dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi u kojoj vrijeme polako zatopljava, a postupno i kiše postaju sve učestalije. Sve to je do pred kraj ovoga tjedna tek djelomično utjecalo na smanjivanje intenziteta borbi.
Pri tome, treba napomenuti da je riječ o borbama koje Ruska Federacija - uz vlastito ljudstvo (mobilizirano ili dragovoljno) - itekako vodi i s navodno velikim brojem stranaca, već se početkom ove godine čulo za Nepalce.
Dok su pojedini zapadni mediji spominjali tisuće ljudi namamljene u Rusiju na rad ili ratovanje – službeni izvori iz Nepala spominjali su tek oko 800 ljudi s nevojnim radnim dozvolama i još oko 200 Nepalaca u ruskim vojnim redovima, od kojih je njih barem 13 poginulo ratujući u Ukrajini. Na tom se temelju i službeno tražilo od Rusije da više ne novači na obroncima Himalaje, da ljude općenito vrati kući, a obiteljima poginulih isplati kompenzacije.
Slično se čulo i za visokim naknadama privučene ljude s Kube, Sirije i Somalije te šireg Bliskog Istoka – koji ponekad budu i zarobljeni, ali u pravilu ne idu u razmjenu budući da Ruska Federacija za njih nema interesa, dok pregovori sa zemljama njihova porijekla nisu jednostavni.
S druge strane, ‘strani plaćenici‘ u Ukrajini su praktično od početka ovoga sukoba draga tema i na ruskoj strani. Ondje se govori o ukupno 13.387 stranaca koji su navodno došli ratovati za ukrajinsku stranu, a tvrde da ih je od toga poginulo 5.962. O kompletno upitnoj prirodi takvih tvrdnji jasno svjedoče ruski navodi o čak 335 Hrvata koji bi ondje bili u borbama (od čega ih je za službenu Moskvu poginulo čak 152).
Naravno, imajući u vidu kako je odjeknulo jedno konkretno zarobljavanje i još jedno borbeno ranjavanje pojedinaca, potpuno je nemoguće da bi smrt čitavog sela relativno mladih muškaraca kod nas prošla tiho ili neopaženo.
Pogranični upad u Rusiju
Tijekom ovoga tjedna nisu neopaženo prošli ni pokušaji tzv. ruskih pobunjenika da iz Ukrajine opet izvedu oružane upade u pojedine pogranične krajeve Ruske Federacije.
Iako je situacija po početku borbi u ranim satima utorka 12. ožujka danima izgledala kompletno nepregledno, izgleda da se do kraja tjedna barem ponešto razjasnilo. Od početnih upada u oblast Kursk (kod sela Tetkino) i oblast Belgorod (prema Grajvoronu sa zapada i juga, te iz dva smjera prema samom gradu Belgorodu), ozbiljnijima su se na kraju pokazale samo borbe u Belgorodskoj oblasti – na dva poteza od granice prema Grajvoronu s jugozapada, posebice u selima Spodarjušino i Kozinka.
Dok su ruski izvori od prvog dana napominjali da su svi upadi odmah obuzdani i zaustavljeni, ipak smo vidjeli više dana prilično žestokih borbi, uz opsežno obostrano korištenje topništva i minobacača, a navodno i zrakoplovstva (Rusi spominju djelovanja vlastitog zrakoplovstva i nekakav manji ukrajinski helikopterski desant).
Kako se čini, nakon zaustavljanja prvotnog napada, Ukrajinci su se vratili s pojačanjima da bi onda smanjili broj pravaca upada i koncentrirali oklopnu tehniku, bespilotne letjelice i topničku podršku na već spomenute pravce koji su izgleda ostali donekle aktivni do kraja tjedna.
Ne bi čudilo da je jedan od glavnih ciljeva čitave ove operacije i bilo održanje takvih borbi do službenog početka odavno odlučenih predsjedničkih izbora, koji se u većini Ruske Federacije održavaju od petka 15. ožujka do nedjelje 17. ožujka. Napomenimo kako se iz Moskve u popodnevnim satima petka 15. ožujka čulo da su svi pogranični napadi iz Ukrajine zaustavljeni – gdje su snage napadača procijenjene na preko 2.500 ljudi, 35 tenkova i 40 oklopnih vozila
Ostatak kopnenog bojišta
Iako je pažnja mnogih bila usmjerena na spomenute pogranične borbe, ovoga tjedna nije bilo mira ni uzduž oko 1000 km kopnene bojišnice na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine. Iako su bilježena tek povremena sukobljavanja na sjeveru Donbasa – na potezu od Kupjanska prema okupiranom Svatove (Sinkivka, Peršotravneve, Tabaivka, Stelmahivka), ipak je stanje bilo aktivnije uz rijeku Siverski Donjec.
Sjeverno od te rijeke nastavio se jaki ruski pritisak zapadno od okupirane Kremine (posebno prema ukrajinskom uporištu Terni, kojem se agresori polagano primiču s istoka), baš kao i južno od te rijeke – na prostoru oko ukrajinskog uporišta Siversk (na istoku kod Bilogorivke, jugoistočno oko Vernokamjanske, te južno kod Rozdolivke).
No, tu nije bilo konkretnijih pomaka bojišnice, baš kao ni oko okupiranog grada Bahmuta, gdje su se opet spominjale borbe na zapadu (oko Bogdanivke i na prilazima Časiv Jaru), jugozapadno (u naselju Ivanivske, koje je i dalje izgleda podijeljeno bez jasnijih promjena stanja), te južno – na potezu ukrajinskih uporišta Klišćivka-Andriivka.
Glavnina svih kopnenih djelovanja i zadnjih se dana bilježila u borbenim zonama zapadno i jugozapadno od okupiranog Donjecka. Kao prvo, ondje na sjeverozapadu već praktično mjesec dana ruskim napadima odolijeva nova ukrajinska borbena linija postavljena zapadno od osvojenog prigradskog naselja Avdiivka.
Iako pod žestokim napadima, linija oslonjena na sela Berdiči, Orlivku i Tonenke (uz poteze između njih oslonjene na brojna tamošnja umjetna jezera) i dalje se drži. Iako se kod sela Berdiči bilježilo i pojedine ruske upade mimo tog naselja (koje na trenutke izgleda i prazno, ali nije osvojeno ili lako za držati bilo kojoj strani), fronta je i ondje ostala bez promjena, kao i na riječnom toku južno, uz zaselak Semenivka, pa do krajnjih zapadnih dijelova Orlivke koji su još u ukrajinskim rukama.
Iako je i Orlivka očigledno podijeljena, a agresori možda drže i tri četvrtine malog naselja, tu se i dalje vode borbe – jednako kao i južnije oko Tonenke, također poprišta borbi unutar samog naselja. Kako se čulo, ovakvo je stanje rezultat ne samo ukrajinskog odolijevanja ruskim napadima, već i aktivne obrane koju je karakteriziralo dovođenje brojnijih pojačanja i zaliha, te izvođenje učestalih lokaliziranih protunapada.
Kao drugo, i ne manje važno, dok se velik dio ukrajinske pažnje usmjeravalo na održavanje bojišnice zapadno od Avdiivke, ponešto se manje čulo o stanju fronte južnije – prvo kod ukrajinskih uporišta Pervomajske i Nevelske, a onda i dalje južno, na potezu Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka.
Bez puno pomaka
Na ovih ukupno oko 30 kilometara obrambenih linija stanje je zadnjih dana bilo teško i složeno, a postajalo je sve teže. Naime, kod Pervomajske su se agresori s istoka polagano primakli glavnini naselja, kombinirajući svoje paralelno napredovanje sjeverno i južno uz umjetna jezera i tok rijeke Vodjanaje iz smjera uništenog mjesta Piski – što je prilično slično njihovom napredovanju na zapad iz uništene Marinke do pred centar ukrajinskog uporišta Georgiivka, uz jezera na rijeci Osikova.
Za razliku od toga, iako se s ruske strane 12. ožujka čulo o zauzimanju malog ukrajinskog sela Nevelske – izgleda da je ondje kombinacija otvorenog terena i odlučne ukrajinske obrane, usporila bilo kakve daljnje terenske pomake, baš kao i 18 kilometara na jugozapad, kod malog sela Pobeda, koje je iz ukrajinskih ruku nakon teških borbi iskliznulo 21. veljače.
Konačno, nadalje se ondje drži Krasnogorivka, ukrajinski gradić oko 20 kilometara zapadno od Donjecka, za koju se već neko vrijeme spominjalo da mu Rusi uspijevaju povremeno prići s juga (od srušene Marinke), a sada i sa sjevera (iz smjera Nevelske), baš kao i Novomihailivka – ukrajinsko uporište na ravnici jugozapadno od Donjecka kod kojeg se već duže vode oštre borbe i gdje su ukrajinska pojačanja pomagala barem donekle očuvati situaciju i nastaviti braniti prilaze prometnicama kojima se sa sjevera opskrbljuje ukrajinsko uporište Vugledar (koje se zadnjih dana također povremeno napadalo s juga i jugoistoka).
Dakle, tu je riječ o ustrajnom pritisku agresora, koji polagano i postupno gura ukrajinske branitelje put zapada na širokoj fronti, s dugo održavanih obrambenih položaja na neke nove crte i nova uporišta upitne kvalitete – što se sve vjerojatno i ne bi događalo da braniteljima ne nedostaje topničkog streljiva pred kombinacijom ruske zračne nadmoći (i teških bombardiranja navođenim bombama), oklopništva i jurišnog pješaštva.
Napomenimo da je slična situacija i na ostatku bojišnice u južnoj Ukrajini, kako od Vugledara do Velike Novosilke (gdje se ustrajno bilježe ruski napadi oko Staromajorske i Prijutne), pa onda i dalje prema primarnom pravcu neuspješne ukrajinske ljetne ofenzive južno od Orihiva – gdje se žestoke borbe prvenstveno vode oko ukrajinskog sela Robotine i zapadno od ruskog uporišta Verbove.
Imajući u vidu tešku muku kojom branitelji održavaju te položaje, još je čudnije i nadalje konstatirati kako se pojedini ukrajinski mostobrani još drže na okupiranoj istočnoj obali rijeke Dnjepar, a Rusi ih nadalje uz teške gubitke povremeno napadaju, ali ne uspijevaju uništiti.
Zračni napadi
Prethodni dani bili su karakterizirani kako brojnim ruskim raketiranjima ukrajinskih gradova (često uz žrtve među civilima i spasiteljima), tako i neuobičajeno žestokim ratovanjem bespilotnim letjelicama dugog dometa, zadnje vrijeme omiljenim ukrajinskim sredstvom za napade duboko u rusku pozadinu.
Što se tiče ruskih raketiranja, projektilima sustava S-300 ustrajno se gađalo kako mjesta u bliskom zaleđu bojišnice (12. ožujka opet šest komada na Selidovo u zaleđu Pervomajske i Nevelske, i šest raketa na nedaleki Mirnograd 15. ožujka), tako i gradove dalje od fronte – kako 12. ožujka tri pogotka u Krivi Rih (u stambenoj deveterokatnici pet mrtvih i 44 ozlijeđena), tako i 13. ožujka kamikaza-dronovima u gradu Sumi na sjeveru Ukrajine (stambena zgrada, tri mrtva i 14 ozlijeđenih), dok su samo velikom srećom bez žrtava prošli udari raketa S-300 i kamikaza-dronova Shaheed-136/131 na prostoru Harkiva 14. i 15. ožujka.
Nažalost, sasvim je drugačija situacija bila jučer u Odesi, kada je tijekom prijepodneva zabilježen ruski raketni napad – da bi onda u dodatnim napadima stradao i veći broj spasitelja koji su izašli pomagati na prvotna mjesta napada.
Konkretno, tu je bilo zabilježeno 70 ozlijeđenih te 19 poginulih, među njima brojni bolničari i spasioci, zbog čega je subota 16. ožujka bila proglašena lokalnim danom žalosti.
Što se bespilotnih letjelica tiče, treba razlučiti njihova više taktička djelovanja u zoni ruskih pograničnih oblasti (gdje se u Kursku i Belgorodu odvijao kopneni upad ruskih pobunjenika), od njihovih djelovanja dužeg dometa te strateških učinaka. Tako se 13. ožujka registriralo ukrajinske bespilotne letjelice nad ruskim pograničnim oblastima Belgorod (13 komada), Brijansk (osam komada) i Kursk (osam komada) – do je glavnina ipak bila usmjerena dublje u Rusiju, prema Voronježu (35 komada usmjerenih prema vojnim bazama Buturlinovka i Voronjež), Rjazanju (jedna, u uspješnom napadu na rafineriju nafte), St. Peterburgu (jedna, prema rafineriji u mjestu Kiriši, uz blokiranje prometa na tamošnjoj međunarodnoj zračnoj luci Pulkovo), Nižnjem Novgorodu (opet rafinerija kao cilj), te Novošahtinsku u Rostovskoj oblasti (tri komada opet prema tamošnjoj rafineriji, kojoj je zaustavljen rad). Agresori su na to sve odgovorili lansiranjem anti-radarske rakete Kh-31P prema Odesi, koja je uspješno srušena u dolasku.
Četvrtak 14. ožujka opet su zabilježeni napadi bespilotnim letjelicama u ruskim pograničnim oblastima – Belgorod (23 komada), Kursk (tri komada) i Orel (tri komada). Nasuprot tome, ruska je strana na Ukrajinu lansirala ukupno 36 kamikaza-dronova Shaheed-136/131, od kojih je uspješno srušeno njih 22 – dok su preostali izazvali štete širom ukrajinske oblasti Sumi (gradovi Sumi, Šostka, Trostjanka i Bilopilja) i Hmeljnicki.
Dan kasnije, petak 15. ožujka, opet je započeo ruskim lansiranjem 27 kamikaza-dronova sa sjevera (Kursk) i juga (Primorsko-Ahtarsk), koji su u dolasku svi bili uništeni, među ostalim i oko Kijeva te grada Hmeljnicki. Uz to, bilježilo se ukrajinske dronove iznad Belgoroda i Kurska, da bi se konačno čulo o uspješnim napadima na ruska naftna postrojenja u regiji Kaluga (četiri letjelice na rafineriju ‘Prvi Zavod‘ u naselju Polotnjanij Zavod) – dok se dan kasnije, u subotu 16. ožujka, spominjalo još i uspješne napade na dvije rafinerije u ruskoj oblasti Samara, preko 700 km jugoistočno od Moskve te preko 830 km sjeveroistočno od Ukrajine (rafinerija južno od Sizranja na zapadu oblasti i ‘Novokujbiševski naftnoprerađivački zavod‘ u Novokujbiševsku kraj Samare). Nasuprot tome, ruska je strana opet raketirala ukrajinsku oblast Harkiv, gdje se 15. ožujka pogodilo i bolnicu u Zoločivu.
Međunarodna arena
Dok slovački premijer Robert Fico zbog svog podilaženja Rusiji nailazi na sve više kritika, kako kod kuće (od predsjednice Zuzane Chaputove), tako i u inozemstvu (gdje su Česi zbog njega u Parizu ograničili informiranje partnera oko tekućeg naoružavanja Ukrajine) – čak se i ‘Nacionalna fronta‘ Marine Le Pen u Francuskoj zadnjih dana počela okretati prema deklariranju potpore Ukrajini i njihovoj borbi za preživljavanje.
Zato ne čudi ni činjenica kako se 12. ožujka Europsko vijeće odlučilo na idućih šest mjeseci (do 15. rujna ove godine) produžiti sankcije Ruskoj Federaciji, njihovim vojnim poduzećima i brojnim pojedincima umiješanima u tekući rat – dok se ujedno direktivom usvojenom u Europskom parlamentu krenulo kriminalizirati i kršenja ili zaobilaženja takvih EU sankcija, tražeći kaznu do pet godina u pravnim sustavima država članica (543 „ZA“, 45 „PROTIV“ i još 27 suzdržanih).
Ujedno se na razini Europske unije 15. ožujka dopunio Europski instrument za mir (European Peace Facility – EPF) s još pet milijardi eura u 2024. godini, prvenstveno za podršku Ukrajini i pribavljanje vojne opreme u okviru programa ‘Potpora proizvodnji streljiva‘ (Support of Ammunition Production – ASAP).
Time se europske proizvodne kapacitete želi podići na dva milijuna komada topničkih granata do kraja 2025. godine – u sklopu ‘Radnog programa za jačanje Europske obrambene industrije zajedničkom nabavom‘ (EDIRPA) kroz godišnje radne cikluse Europskog obrambenog fonda (European Defence Fund – EDF).
Ukupno se tu radi o 31 konkretnom industrijskom projektu koji obuhvaća neki od pet ključnih aspekata (eksplozivi, potisna punjenja, projektili, testiranje i certificiranje topničkog streljiva) podržana s oko 513 milijuna eura u Uniji i Norveškoj – čemu će se dodati i dodatnih oko 1,4 milijarde eura niz opskrbne lance za ove robe.
Poseban će tu naglasak biti stavljen na rješavanje ‘uskog grla‘ kod proizvodnje eksploziva (podrška od oko 124 milijuna eura) i potisnih punjenja (podrška od oko 248 milijuna eura), a sredstva bi trebala postati dostupna odabranim proizvodnim partnerima od svibnja 2024. godine. Navodno su već do sada poduzete mjere osigurale ukupan proizvodni kapacitet od milijun komada granata kalibra 155 mm u siječnju 2024. godini – iako se malo toga vidi u Ukrajini.
Dodatno se izdvajanjem oko 310 milijuna eura potiče i zajedničku nabavu vojnih roba u Europskoj uniji (posebice kod nabave raznog streljiva, sredstava protuzračne i proturaketne obrane, te obnove teške vojne opreme) – s naglaskom na hitne kupovine i popune obrambenih zaliha.
Nema sumnje da bi ovo za Republiku Hrvatsku bilo od ključne važnosti, no tek treba vidjeti hoće li tu i zaista biti domaćih prijava do roka postavljenog na 25. srpnja ove godine. Uz to, treba vidjeti koju će svrhu imati i oko 1,1 milijardi eura vrijedno ulaganje u razvoj obrambenih tehnologija (od toga 225 milijuna eura za nova start-up poduzeća u okviru EU mreže za obrambene inovacije EUDIS), na temelju 32 usuglašena tematska područja rada gdje se prijedloge prikuplja do 5. studenog ove godine.
Sastanak ‘Weimarskog trokuta‘
Istodobno, dok su se sve te stvari događale na EU-razini, u Berlinu su se 15. ožujka zasebno okupili francuski predsjednik Emmanuel Macron, poljski premijer Donald Tusk i njemački kancelar Olaf Scholz ne bi li u okviru tzv. „Weimarskog trokuta“ pokušali riješiti barem dio svojih razlika po pitanju Ukrajine.
I nije tu samo pitanje potencijalnog (nipošto ne neposrednog) slanja NATO vojnika u Ukrajinu, o kojem je govorio Macron na užas većine svojih EU partnera, već je otvoreno i pitanje šire međunarodne kupovine sredstava za Ukrajinu (čemu se Francuska protivi), te intenzivnijeg slanja naoružanja (kako topništva, tako i pojedinih oružja dugog dometa o kojem se Njemačka lomi).
Naravno, tu bi se trebalo razmatrati i potencijalno korištenje dobiti od ruskih sredstava zamrznutih sankcijama u Europskoj uniji, bilo za direktnu pomoć Ukrajini ili za financiranje kupovine granata – što je mjera koja polagano dolazi na dnevni red, iako joj se službena Moskva žestoko protivi.
Što god da se ondje stvarno dogovorilo, bit će to zacijelo bitno manje od planova pomoći koje za Ukrajinu pripremaju na Baltiku, gdje se iz Estonije čulo pozive da sve saveznice iz okvira tzv. „Ramstein koalicije“ krenu ulagati 0,25 posto svog BDP-a u vojnu pomoć toj državi, čime bi se godišnje prikupljalo i do 120 milijardi eura.
Naravno, uz toliku količinu novca bi i ukrajinski obrambeni rat izgledao temeljito drugačije od svega što ondje gledamo zadnjih mjeseci.