Poljska i tri baltičke države već su godinama upozoravale NATO i EU na Rusiju kao prijetnju dugoročnom miru i sigurnosti u Europi, no većina zapadne Europe odbacivala je njihove prijetnje kao paranoju, ili u najboljem slučaju kao prenapuhane ili pretjerane.
- Oh, znate, vi pretjerano nervozni, preosjetljivi centralni europljani imate predrasude spram Rusije - opisao je ovog mjeseca bivši poljski šef diplomacije Radosław Sikorski stav zapadnih država o baltičkim i Poljskim strahovima. Sikorski, kao i njegovi prethodnici i nasljednici, već tri desetljeća upozoravaju zapad da Rusiju treba shvatiti ozbiljno, no njihove molbe za više NATO snaga na njihovim teritorijima uglavnom su bile ignorirane.
Koliko god da je Poljska, pod radikalno desnom strankom Pravo i Pravda (PiS) Jarosława Kaczyńskog, bila u svojevrsnom partnerstvu s Mađarskom oko uzajamne zaštite od pritisaka iz Bruxellesa da zaštite svoje manjine, održe neovisnost pravosuđa i poštuju EU zakone i pravila, Varšava je ipak, za razliku od Budimpešte, uvijek odbijala izravnu rusku pomoć u tim nastojanjima.
Kaczyński, iako na papiru tek zamjenik premijera, pravi je vladar Poljske, koji je postavio mlađe i umjerenije pripadnike svoje stranke na isturene političke pozicije - 49-godišnjeg pravnika Andrzeja Dudu kao predsjednika države, te 53-godišnjeg ekonomista Mateusza Morawieckog kao premijera.
Odnosi Rusije i Poljske, iako nikad idealni, ozbiljno su se zaoštrili nakon ruske aneksije Krima i podrške proruskim pobunjenicima u Donjecku i Lugansku. Varšava se tada zalagala za jače europske sankcije protiv Rusije kao odgovor na tu teritorijalnu agresiju, no gospodarski orijentirane članice su je preglasale, poglavito Njemačka, čija kancelarka Angela Merkel nije htjela ugroziti planirani plinovod Sjeverni tok 2, niti politički izolirati Rusiju.
Tadašnja poljska premijerka Beata Szydło tražila je postavljanje dodatnih trajnih NATO snaga u Poljsku, a Varšava i Moskva počele su se međusobno optuživati za povijesni revizionizam. PiS je do 2017. uklonio iz Poljske većinu sovjetskih spomenika iz 2. svjetskog rata.
Poljska je energetska strategija još 2019. pozivala na potpunu neovisnost od Rusije po pitanju ključnih energenata, a Varšava je nastavila pozivati i ostale europske države, opet poglavito Njemačku, da učine isto. Poljska se, uz Litvu, Latviju i Estoniju najglasnije protivila njemačkim planovima izgradnje Sjevernog toka 2, uporno ponavljajući američke argumente kako bi sporni plinovod samo dodatno pojačao europsku ovisnost o ruskom plinu.
U danima koji su prethodili ruskoj invaziji Ukrajine, Morawiecki je upozorio svoje europske kolege kako Vladimir Putin želi ponovno izgraditi rusko carstvo, te ih je pozvao da se ujedine kako bi ga zaustavili u toj nakani. Nakon invazije, Poljska je postala najglasnija europska država u pozivanju na sve oštrije sankcije protiv Moskve.
Nakon prva četiri kruga sankcija, Poljska i dalje poziva na još jače, još strože sankcije. Morawiecki, uz podršku baltičkih republika, insistira da Europa mora donijeti i bolnu odluku odreći se ruskog plina i nafte, kao jedinog načina da se prekine financiranje ruske invazije i natjera Putina za pregovarački stol.
U međuvremenu, Poljska aktivno radi i na vlastitoj obrani, kao i na izravnoj podršci Ukrajini. Većina zapadnih pošiljki oružja i zaliha za Ukrajinu pristiže u poljsku zračnu luku Rzeszow, tek sedamdesetak kilometara od ukrajinske granice, gdje je smješteno gotovo 5.000 američkih padobranaca iz prekaljene 82. zračno-desantne divizije.
Poljska je posebno na oprezu jer i izravno graniči s ruskom eksklavom Kalinjingrad, sjedištem ruske Baltičke flote, a u svojoj zabrinutosti za ruske teritorijalne ambicije već je dugo u bližem vojnom savezništvu sa SAD-om od mnogih drugih europskih država.
Zabrinutost u Poljskoj podigao je u ponedjeljak i bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, danas zamjenik čelnika ruskog Vijeća sigurnosti, koji je optužio poljsku elitu da ne djeluju u korist svojih građana, već svojih "američkih suverena" i svoje "patološke rusofobije", a njegov komentar na Telegramu, pišu poljski analitičari, jezivo podsjeća na anti-Ukrajinske eseje koje je pisao prije invazije.