Hoće li bivši načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Zdravko Ponoš, u travnju 2022. godine na (iluzorni) megdan Aleksandru Vučiću u utrci za mjesto predsjednika?
Naime, Aleksandar Vučić je za početak travnja sljedeće godine najavio čak trostruke izbore: predsjedničke, parlamentarne i lokalne, kako bi zapravo na svoje ime dobio još više nego što sada ima. Dio oporbe - građanska Demokratska stranka Zorana Lutovca, Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, nacionalistička Narodna stranka Vuka Jeremića i još neke manje stranke - želi imati zajedničkog kandidata na predsjedničkim izborima, a prema svemu sudeći, iako još nije do kraja prelomio, to bi mogao biti sadašnji potpredsjednik Narodne stranke Zdravko Ponoš, čovjek zanimljive biografije.
Ponoš je rođen u Golubiću kod Knina 1962. godine. Kako piše srbijanski portal Istinomer, nakon osnovne škole odlazi u Zagreb gdje upisuje Srednju tehničku školu "Nikola Tesla" te Srednju tehničku školu Kopnene vojske, ali, kako je jednom rekao, "odlučio se za vojnu školu jer mu je to bilo nešto potpuno novo i nepoznato". Život i poziv vojnika, ali i Zagreb su mu se svidjeli. Nakon srednje škole odlučio se za Vojnu akademiju jer mu je to osiguravalo još "pet godina života u Zagrebu", kako je rekao 2007. godine u intervjuu za beogradsko Vreme.
Magistrirao je na smjeru telekomunikacija na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, ali je gradio i vojnu karijeru - generalštabno usavršavanje pohađao je, kako navodi Istinomer, na Kraljevskom koledžu za obrambene studije u Londonu, a engleski je učio na koledžu York St. John gdje je položio test s NATO-ovom oznakom STANAG 6001.
Zaljubljen u Zagreb
Bio je zaljubljen u Zagreb koji nije namjeravao napustiti. Kako je rekao za Vreme, nakon završetka Akademije želio je ostati u Zagrebu gdje je živio gotovo deset godina i saživio se sa sredinom, a uz to su mu ponudili da ostane na Akademiji kao asistent. Naime, ispričao je kako je otkrio čari Zagreba te stalno visio u SKUC-u, KSET-u i Kulušiću. U Zagrebu se i oženio Hrvaticom.
No, na promociji su mu rekli da ide u Generalštab, u Sektor za vezu, informatiku i elektronska djelovanja u Upravi za elektronsko izviđanje i ometanje. Ali, kad je došao u Beograd, odmah su ga prebacili u Užice. "To je bilo moje prvo putovanje u Srbiji južno od Beograda", rekao je tada Ponoš. Nakon toga je 1988. godine prebačen u Beograd, u Upravu za elektronsko izviđanje.
Raspad SFRJ
Od 1988. do 2002. godine bio je referent za razvoj i opremanje u Generalštabu, ali teško se nalaze informacije gdje je bio tijekom ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Sam kaže da je za raspad Jugoslavije i rat "bio potpuno nepripremljen".
"Sve mi je djelovalo kao opća ludnica i bilo mi je neprihvatljivo. Tu su bili i ljudi s kojima sam radio u Srbiji i koji su rekli da sad idu svojima. S nekima od njih sam se i rukovao. Moram priznati kako sam početkom devedesetih razmišljao da i ja odem iz zemlje, kao mnogi mladi ljudi u to doba. Ipak, odustao sam jer sam volio svoju profesiju i zato što je ovo moja zemlja. Poslije 1995. godine nisam razmišljao o odlasku jer su moji tada već bili izbjegli i smatrao sam da im moram biti od pomoći. Racionalnije razmišljanje pokazalo bi da bih im mnogo više mogao pomoći da sam radio kao elektroinženjer negdje vani."
Kaže da mu je vrhunac nesreće bila 1995. godina kada se i njegova obitelj našla u izbjegličkim kolonama koje su išle iz Knina. Jedino što još kaže o tom ratnom razdoblju jest da nitko iz njegove generacije s Akademije "nije optužen za ratne zločine" te da je zbog toga sretan.
Načelnik Generalštaba
Navodi da je u Ministarstvu obrane Srbije i Crne Gore bio načelnik Ureda za integraciju u Upravi za međunarodnu vojnu suradnju, u prosincu 2006. unaprijeđen je u čin general potpukovnika, a zatim je, odlukom tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, imenovan načelnikom Generalštaba, ali je tu poziciju napustio dvije godine poslije zbog sukoba s tadašnjim ministrom obrane Draganom Šutanovcem. Ubrzo potom napušta službu u vojsci.
Nakon toga je Ponoš 2010. imenovan na mjesto pomoćnika tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića, a potom je bio šef Jeremićeva kabineta dok je ovaj bio predsjednik 67. zasjedanja Opće skupštine UN-a. Nakon povratka u Srbiju ostaje uz Jeremića s kojim osniva Narodnu stranku.
Razbijena oporba
Sada ima priliku okušati se na predsjedničkim izborima, iako je prilično jasno da u ovom trenutku nema izgleda protiv autoritarnog Vučića koji potpuno kontrolira društveni i politički život u Srbiji, oporba je praktički razbijena, a dobar dio nje po svojim se radikalnim stavovima niti ne razlikuje od pozicije Aleksandra Vučića. Stoga i sam kaže kako je preduvjet da ozbiljnije razmišlja o kandidaturi za predsjednika Srbije to da opozicija postigne dogovor o jedinstvenom nastupu na izborima na svim razinama.
"Ako ga bude, tek tada bih eventualno bio spreman složiti se da moje ime bude jedno od imena čiji potencijal za uspjeh treba izmjeriti", izjavio je Zdravko Ponoš za list Nova.
Profesor s Filozofskog fakulteta u Beogradu Žarko Korać kaže nam da se opozicija sigurno neće okupiti oko jednog kandidata te da će ih biti još nekoliko. Spominju se imena ultranacionalista Boška Obradovića, a u utrku bi se mogao ubaciti i nekadašnji predsjednik Boris Tadić. Prema Koraćevu mišljenju, on bi bio najjači kandidat, ali teško da bi mogao ugroziti Vučića.
Ističe da je Ponoš oštar kritičar Vučića, nije nacionalistički obojen, a u Srbiji znači i to što je general. Korać napominje kako režimskim medijima nije dugo trebalo da počnu kampanju protiv Ponoša. Čim se najavila njegova kandidatura, odmah su počele optužbe da je "upropastio vojsku dok je bio šef Generalštaba".