Pobjednici u ratu, gubitnici u miru. Cijela nacija u jednoj državi i uskrsnuće nekadašnjeg „carstva“. Romantična nacionalna mantra što se hrani povijesnim frustracijama dobro je poznata Europi: od predhitlerovske Njemačke, preko Miloševićeve Srbije, pa do moderne Mađarske. U dobitnom spoju s ekonomskom krizom najkaloričnija je hrana autoritarnim i ratobornim vođama, piše Slobodna Dalmacija.
Zna to dobro mađarski premijer Viktor Orban koji je stogodišnjicu versajskog mirovnog sporazuma - onoga istoga na čijem je „gubitničkom“ humusu stasao Hitler - obilježio otvorenjem spomenika koji vapi za „amputiranim“ dijelovima velike Mađarske. Čine ih dijelovi Hrvatske, Slovenije, Srbije, Slovačke, Austrije, Rumunjske, Ukrajine...
Ukupno 12.500 gradova, sela i općina koje su do 1920. godine pripadale Mađarskoj, odnosno Austro-Ugarskoj, upisano je slovima od nehrđajućeg čelika na monumentu koji je sagrađen, odnosno ukopan u zemlju, nedaleko od glavnog ulaza u budimpeštanski parlament. Orbanova Vlada platila ga je 16 milijuna eura, a u središtu granitnog kompleksa, Spomenika nacionalnog jedinstva, gori vječni plamen. Za događaj je skladana posebna opera, po uzoru na Richarda Wagnera, a uzvanicima se na otvaranju dijelilo i žalobne crne vrpce.
Projekt je posvećen „mirovnom diktatu“ iz Velikog Trianona, dvorca u Versaillesu kraj Pariza, i mađarskim narodnim žrtvama. Prije točno stotinu godina delegacije sila Antante i Mađarske tamo su potpisale smanjivanje nekadašnje kraljevine Ugarske na trećinu nekadašnje veličine, čime je oko tri milijuna Mađara ostalo izvan državnih granica. „Povijest ne poznaje nijednu naciju koja je preživjela takav gubitak krvi“, patetična je Orbanova poruka narodu kojega poziva na ponovno ujedinjenje oko svoje figure. Danas u Mađarskoj susjednim zemljama živi oko dva milijuna Mađara, najviše u Rumunjskoj, Vojvodini i Slovačkoj, a Orban s njima ozbiljno računa kao s najlojalnijim biračkim tijelom: dijeli im putovnice i dvojno državljanstvo, što Bratislava i Bukurešt sve teže podnose.
Orban oko „nametnutog“ mira u Trianonu već godinama gradi vlastiti revizionistički mit, tvrdeći da je Mađar samo onaj kojega boli stotinu godina star versajski mir. Karte velike Mađarske s dijelovima drugih država dostupne su posvuda, od benzinskih pumpi do trafika. Uzalud mu iz Austrije i drugih zemalja poručuju da u tim dijelovima nekadašnje Austro-Ugarske nisu živjeli samo Mađari i da gotovo nigdje nisu bili većina: uskrsnuće „carstva“ i povratak povijesnih granica deklarirani je cilj mnogih ekstremista i desne subkulture koju pothranjuje režim. Orban otvoreno obnavlja i kult mađarskog regenta i nacističkog sluge Miklosa Hortyja, nazivajući ga „izuzetnim državnikom“. Njegovo rodno mjesto postalo je masovno okupljalište političkih hodočasnika i nostalgičara. Versajski mir i Trianon Orban sve češće u govorima uspoređuje s današnjim Bruxellesom i navodnom tamošnjom antimađarskom urotničkom politikom, a zanimljivo je da nerijetko ističe i kako njegove stavove o politici EU dijele Srbija, Hrvatska i Slovenija, upravo zemlje za čijim dijelovima iskazuje ponajveće aspiracije.
Rumunjska, Ukrajina i Austrija, za razliku od Orbanovih saveznika i simpatizera na Balkanu, ne kriju službenu netrpeljivost prema njegovim stavovima. Rumunji čak planiraju uskoro proglasiti praznikom datum najveće mađarske povijesne frustracije - dan potpisivanja sporazuma iz Trianona. Mađarska oporbena stranka Demokratska koalicija uzalud upozorava sunarodnjake kako patetični žal za Trianonom ne može biti žarištem moderne mađarske politike, jer to naciju vuče unatrag, troši joj dragocjenu energiju i čini je nesposobnim za današnje izazove, piše Slobodna Dalmacija.