U
Ž
I
V
O
Nije tajna da Jevgenij Prigožin, osnivač i vlasnik zloglasne plaćeničke Wagner grupe, ima vrlo nisko mišljenje o vrhu ruske vojske, uključujući šefa obrambenog stožera Gerasimova i ministra obrane Šojgua da su "problematični djedovi", a u velikoj analizi koja je u suradnji s Bellingcatom i njemačkim Der Spiegelom objavio ruski Theinst smatra se kako bi njegovo prekomjerno kritiziranje Putinovih suradnika moglo značiti i kraj njegove ere.
Prije desetak godina, uoči početka sukoba s Ukrajinom, rusko je ministarstvo obrane odigralo ključnu ulogu u etabliranju Prigožina i njegovih Wagnerovaca. Tvrtka koju je vodio tada javnosti gotovo nepoznat Putinov kuhar počela je dobivati velike ugovore, naročito za opskrbljivanje vojske hranom. Iako je usluga bila na vrlo niskoj razini, pa su prijavljivana i masovna trovanja vojnika zbog čega je FSB otvorio istragu protiv Prigožinovih poduzeća, njegov financijski uspjeh bio je strelovit. U kratkom roku stvorio je farmu internetskih "trolova", otkupio ili stvorio mrežu, blago rečeno, dubioznih medija te, naravno, stvorio elitnu plaćeničku skupinu u čemu mu je pomogao partner, neonacist Dmitrij Utkin, bivšim visoki dužnosnik ruske vojske, koji je bio zadovoljan nazivom grupe Wagner zbog povezanosti s njemu milim Trećim Reichom. Pripadnici paravojske, dokazano je, obučavani su u ruskim vojnim bazama, te od strane ruskih časnika koji su, također, pomno pratili sve što oni rade u zonama sukoba diljem svijeta.
‘Glazbenici‘
Theinst tvrdi kako "glazbenici", kako neki posprdno nazivaju članove Wagner skupine, i dalje dobivaju zapovijedi preko Utkina koji je dobio nadimak Wagner izravno od visokog ruskog časnika Ivanjikova.
Prigožin, navodi se dalje, nikada nije istupao kao privatna vojska niti su jasno izrazili svoje vojne ciljeve. No, bivši Putinov kuhar vješto je birao svoje borbe. tako je, primjerice, u Africi sudjelovao u sukobima koji su mu omogućili da dođe do vrijednih sirovina, minerala i dragulja čim je stvorio svoje poslovno carstvo. Putinova ideja bila je da se Wagnerovci pokoravaju vojsci, ali da s njome nemaju nikakve formalne veze, čime se izbjegava odgovornost Rusije za mnogo toga, uključujući nebrojena zvjerstva i ratne zločine. No, to je stvorilo probleme jer je SAD na Wagnerovce počeo gledati kao na legitimnu metu, gotovo pa terorističku organizaciju, što je kao rezultat imalo gubitak velikog broja ljudskih života među pripadnicima paravojske. Također, kada je od njih zatražena jasnija suradnja s ruskom vojskom vidjelo se da je Prigožinova paravojska znatno manje disciplinirana. Tada je došlo do konačnog kraja suradnje između ruskog generalnog stožera i Prigožina, no ostalo je nejasno zašto je Rusija izbjegla smanjiti Prigožinov politički i financijski utjecaj u svijetu.
Zamjenik šefa ruske vojske, general Vladimir Aleksejev, tada je potvrdio da je Rusija osnovala vlastitu privatnu vojsku "Redit", a na čije je čelo postavio svog bliskog suradnika, 54. godišnjeg Anatolija Karazija. U analizi se tvrdi kako se svojim plaćenicima predstavlja kao "Vladimir", a manje je poznato da je dugo vremena bio šef Wagnerove obavještajne službe.
Tijekom 2021. Karazi je uspješno regrutirao na tisuće vojnika, od čega najveći dio iz skupine Wagner te bivših pripadnika 16. Specijalne brigade locirane kod Tambova, te ih je obučavao na poligonima na Krimu. To je razbjesnilo Prigožina koji je zatražio sastanak s ruskom vojskom do kojeg je i došlo u siječnju 2022. u Rusiji, a tom je prilikom Alekseju zaprijetio da će ga uništiti ako mu se nastavli miješati u posao. No, Aleksej je uskoro organizirao drugi sastanak gdje je bio i Karazi te im ponudio suradnju, nakon čega je sukob "nestao", a Prigožin je izjavio da je sve bio samo nesporazum. Bitku je izgubio, ali rat nije imao namjeru izgubiti.
Potpuna propast strategije
Aleksejev plan bio je da Redut ima ključnu ulogu u prvim danima invazije na Ukrajinu, kao i da formira skupinu kojoj je cilj atentat na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog.
Kako više nije bio miljenik režima, Prigožin je morao pronaći drugi način da se vrati u vrh sfere utjecaja. Prema obavještajnim podacima dan prije invazije na Ukrajinu, 20. veljače, Prigožin je zvao Aleksejeva, ali on mu se nije javio. Prigožin je dobio priliku razgovarati s njime tek idućeg dana i to vrlo kratko, manje od dvije minute.
General Aleksejev očekivao je brzi, gotovo trenutačni uspjeh "specijalne vojne operacije", no stvari nisu išle po planu. Ukrajinska vojska i zapadne obavještajne službe imale su jako mnogo podataka o detaljima ruske operacije što je rezultiralo brojnim iznenađujućim protunapadima. Već prvog dana Rusi su imali katastrofalne gubitke a Redut je gotovo prestao postojati izgubivši gotovo devedeset posto svojih vojnika. U samo nekoliko dana Aleksejev je u potpunosti izgubio kontrolu nad tom skupinom.
Situacija je postajala sve gora, ruske trupe bile su primorane povući se na istočni dio Ukrajine, gdje su "zapele" u iscrpljujućem ratu. Do ožujka je postalo jasno kako je strategija brzinskog zauzimanja Kijeva potpuno propala. Tako su se, 19. ožujka, "glazbenici" slavno vratili na scenu, a izvještaji pokazuju intenzivnu komunikaciju između Prigožina i Aleksejeva tog dana. Samo, ovog puta je Aleksejev uporno zvao Prigožina, a ne obratno kao ranije. Prigožin je iskoristio priliku i uživo se sastao s Putinom kako bi mu predstavio svoje uspjehe, a od tog je trenutka dobio odobrenje službeno se predstavljati kao vlasnik Wagnera te je počeo s otvorenom regrutacijom, čak i posterima na ruskim ulicama te oglasima u državnim i regionalnim medijima. Prigožin se povezao s bivšim osuđenicima, zatvorenicima te je do ljeta već skupio nekoliko tisuća vojnika, uključujući pripadnike svojih trupa iz Afrike, Sirije i drugih regija.
Propagandni rat
Do jeseni Rusija je već počela paničariti jer je Ukrajina pokrenula golemu protuofenzivu i Putin je, unatoč ranijim obećanjima, morao proglasiti mobilizaciju. Prigožinova vojska tu se pokazala ključnom jer su se "na glavu" bacili u prve redove. No, u pozadini je Prigožin sklopio neočekivani pakt s Ramzanom Kadirovom, ruskim političarom i šefom Čečenije koji je i ranije kritizirao ruski pristup ratu u Ukrajini. Kadirov se najviše okomio na tadašnjeg vođu vojske, generala Lapina, te je svojim nastojanjima uspio da dođe od njegove smjene u manje od mjesec dana. Ruska vojska tako se našla opkoljena Kadirovom s jedne i Prigožinom s druge strane.
Krajem godine morali su se, pak, sramotno povući iz Hersona, što je izazvalo bijes dila ruske javnosti. Prigožin je i tu vidio priliku pa je stvorio Telegram kanale, lažne "ratne dopisnike", koji su pojačavali taj osjećaj bijesa kod ruskih domoljuba. Poruka je bila jasna - Rusija se povlači, ali Wagner ostaje i zauzima sve više teritorija. Prigožin se pokazao sjajnim u cyber ratu, uspjevši ostvariti veći dosegh čak i od "Tik tok vojske" Kadirova. Vrhunac je bilo zauzimanje Soledara, što je Prigožin uspio prikazati kao epski pothvat, iako se radi o naselju s tek desetak tisuća duša.
Od 2023. Prigožinove PR taktike postaju sve zanimljivije međunarodnoj javnosti, a analitičari ozbiljno propituju stoje li iza svega i njegove političke ambicije. Neki ga vide kao rivala, drugi kao logičnog Putinovog nasljednika.
Shvatio je da svoju slavu ne može vječno očuvati pričom i Soledaru, pa se okomio na Bahmut, grad koji zapravo nije od strateškog prioriteta, ali je svoje napade na njega Wagner pretvorio u nevjerojatno gledani televizijski show. No, napredak u Bahmutu bio je spor i Prigožin je naposljetku, krajem travnja ove godine, shvatio da više nema ljudstva ni oružja da zauzme to područje.
No, iako je bio svjestan svog poraza, Prigožin je nastavio raditi na svom kultu ličnosti te je u spektakularnim videima počeo javno blatiti Šojgua i Gerasimova da su oni krivi za tu situaciju, da Rusija ne šalje, oružje ni streljivo, objavljivao je snimke pobijenih Wagnerovaca. Realno, njegov problem nije bio nedostatak oružja niti streljiva već ljudstva, a na to Kremlj nije mogao nikako utjecati. No, plan je bio oslikati svoj izlazak iz Bahmuta kao rezultat izdaje ruskog Ministarstva obrane. Zapadnim analitičarima to je znak kako je Prigožin "u slobodnom padu".
Prigožin više nema pristup zatvorima u kojima bi mogao regrutirati nove vojnike. Ukrajinska protuofenziva radi u njegovu korist jer je Kremlj sad već teško opterećen ovim ratom i Wagnerovci su im prijeko potrebni. No, njegov problem s ljudstvom, kao i sukob s vrhom ruske vojske, ne obećavaju mnogo. Theinst zaključuje kako bi zloglasni Prigožin od ruskog heroja u samo nekoliko mjeseci mogao postati potpuni anonimos.