Kaže se da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Kad je riječ o bračnom paru Milošević-Marković, tada je više nego jasno da je spiritus movens Slobodanovog političkog djelovanja bila Mira Marković. Ona je dolazila iz partizanske obitelji, njezin je otac bio komunistički velmoža i ona je željela moć. Nije ju bilo briga kako se uspeti do vrha. Bilo je važno doći. Ne Machiavelli, već lady Macbeth.
Slobodan bi još možda i bio ostao u lukrativnom bankarskom biznisu, ali Miri novac nije bio dovoljan. Htjela je moć, onu do koje nije mogla njezina majka, onu koju s njom nije dijelio njezin otac. Komunističke ideje su za taj plan bile idealne: na vlast se dolazi kroz strukture. Ali, kao sociologinja, bila je svjesna da dolaze promjene. Pa je sa Slobodanom gradila sliku ljudi od naroda: beogradska je Politika potkraj 1980-ih pisala kako stanovnici Požarevca s odobravanjem gledaju Miloševića koji se u subotu vraća s pijace i vuče pune torbe hrane.
Ubrzo više neće biti ni Požarevca ni torbi, Mira će postati prva dama i biti spremna poslati tuđu djecu u rat kako bi ostala na vlasti. Njezin mezimac Marko, jasno, nije bio mobiliziran. On se bavio važnim državnim poslovima: nadgledao je šverc cigareta.
Poznata je priča da je upravo Mira bila ta koja je ulazila u sukobe sa suprugom kad bi on na nekom od pregovora bio spreman na ustupke u BiH. Njezina je ideja bila očuvanje Jugoslavije, krnje, ali Jugoslavije pod svaku cijenu: konačno, svoju je stranku nazvala Jugoslavenskom levicom.
Poznato je i da je bila bliska s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem i s njime dijelila ideje o osvajanju cijele BiH. Sa što manje pripadnika ostalih naroda. Ni prema Kosovu nije imala blaži stav. Neki su glasovi iz Beograda pričali da se mnogo toga moglo s Miloševićem dogovoriti da nije bilo Mire koja je čekala kod kuće. I koje se, na svoj način, Slobodan i bojao. Pa je zbog toga bio tvrđi nego što bi bio inače.
Mira s cvijetom u kosi je iza sebe ostavila krvav trag. I samo po tome će biti zapamćena u povijesti.