Pobjeda Petera Pellegrinija na predsjedničkim izborima u Slovačkoj samo je još jedan, posljednji trijumf krajnje desnice u Europi. Iako je uloga predsjednika uvelike simbolična, njegova pobjeda nad proeuropskim suparnikom Ivanom Korčokom s ugodnih šest bodova razlike, dodatno učvršćuje moć također proruski orijentiranog premijera Roberta Fica. Rezultat je jedna od sve većeg broja pobjeda političara koji podržavaju Vladimira Putina u Europi.
Javna potpora krajnjoj desnici širi se cijelim kontinentom. U Nizozemskoj i Portugalu krajnje desne stranke također su povećale svoj udio glasova na nedavnim nacionalnim izborima. U međuvremenu, ankete uoči lokalnih izbora u Njemačkoj te parlamentarnih izbora u Austriji i Belgiji ove godine, ukazuju na to da će desne političke snage vjerojatno ostvariti dobitke i u tim zemljama.
Postoji realna mogućnost da bi se na izborima u Austriji na vlast mogla vratiti krajnja desnica, odnosno Slobodarska stranka koja podržava Putina, ako se neku drugu stranku uspije uvjeriti da joj se pridruži u koaliciji. Diljem Europe postoji osjećaj da krajnja desnica ostvaruje zamah i širi se izvan svojeg uobičajenog bazena glasova.
Taj se trend odražava i u Europskom parlamentu - ankete pokazuju da će dvije krajnje desničarske skupine vjerojatno povećati svoj udio glasova na europskim izborima u lipnju. No, upravo je Rusija pitanje po kojem je razlika između dviju skupina najizraženija.
Rusija kao kamen spoticanja na desnici
Ekstremno desna skupina Europskih konzervativaca i reformista (ECR), politička skupina kojoj pripada stranka Braća Italije talijanske premijerke Giorgie Meloni, općenito podržava sankcije protiv Rusije i pomoć Ukrajini, dok je ekstremno desna skupina Identitet i demokracija (ID), kojoj pripadaju Alternativa za Njemačku (AfD) i austrijska Slobodarska stranka, proruska i ima povijest sustavnog glasanja protiv podrške Ukrajini.
Predviđa se da će obje skupine povećati broj svojih mjesta u Europskom parlamentu, a potonja će se pojačati na više od trećine, što bi je potencijalno moglo pozicionirati kao drugu iza konzervativne Europske pučke stranke (EPP) i lijevih socijalista i demokrata, kako u analizi piše britanski The Guardian. To ne znači samo povećanje udjela glasova za krajnju desnicu, već i za proputinovsku krajnju desnicu.
Uz uobičajenu predizbornu kampanju, bilo je i nekih pokušaja trgovanja u nadi da će se koalicije preoblikovati. Sadašnja predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen - povezana s EPP-om - ‘udvarala‘ se Meloni u jeku nagađanja da stranka Braća Italije razmatra napuštanje ECR-a i pridruživanje EPP-u kako bi povećala svoj ukupni udio glasova.
Ukrajina kao posebno značajna tema
U međuvremenu, Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbána trenutačno nema svoju skupinu u Europskom parlamentu nakon što je napustio EPP prije nego što je mogao biti izbačen 2021. godine, ali je sugerirao svoju namjeru da se stranka pridruži ECR-u. To je važno zato što će s ključnim izazovima kao što su vojna potpora Ukrajini, proširenje EU-a i zelena tranzicija na dnevnom redu u idućem sazivu parlamenta, rastući krajnje desni blok koji simpatizira Putina sigurno će imati što za reći.
Ukrajina je posebno značajno pitanje - neizbježno je da će biti oštrih i tvrdih rasprava o daljnjoj financijskoj, vojnoj i humanitarnoj pomoći te o tome u kojoj će mjeri zemlje EU-a biti spremne podržati Ukrajinu smanjenjem trgovinskih prepreka za uvoz robe. Iako je von der Leyen jasno dala do znanja da će obrana i sigurnost biti njezini glavni prioriteti ukoliko bude izabrana za drugi mandat, pojačane pro-putinovske političke snage i u Europskom parlamentu i u Europskom vijeću mogle bi to otežati.
Mađarska - koja preuzima šestomjesečno rotirajuće mjesto predsjedavajućeg Vijeća od 1. srpnja 2024. - već je pokazala da može blokirati pomoć Ukrajini i nove pakete sankcija koje je predložila Europska komisija. Orbán, Putinova marioneta u Europi, također je pokušao ubrzati pristupanje Srbije EU-u - tako države s, kako navodi Guardian, proruskom vladom - bržim tempom od drugih država Zapadnog Balkana, a koje su tehnički gledano spremnije za pristupanje.
Ruska špijunska mreža i desnica kao sigurnosni rizik
Ekstremna desnica u cijeloj Europi, bez obzira je li pro-putinovski ili anti-putinovski usmjerena - slaže se oko jedne stvari, a to je potreba za konsolidacijom svoje pozicije kako bi ojačala svoju poziciju i oslabila EU iznutra.
Ipak, zalaganje i traženje puta za bliže odnose s Moskvom, kao što neke desne snage žele učiniti, sa sobom nosi gotovo sve sigurnosne rizike. Nedavne optužbe protiv austrijskih obavještajnih dužnosnika razotkrile su veliku, razgranatu špijunsku mrežu koju je Kremlj izgradio u Europi kako bi promicao vlastiti imperijalistički plan. U tom kontekstu treba razmotriti scenarij u kojem bi Rusija doista dovela u pitanje teritorijalni integritet neke države EU-a ili NATO-a. Pitanje jest kako bi mogao izgledati europski odgovor, s obzirom na to da pro-putinovske stranke u EU-u imaju utjecaj.
Rast potpore i utjecaja krajnje desnice koja podržava Putina diljem Europe, čija je Slovačka posljednja žrtva, ozbiljan je sigurnosni rizik za kontinent. Koalicija koja uključuje austrijsku Slobodarsku stranku i Nacionalno okupljanje Marine Le Pen u Francuskoj, ne gleda na Rusiju kao na akutni sigurnosni rizik, što ona jest, te oklijeva poduprijeti prijeko potrebnu koordinaciju s NATO-om po pitanju sigurnosne i obrambene politike.
Kratkoročno do srednjoročno gledano, zbog toga EU neće biti sposobna koordinirati ključnu potporu Ukrajini, što je tragedija za ukrajinski narod. No, dugoročno gledano, to će također učiniti europske zemlje ranjivima na strano neprijateljsko uplitanje u sve aspekte života, što će u konačnici temeljno potkopavati načela demokracije, zaključuje Guardian.