Francis Fukuyama, američki filozof japanskoga podrijetla i viši suradnik na Institutu za međunarodne studije Freeman Spogli Sveučilišta Stanford, u tekstu za The Atlantic navodi kako se pojavio još jedan, novi dokaz da je doista nastupio kraj povijesti, nastavljajući time tematiziranje teza koje je iznio u svojoj kontroverznoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek" početkom 90-ih godina.
Radi se o njegovom najpoznatijem, istovremeno žestoko osporavanom, ali i kritički i nekritički hvaljenom djelu, za koje neki tvrde da vrvi proturječnim tezama - po nekima svjesno ugrađenima u koncept - dok drugi smatraju da se Fukuyamin koncept pogrešno i površno shvaća kao apologija liberalnog kapitalizma, koji će kao model demokracije zavladati svijetom nakon što je kolapsom Sovjetskog saveza eliminirana i posljednja ideološka alternativa liberalizmu. Koncept se najčešće interpretira na način da je njime Fukuyama želio naznačiti završetak jednog dugog povijesnog razdoblja s tezom da krajnju točku tog razdoblja predstavlja epoha zapadnjačke liberalne demokracije uvezane s ekonomijom kapitalizma što, opet, neki tumače drugačije.
Tijekom prošlog desetljeća, navodi Fukuyama u novom osvrtu koji je objavio The Atlantic, globalnu su politiku uvelike oblikovale jake države čiji čelnici nisu bili ograničeni zakonom ili ustavom. Rusija i Kina su tvrdile da je liberalna demokracija u dugoročnom opadanju te da je njihov brend ‘mišićave‘ autoritarne vlade sposoban djelovati odlučno i riješiti stvari dok njihovi demokratski suparnici raspravljaju, kolebaju se i ne ispunjavaju svoja obećanja. Ove dvije zemlje, kako navodi, bile su avangarda šireg autoritarnog vala koji je unazadio demokratska postignuća diljem svijeta, od Mjanmara preko Tunisa do Mađarske i Salvadora. No, tijekom ove godine, ističe, postalo je očito kako postoje ključne slabosti u biti ovih jakih država.
Dvije su vrste slabosti. Kao prvo, koncentracija moći u rukama jednog vođe na vrhu gotovo da jamči nekvalitetno donošenje odluka, a s vremenom proizvodi doista katastrofalne posljedice. Kao drugo, odsutnost javne rasprave i debate u ‘jakim‘ državama, kao i bilo kakvog mehanizma odgovornosti, znači da je podrška vođe plitka i da može erodirati u trenutku. Pristaše liberalne demokracije, navodi Fukuyama, ne smiju se prepustiti fatalizmu koji prešutno prihvaća rusko-kinesku liniju da su takve demokracije u neizbježnom padu. Dugoročni napredak modernih institucija, kako ističe, nije niti linearan niti automatski.
Plitka potpora Putinovom režimu
Tijekom godina mogli su se uočiti veliki zastoji u napretku liberalnih i demokratskih institucija, s usponom fašizma i komunizma u 30-ima ili vojnim udarima i naftnim krizama u 60-ima i 70-ima. Pa ipak, liberalna demokracija je, navodi Fukuyama, sve izdržala i uporno se vraćala jer su alternative vrlo loše. Ljudi u različitim kulturama ne vole živjeti pod diktaturom i cijene vlastitu slobodu. Niti jedna autoritarna vlast ne predstavlja društvo koje je, dugoročno gledano, privlačnije od liberalne demokracije te bi se stoga moglo smatrati ciljem ili krajnjom točkom povijesnog napretka, tvrdi Fukuyama. Milijuni ljudi koji napuštaju siromašne, korumpirane ili nasilne zemlje kako bi tražili bolji život, ne u Rusiji, Kini ili Iranu, već na liberalnom, demokratskom Zapadu, dobro to demonstriraju.
Hegel je, navodi autor, skovao izraz ‘kraj povijesti‘ kako bi se referirao na uspon liberalne države nakon Francuske revolucije kao cilja ili smjera prema kojem je težio povijesni napredak. Desetljećima nakon toga marksisti će posuđivati od Hegela i tvrditi da će pravi kraj povijesti biti komunistička utopija. Kada je 1989. napisao članak te potom 1992. knjigu s izrazom ‘kraj povijesti‘ u naslovu, navodi Fukuyama, ukazao je kako je marksistička verzija očito pogrešna te da se čini da nema više alternative liberalnoj demokraciji. Mogli su se, kaže, vidjeti zastrašujući preokreti u napretku liberalne demokracije u proteklih 15 godina, ali nazadovanje ne znači da je temeljni narativ pogrešan. Nijedna od ponuđenih alternativa ne izgleda kao bolja, tvrdi Fukuyama.
Slabosti jakih država dobro su se ogledale u Rusiji, navodi Fukuyama. Ruski predsjednik Vladimir Putin jedini donosi odluke - čak je i bivši Sovjetski Savez, navodi, imao politbiro u kojem je partijski tajnik morao provjeravati političke ideje. Moglo se vidjeti Putina kako sjedi na kraju dugačkog stola sa svojim ministrima obrane i vanjskih poslova zbog straha od covida-19, pri čemu je bio toliko izoliran da nije imao pojma koliko je ukrajinski nacionalni identitet postao jak posljednjih godina niti koliko će žestok otpor izazvati njegova invazija na Ukrajinu. Na sličan način, nabraja dalje, nije znao ništa o tome koliko su duboko korupcija i nesposobnost uhvatili korijen u njegovoj vlastitoj vojsci, koliko loše funkcionira moderno oružje koje je razvio ili koliko je loše obučen njegov vlastiti časnički zbor.
Sva plitkost potpore njegovom režimu postala je očigledna jurnjavom mladih ruskih muškaraca prema granicama kada je 21. rujna objavio svoju "djelomičnu mobilizaciju". Blizu 700.000 Rusa, navodi Fukuyama, pobjeglo je u Gruziju, Kazahstan, Finsku ili neku drugu zemlju koja ih je voljna primiti, što je mnogo veći broj ljudi nego što ih je mobilizirano. Oni koje je regrutacija zatekla nespremne bačeni su izravno u borbu bez odgovarajuće obuke i opreme, a već se pojavljuju na bojištima kao ratni zarobljenici ili stradali. Putinov se legitimitet temeljio na društvenom ugovoru koji je građanima obećavao stabilnost i barem nekakav prosperitet u zamjenu za političku pasivnost, no režim je, navodi Fukuyama, prekršio taj dogovor i sada osjeća posljedice.
Rusija kao predmet ismijavanja
Putinove loše odluke i plitka potpora javnosti proizveli su jednu od najvećih strateških grešaka koje se pamte. Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i obnavlja svoje carstvo, Rusija je zapravo postala globalni predmet ismijavanja i pretrpjet će, procjenjuje Fukuyama, daljnja poniženja od Kijeva u nadolazećim tjednima. Cjelokupna ruska vojna pozicija na jugu Ukrajine vjerojatno će se urušiti, a Ukrajinci imaju stvarnu priliku osloboditi Krimski poluotok po prvi put od 2014. godine. Ovi preokreti izazvali su golemu količinu prstiju koji upiru u Moskvu, a Kremlj se još jače obračunava sa svakim neslaganjem. Pitanje hoće li sam Putin uspjeti preživjeti ruski vojni poraz ostaje otvoreno.
Nešto slično, iako malo manje dramatično, događa se u Kini, smatra Fukuyama. Jedno od obilježja kineskog autoritarizma u razdoblju između reformi Deng Xiaopinga 1978. i dolaska Xi Jinpinga na vlast 2013. godine, bio je stupanj do kojeg je taj autoritarizam bio institucionaliziran. Institucije znače da vladari moraju slijediti pravila i ne mogu činiti što god žele. Komunistička partija Kine sama je sebi nametnula mnoga pravila - obveznu dob za odlazak u mirovinu za stranačke kadrove, stroge meritokratske standarde za zapošljavanje i napredovanje, a iznad svega ograničenje mandata na 10 godina za najviše rukovodstvo stranke. Deng Xiaoping uspostavio je sustav kolektivnog vodstva upravo kako bi izbjegao dominaciju jednog opsesivnog vođe poput Mao Zedonga.
Velik dio toga je demontiran pod Xi Jinpingom, koji će dobiti blagoslov svoje stranke da ostane vrhovni čelnik u trećem petogodišnjem mandatu na aktualnom 20. partijskom kongresu. Umjesto kolektivnog vodstva, Kina je prešla na personalistički sustav, u kojem se nijedan drugi viši dužnosnik ne može približiti tome da izazove Xija, ocjenjuje Fukuyama.
Ta koncentracija autoriteta u jednoj osobi dovela je do lošeg donošenja odluka. Partija je intervenirala u ekonomiju, sputavajući tehnološki sektor proganjajući divove kao što su Alibaba i Tencent, prisilila kineske poljoprivrednike da prikriju gubitke u potrazi za poljoprivrednom samodostatnošću i inzistira na strategiji ‘nula covida‘, koja važne dijelove Kine drži u kontinuiranim zatvaranjima i karantenama, koji su velikim dijelom imaju udjela u smanjenju gospodarskog rasta zemlje. Peking ne može samo tako preokrenuti koncept ‘nula covida‘ jer nije uspio nabaviti učinkovita cjepiva te smatra da je veliki dio starije populacije ranjiv na bolest. Ono što je prije dvije godine izgledalo kao trijumfalni uspjeh u kontroli covida-19, pretvorilo se u otežući debakl.
Zavjereničko ludilo u SAD-u
Sve to predstavlja, kako navodi, vrhunac neuspjeha kineskog temeljnog modela rasta, koji se oslanjao na velika državna ulaganja u nekretnine kako bi se gospodarstvo održalo jakim. Temeljne ekonomske postavke sugeriraju da to dovodi do masivne pogrešne raspodjele resursa, što se zapravo i dogodilo. Ako se ode na internet i potraži rušenje zgrada u Kini, može se vidjeti mnogo video zapisa golemih stambenih blokova koji su minirani jer u njima nema tko kupiti stanove.
Ovakvi neuspjesi autoritarnih režima nisu ograničeni na Kinu. Iran potresaju tjedni prosvjeda zbog smrti Mahse Amini do koje je došlo kada se našla u rukama moralne policije. Iran je, smatra Fukuyama, u groznom stanju - suočava se s bankarskom krizom, ponestaje mu vode, bilježi velik pad u poljoprivrednoj proizvodnji te se bori s paralizirajućim međunarodnim sankcijama i izolacijom. Unatoč svom statusu izopćenika, ima dobro obrazovano stanovništvo, u kojem žene čine većinu diplomiranih studenata. Pa ipak, režim vodi mala skupina staraca čiji su društveni stavovi, kako ocjenjuje, već nekoliko generacija zastarjeli. Nije ni čudo, navodi Fukuyama, da je režim sada pred najvećim testom legitimiteta. Jedina zemlja koja se može kvalificirati kao država kojom se još lošije upravlja je ona s drugom diktaturom, Venezuela, koja je proizvela najveći svjetski priljev izbjeglica u proteklom desetljeću.
Stoga su sve proslave uspona jakih država i pada liberalne demokracije vrlo preuranjene. Liberalna demokracija, upravo zato što raspodjeljuje moć i oslanja se na pristanak onih kojima se upravlja, u mnogo je boljem stanju na globalnoj razini nego što mnogi misle. Unatoč nedavnim uspjesima populističkih stranaka u Švedskoj i Italiji, većina zemalja u Europi još uvijek uživa visok stupanj društvenog konsenzusa.
Fukuyama ističe da u svemu tome veliki upitnik, nažalost, ostaju Sjedinjene Države. Otprilike 30 do 35 posto njezinih birača i dalje vjeruje lažnoj priči da su predsjednički izbori 2020. bili pokradeni, a Republikansku stranku preuzeli su sljedbenici pokreta MAGA bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, koji daju sve od sebe kako bi sve one koji negiraju rezultate izbora postavili na pozicije moći diljem zemlje. Ova skupina ne predstavlja većinu u zemlji, ali će vjerojatno vratiti kontrolu barem nad Zastupničkim domom Kongresa ovog studenog, a možda i nad predsjedničkom funkcijom 2024. godine. Navodni vođa stranke, Trump, zaronio je sve dublje u zavjereničko ludilo za koje vjeruje da bi moglo vratiti na mjesto predsjednika i da bi država trebala kazneno optužiti njegove predsjedničke prethodnike, uključujući i jednog koji je već mrtav, navodi Fukuyama.
Nužna borba u ime liberalne demokracije
Postoji, kako autor navodi, prisna veza između uspjeha jakih država u inozemstvu i populističke politike kod kuće. Političari kao što su Marine Le Pen i Éric Zemmour u Francuskoj, Viktor Orbán u Mađarskoj, Matteo Salvini u Italiji i Trump u SAD-u, svi su izrazili simpatije prema Putinu. U njemu vide model za vladavinu moćnika kakvu bi željeli provoditi u vlastitoj zemlji. On se pak nada da će njihov uspon oslabiti potporu Zapada Ukrajini i spasiti njegovu "specijalnu vojnu operaciju".
Liberalna demokracija, naglašava Fukuyama, se neće vratiti ako ljudi nisu voljni boriti se u njezino ime. Problem je u tome što mnogi koji odrastu živeći u mirnim, prosperitetnim liberalnim demokracijama taj oblik vladavine počinju uzimati zdravo za gotovo. Budući da nikada nisu iskusili stvarnu tiraniju, oni sebi uobražavaju da su demokratski izabrane vlade pod kojima žive zapravo same zle diktature koje im spremno oduzimaju prava, bilo da se radi o Europskoj uniji ili administraciji u Washingtonu.
No, realnost se ipak umiješala - ruska invazija na Ukrajinu predstavlja pravu diktaturu koja pokušava slomiti istinski slobodno društvo raketama i tenkovima te može poslužiti kao podsjećanje sadašnje generacije na to što je u pitanju. Opirući se ruskom imperijalizmu, Ukrajinci demonstriraju te teške slabosti koje postoje u biti naizgled snažne države. Oni razumiju pravu vrijednost slobode i vode veću bitku u ime Zapada, bitku kojoj se, kako kaže, svi trebaju pridružiti, zaključuje Fukuyama, očito prvenstveno misleći na Zapad, ali, čini se, ne nužno samo na njega.