Utorak 15, studenog ujedno je i 265. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, no današnji je dan tu poseban po činjenici da je tijekom popodneva razne dijelove ukrajinske duboke pozadine pogodio val ruskih raketnih udara kakav do sada još nije bio viđen.
Iako su njegovi ciljevi bili kao i ranije, prvenstveno tamošnja strujna mreža – preko 100 projektila ispaljeno je s Crnog i Kaspijskog mora te iz brojnih zrakoplova, od kojih su barem dva zalutala i na poljsku stranu međudržavne granice na zapadu Ukrajine. S obzirom na posrednu ulogu koju Poljska i NATO savez tijekom ove godine igraju u ratnom sukobu koji bjesni Ukrajinom, za očekivati je da ovaj incident ne bude okidačem bitno šire i veće krize. Iako su dvije ljudske žrtve stvarno tragične, još ostaje za vidjeti o kakvim se tu projektilima uopće radilo (zalutalom ruskom iz napada na ukrajinsku infrastrukturu, ili o nekom ostatku ukrajinske protuzračne obrane).
Ruska je strana već preventivno demantirala ikakvu svoju povezanost s ovim nemilim događajem. No uz nestanak struje u velikim dijelovima raketiranjem pogođene Ukrajine, a onda i vezani nestanak vode te željezničkog prometa, ovog se puta šteta kaskadno proširila i na Ukrajini obližnju Moldovu u kojoj su također privremeno bilježeni veliki nestanci struje. Osim toga, Ukrajina je večeras obavijestila mađarski MOL da je u napadu pogođena elektrana u blizini naftovoda Druzhba kod granice s Bjelorusijom, zbog čega se privremeno obustavlja opskrba naftom Mađarske, Češke i Slovačke. Sve to ipak nije bitnije omelo ukrajinske radove na osiguranju krajem prošloga tjedna oslobođenog zapadnog dijela Hersonske oblasti, kao ni radove na jačanju granične crte sa susjednom Bjelorusijom – državom koja itekako nastavlja pomagati rusku agresiju na Ukrajinu.
Aktivno traju borbe
Istodobno, treba napomenuti kako i dalje vrlo aktivno traju i borbe s ruskim agresorima – koje su uz sukobe po čitavoj bojišnici ipak sada ostale posebno koncentrirane na širi prostor Donbasa – (1) na njegov sjever uz rusku obrambenu liniju Troicke-Svatove-Kremina, (2) na istok od rijeke Siverski Donjec do Bahmuta i dalje južno do Torecka, te (3) na jugoistok oko okupiranog grada Donjecka. Pri tome, ukrajinska strana i dalje ima inicijativu na potezu Svatove-Kremina, gdje su bez većih pomaka zadnjih dana bilježene žestoke borbe na sjeverozapadnom i jugozapadnom prilazu mjestu Svatove, te na zapadu mjesta Kremina. Oko Bahmuta i Donjecka su ruske snage već duže u napadu, a iako za to nema jasnije potvrde s ukrajinske strane, izgleda da su posljednjih dana agresori tu zauzeli malo selo Ivangrad južno od Bahmuta, kao i Majorske oko 22 km južnije, te možda i sela Opitne te Pavlivka na zapadu i jugozapadu Donjecka. Sve su to mali pomaci na točkama koje su već dugo poprišta ogorčenih borbi, koji tek otvaraju pristup jednako jakim obrambenim položajima malo dublje u ukrajinskoj liniji fronte. Za to vrijeme bilježe se i ozbiljni problemi s organiziranjem sustava grijanja okupiranog grada Donjecka – budući da ondje Rusi i njihovi lokalni saveznici od veljače ove godine nisu uspjeli temeljito riješiti opskrbu grada vodom, pa sada vode izgleda da kronično nedostaje i za pokretanje tamošnjih kotlovnica komunalnog toplinskog sustava.
Kamo su Rusi povukli snage?
Dok ostaje nejasno kuda su to Rusi povukli svoje snage iz prošloga tjedna relativno uspješno ispražnjene okupirane enklave na krajnjem zapadu Hersonske oblasti, na zapadnoj obali rijeke Dnjepar – jedni izvori spominju njihov raspored u Zaporižje, a drugi spominju Donjecku oblast ili bojište oko grada Svatove – ipak treba posebnu pažnju posvetiti tim donedavno zauzetim prostorima Ukrajine. Naime, iako su to objavili službeni izvori Ruske Federacije, s terena se moglo čuti da rusko povlačenje s prostora oko grada Hersona i njemu sjevernog područja baš i nije bilo dovršeno u petak 11. studenog. Iako je ondje okupatorima uspjelo evakuirati većinu vojne tehnike i ljudstva, ipak se iz ukrajinskih izvora uz vijesti o zarobljavanju manjih količina raznolike vojne opreme čulo i o brojnim ruskim vojnicima koji su ostali, pa se presvukli u civilnu odjeću, kao i o namjerno ostavljenim timovima diverzanata. Zbog toga, ali i zbog iznimnog broja ostavljenih mina – tamošnje je područje završilo zatvoreno, i postalo je poprište intenzivnog „oporavka“, čišćenja i obnove.
Pri tome treba napomenuti da su okupatori pri svom povlačenju u zrak digli većinu kritički bitne infrastrukture – elektrane, toplane, duge trase lokalnih dalekovoda i strujne mreže, tornjeve sustava mobilnih komunikacija, te oko 200 metara visoki televizijski toranj. Uz to su krenuli temeljito i prazniti tamošnje ustanove – od odnošenja muzejskih eksponata, računala i motornih vozila, pa sve do masovne demontaže namještaja i sanitarija. U svemu tome ih nije bitnije omelo ni ukrajinsko raketiranje preciznim sustavima HIMARS, tako da su izgleda uspjeli za sobom srušiti i mostove te druga sredstva prelaska preko Dnjepra, i to prije nego su ih osloboditelji uspjeli dostići pješaštvom ili im barem primaknuti svoje brojno klasično topništvo.
Devastirani prostor
Za agresorima je ostao devastirani prostor velik preko 4.500 kvadratnih kilometara, s više od 220 oslobođenih naselja i brojnim minama iznenađenja te zaostalim vojnim minskim poljima. Budući je oslobođenje ondje dočekalo i oko 100 tisuća ukrajinskih civila, ne čudi da su danima vikenda dominirali prizori radosnog dočekivanja osloboditelja – u velikoj suprotnosti s donedavnim ruskim navodima o pretežitom dijelu stanovništva koje je na tzv. „referendumu“ većinski izabralo postati dijelom Ruske Federacije. A koji posao ondje još predstoji? Prvo treba razminirati i onda obnoviti kilometre strujnih vodova kako bi se u devastirana područja najprije vratila električna struja – gdje zamjenski transformatori za tamošnje najveće energetsko postrojenje navodno baš danas kreću put Hersona iz Poljske i Francuske – a time onda i telekomunikacije, dok vodoopskrba također traži mnogo posla.
No dok zdravstveni sustav, pošta i željeznički promet trebaju tijekom idućih desetak dana za prvu silu profunkcionirati i temeljem agregata i javnih Starlink terminala, poseban problem će predstavljati i grijanje stanovništava u nadolazećem vremenu. U tu se svrhu namjerava postaviti preko 580 „toplinskih točaka“, ne bi li za prvu silu tako bilo zbrinuto oko 15 tisuća najugroženijih građana. Kako prava uspostava sigurnosti, razminiranje i obnova ondje tek počinje, nije čudilo ni proglašavanje policijskoga sata svaki dan od 17 do 8 ujutro, kao ni do 19. studenog proglašena zabrana sve plovidbe po svim vodenim površinama regije Herson. Jednako tako, proteklih je dana taj prostor bio proglašen zatvorenim i za strane novinare, od kojih se njih najmanje 6 iz svjetskih medija nije dalo zaustaviti – pa sad imaju posla objašnjavati se s vlastima koje su im ukinule press-akreditacije, bez puno obzira na štetu koju su time napravili ugledu vlastite strane u međunarodnoj javnosti.
Jugozapad bojišta i dalje aktivan
Inače, treba napomenuti da obračun sa zaostalim ruskim snagama ne predstavlja i cjelinu borbenih događanja na tom jugozapadu ukrajinskoga bojišta. Naime, dok se glavnina ruskih snaga sada našla na istočnoj obali Dnjepra, uvelike u utvrđenim linijama koje su unaprijed pripremili – to nije odmah okončalo i borbe. Osim što su se tijekom subote i nedjelje, 12. i 13. studenog ustrajno čuli navodi o prelascima pojedinih ukrajinskih postrojbi na istočnu obalu Dnjepra (pa onda i o manjim sukobima u priobalnim mjestima) – ondje je trebalo par dana da se borbena crta stabilizira uz rijeku. To je prvo i osnovno značilo da je rusko topništvo počelo sustavnije gađati kako mjesta koja su preko rijeke već duže u ukrajinskim rukama (krajevi Dnjepropetrovske oblasti nasuprot gradu Energodaru i tamošnjoj nuklearnoj centrali), ali tako i mjesta koja su tek nedavno ti isti Rusi vojno ispraznili.
Naravno, postupnim prilaskom glavnine ukrajinskih snaga do zapadne obale Dnjepra, posljednjih dana je onda ojačala i uzvratna topnička vatra uzduž donjeg toka Dnjepra – koja je postupno postala dovoljno jaka da izgleda potakne i dodatne evakuacije ruskih snaga i tehnike na pojas oko 10 do 15 km udaljen od obale. To je još i dobro, budući da ipak omogućava interveniranje na obali ako se to pokaže potrebno – dok sasvim drugačije izgleda provedeno povlačenje ruskih okupacijskih vlasti. Oni su, naime, odabrali otići bitno dalje – izvan dometa ukrajinskih preciznih raketa sustava HIMARS – te su svoje administrativno središte smjestili u selo Geničesk na granici okupirane Krimske oblasti, dok su sada slobodni grad Herson ipak odlučili i nadalje ostaviti glavnim gradom oblasti, samo sada pod „ukrajinskom okupacijom“. Posebno je bilo smiješno vidjeti tim potezima omogućenu reakciju okupacijskih vlasti na jučerašnji posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog sada oslobođenom Hersonu – kojeg se iz redova okupatora kudilo kao upad na teritorij Ruske Federacije, doduše „pod privremenom okupacijom“ ukrajinskih osloboditelja.
Nova flota dronova?
Treba napomenuti i da se pod dojmom uspješne vojne akcije u Hersonskoj oblasti u petak 11. studenog čulo i posebno zanimljivu najavu ukrajinskog predsjednika Zelenskog o formiranju „mornaričke fote pomorskih dronova“. Njih oko 100 trebalo bi biti građeno prema onima koji su 29. listopada izveli uspješan napad na centar ruske Crnomorske flote u Sevastopolju. Trošak gradnje pojedinog takvog drona sada je javno procijenjen na oko 10 milijuna grivni (oko 270.608 USD), a sredstva za uspostavu takve flote krenulo se prikupljati prilozima građana na platformi United24. Još u petak je bilo skupljeno oko 120 milijuna grivni, a onda je objavljeno i da će se prvo takvo površinsko plovilo iz buduće ukrajinske flote zvati „Herson“, dok je drugome po redu predviđeno ime „Sevastopolj“. No dok je skupini građana Litve, koja je tog dana sama prikupila novce za još nekoliko takvih plovila, ostavljeno da sami biraju njihova imena – jasno je da se terenska iskustva borbene uporabe besposadnih sustava na ratištima Ukrajine itekako gleda širom svijeta. Po tom pitanju treba spomenuti i američku vojnu vježbu iz okvira nazvanog „Project Convergence“ u pustinji Mojave kod baze Fort Irwin – gdje teren podsjeća na ukrajinske stepe, a oko 4.500 američkih vojnika je pozvano da isproba djelovanja s nizom novih bespilotnih sustava (Watchkeeper, Puma i Mission Master). Ne čudi to, s obzirom na to kako je svima postalo jasno da je baš masovno korištenje najrazličitijih bespilotnih sustava u zraku i na moru postalo gotovo pa zaštitnim znakom aktualne faze rata u Ukrajini.
Novi paket oružja iz SAD-a
Dok se tako skupljaju iskustva s ratišta, ne prestaje ni nastojanje ukrajinskih saveznika da pomognu vlastima u Kijevu pred ugrozom ruske agresije. Dok se čuje da Sjedinjene Američke Države nakon dva tjedna uzastopnih paketa pomoći tek rade na idućoj pošiljci vojne pomoći – u subotu 12. studenog u međunarodnim se medijima čulo i o navodnoj američkoj kupovini oko 100.000 granata kalibra 155 mm u Južnoj Koreji – koje će također vjerojatno krenuti put Ukrajine.
Za razliku od toga, Litva i Kanada su jučer objavile svoje bitno konkretnije doprinose – gdje je Litva poslala dodatnih 12 oklopnjaka M113 (10 opremljeno ugrađenim minobacačima kalibra 120mm, i 2 s radarima za kontrolu vatre), Kanada je objavila izdvajanje dodatnih 500 milijuna kanadskih dolara za pomoć u vojnoj, nadzornoj i komunikacijskoj opremi, gorivu i medicinskim potrepštinama. Na to se jučer nadovezala i Velika Britanija s objavom slanja 5,8 milijuna USD vrijedne energetske opreme za popravke strujne mreže u Ukrajini, 5 milijuna USD za sigurnost tamošnjeg nuklearnog sektora, te još i 50 milijuna USD jamstva kod Europske banke za obnovu i razvoj za financiranje državnog energetskog dobavljača Ukrajine "Ukrenergo".
Za to vrijeme je Europska unija jučer uspjela konačno pokrenuti 17. listopada osnovanu misiju EUMAM Ukraine („European Union Military Assistance Mission in support of Ukraine), kojom bi trebala početi provedba vojne obuke za oko 15.000 ukrajinskih vojnika u nizu zemalja Unije. Provedba ove aktivnosti za sada bi trebala trajati 24 mjeseca i koštati oko 16 milijuna eura – koji će biti namaknuti iz okvira Europskog instrumenta mirovne pomoći (European Peace Facility – EPF). Dok ova aktivnost tako počinje djelovati u inozemstvu, baš tema hrvatskog sudjelovanja u ovom programu još je itekako otvorena i sporna. Naime, dok su predstavnici Vlade RH sudjelovanje Lijepe naše izgleda već prihvatili u Bruxellesu, o tome se nisu uskladili s predsjednikom Zoranom Milanovićem – koji je toj aktivnosti onda odlučio uskratiti svoj pristanak, tako da će odlučivanje u Saboru na ovu temu tražiti i postizanje posebne, dvotrećinske većine zastupnika. Naravno, ta inicijativa nije naišla na slaganje ni u službenoj Moskvi, kao ni jučerašnje glasovanje u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, kojim se s 94 glasa „za“, 14 „protiv“ i 73 „suzdržana“ usvojilo nacrt rezolucije o naknadi ratnih šteta Ukrajini od strane Ruske Federacije.
Produžetak žitnog sporazuma?
Za kraj spomenimo još i nastojanja te iste organizacije UN, ovoga puta s Turskom, da ishodi produženje tzv. „žitnog sporazuma“ o pomorskom izvozu ukrajinskih i ruskih prehrambenih roba te umjetnih gnojiva sigurnim koridorima preko Crnoga mora. Pregovori s ruskim izaslanstvom na temu sporazuma čiji do sada usuglašeni ciklus ističe 19. studenog pokrenuti su u petak 11. studenog u švicarskog Ženevi. Tim povodom je prošloga tjedna dozvoljen i izvoz prvih 20.000 tona ruskih umjetnih gnojiva iz Nizozemske za Malavi - iz ukupne mase od oko 260.000 tona koliko ih je europskim sankcijama ostalo blokirano u Nizozemskoj, Belgiji i Estoniji. Dok je taj izvoz pokrenut brodom unajmljenim od Svjetskog programa za hranu, zadnjih dana se nastavio i aktivni brodski izvoz prehrambenih proizvoda iz luka u Ukrajini. Zadnjih je dana preko 30 brodova bilo ukrcano u Odesi, kojima je u svijet otišlo praktično dodatnih milijun tona robe – dok je ukupnim ovim režimom od ljeta do sada izvezeno preko 10,3 milijuna tona ukrajinske hrane put Afrike, Azije i Europe. Naravno, o daljnjoj sudbini čitavog ovog aranžmana, za kojeg se govori da je spriječio globalnu prehrambenu krizu, čut će se tijekom idućih desetak dana, ako pregovori nastave ići barem donekle u dobrome smjeru.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize