Kada je 1988. godine prvi put predstavljen javnosti, B-2 Spirit doimao se kao nešto iz SF filmova. To leteće krilo, bez repa i klasičnog trupa, bio je američki stealth bombarder budućnosti: teško uočljiv za radare, iznimno dugog dometa i sposoban izvršiti misije koje ni jedan drugi avion ne može.
Iako ih je inicijalno trebalo biti proizvedeno više od 130, na kraju se ta brojka zaustavila na samo 21. Kraj Hladnog rata, raspad SSSR-a i vrlo vrlo visoka cijena programa bili su dovoljno jaki argumenti da predsjednik George Bush stariji još 1992. limitira njegovu proizvodnju.
Inicijalnu operativnu sposobnost B-2 dosegnuo je 1997. godine, a prvo borbeno iskustvo njegove su posade stekle već dvije godine kasnije tijekom Rata na Kosovu, to jest NATO bombardiranja tadašnje FR Jugoslavije. Nakon toga korišten je i u ratovima u Afganistanu, Iraku, Libiji te napadima na Jemen i prije samo desetak dana, udaru na nuklearna postrojenja u Iranu.
Kakav je to zapravo avion, koje su njegove ključne karakteristike i sposobnosti, kako je tekao njegov razvoj i kako se pokazao u sada već brojnim operacijama u kojima je sudjelovao, objašnjava nam Matija Blaće s YouTube kanala Codex Militaria.
Cijeli video emisije možete pogledati ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.
Video snimku podcasta pogledajte ispod
- B-2 Spirit je interkontinentalni strateški bombarder, ogroman avion smanjene vidljivosti za radar. To je trenutno najnapredniji bombarder na svijetu, nema mu ekvivalenta, kaže Blaće na samom početku i potom objašnjava zašto je stealth, smanjena vidljivost za radare, odabran kao put razvoja za nove bombardere kako bi se čim bolje sačuvalo od protuzračne obrane.
- Bilo je tu raznih pokušaja, od velikih brzina leta do niskog leta, elektronskog ratovanja i tako dalje. Potom se prešlo na to da se avion naprosto pokuša sakriti od radara, govori naš sugovornik.
Put razvoja prema dizajnu letećeg krila i nekom stealth obliku krenuo je još od Drugog svjetskog rata i njemačkog prototipa Horten Ho 229, a netom nakon rata Northrop je razvio model YB-49. Ovaj potonji bio je dobar za smanjivanje otpora zraka, ali je zrakoplov zbog malog repa bio vrlo nestabilan te se taj koncept napustio.
Za daljnji korak u razvoju stealth tehnologije ključan je bio rad sovjetskog matematičara i fizičara Pjotra Ufimceva koji se bavio istraživanjem refleksija elektromagnetskih valova. Njegovo istraživanje, začudo, Sovjeti nisu držali u tajnosti te su ga Amerikanci iskoriti u razvoj svog prvo pravog stealth aviona - F-117 Nighthawka.
- Pod administracijom predsjednika Cartera Amerikanci su napravili taj zaokret prema stealthu kao konceptu koji će njihovim avionima omogućiti duboku penetraciju u protivničku zonu. Počelo se od manjih prototipova, a sam F-117 razvijan je u potpunoj tajnosti, s testovima u pustinjama i tome slično. Kad su se pojavili u Zaljevskom ratu, bili su prilično iznenađenje za sve. Tada nitko nije bio siguran kako će stealth funkcionirati u borbenim uvjetima, ali na njihovu sreću ispalo je odlično i nisu izgubili ni jedan avion. To su jedini zrakoplovi koji su od početka do kraja rata relativno sigurno letjeli iznad iznad Bagdada.
Kada se već razvijao jurišnik Nighthawk, krenulo se i u projekt stealth bombardera. Uvjeti postavljeni pred program bili su da novi zrakoplov mora imati veliki domet, kapacitet za nošenje nuklearnog oružja i nevidljivost (to jest iznimno malu vidljivost) za radare.
- Originalni koncept za B-2 nije ni predviđao korištenje konvencionalnog oružja. Tender su krenuli 1970-ih, a Northropu su pomogla njegova ranija istraživanja zbog čega su zaključili da je koncept letećeg krila taj koji im omogućuje željene karakteristike, kaže Blaće.
I ovaj projekt držao se u velikoj tajnosti, a sve do predstavljanja bombardera 1988. godine nije bilo fotografije tog aviona.
- Tada je ljudima on izgledao kao "leteći tanjur", naročito jer je isprva bilo dozvoljeno samo snimanje s prednje strane aviona (iako je ubrzo snimljen i iz zraka). Amerikanci su ga zbog trokutastog oblika ubrzo prozvali "Freedom Dorito", a budući da mi takvu grickalicu nemamo mogli bismo ga nazvati "leteći burek", kaže naš gost u šali.
A taj "freedom burito" SAD je masno platio, čak i uz drastično rezanje programa sa 145 modela na njih 20 (plus jedan prototip konvertiran u serijski primjerak). Originalno je svaki bombarder koštao 737 milijuna dolara (1997. godine), zajedno s podrškom i rezervnim dijelovima - 929 milijuna dolara. A kad se u cijenu uračunaju baš svi troškovi, od istraživanja nadalje, dođe se do brojke od 44,75 milijardi dolara već 2004. godine, što znači više od 2,1 milijarde dolara po bombarderu. A tu još imate i cijenu leta, najveću za bilo koji zrakoplov, od 135.000 dolara po satu!
- To je ogroman zrakoplov, širok 52 metra, dug 21 i visok 8 metara. Za jedan sat leta treba mu 119 sati održavanja. K tome u konstrukciji koristi i skupe materijale poput karbonskih vlakana. To je izvanredno skupo i teško za obradu u ovako velikim gabaritima, govori Blaće i zatim objašnjava i koji su ključni elementi za smanjenu radarsku vidljivost aviona.
- Prvo, u gradnji su korišteni lagani kompoziti, karbonska vlakna. Drugo, oblik aviona računalno je simuliran dok se nije došlo do idealnog dizajna, optimiziranog da s donje strane aviona odbija radarske emisije. Treće, motori su mu iznad krila te imaju sustave s kojima se smanjuje vrućina ispuha. A tu je i cijela plejada pomoćnih sustava poput elektronskih ometača kojima upija sav radarski i radio promet. Njegov radarski odraz je 0,1 metar kvadratnih, kao neke veće ptice, a to je na razini kineskog lovca J-20 ili ruskog Su-57. No, ujedno i dosta slabije od američkih F-22 i F-35, kaže Blaće.
Domet ovog aviona je 11.000 km bez punjenja i 19.000 km s jednim punjenjem, a može letjeti visokim subsoničnim brzinama (krstareća brzina mu je iznad 900 km/h) i nositi do 28 tona oružja. Matična baza im je Whiteman, Missouri, ali mogu djelovati iz još nekoliko baza diljem svijeta, a koje imaju posebno prilagođene hangare za B-2 (Guam, Diego Garcia...).
- Oni većinom djeluju iz Whitemana. Tamo su svi tehničari, rezervni dijelovi i naprosto je jeftinije poslati B-2 na ogroman put i misije od 40 sati iz te baze nego tu cijelu logistiku i ljude prebacivati na drugu lokaciju.
Ovo je američki borbeni avion kojem nema premca
B-2 Spirit specifičan je po tome da nema repa, zbog čega letenje tim avion funkcionira nešto drugačije.
- Bez fly-by-wire sustava to ne bi bilo moguće. Originalno je u njemu bilo 130 računala, danas su sva integrirana u njemu- Princip je zapravo jednostavan - pilot daje komandu što želi, a računalo pokreće površine za koje smatra da treba pomaknuti kako bi se ta komanda izvršila. A kako nema okomiti i horizontalni stabilizator, avion se oslanja na zakrilca, a čak i motori funkcioniraju kao dodatni stabilizatori tijekom leta.
Ono što možda i najviše fascinira kod ovo aviona su njegove maratonske misije koje mogu trajati više od 20 sati. Istina, piloti imaju krevet, mjesto na kojem mogu podgrijati hranu i piće i dovoljno prostora da mogu ustati.
- Sam zrakoplov je veći dio vremena misije na autopilotu, koji recimo čak i izbjegava protuzračnu obranu. Da, misije od 40 sati jako su naporne, ali mislim da je stvoreno dovoljno uvjeta da to mogu izdržati, govori Blaće.
Kad je u pitanju naoružanje, za B-2 se može reći da je doista "nakrcan" i može nositi gotovo sve bombe koje SAD ima.
- Tipično se koristi s GPS bombama, a može nositi do 28 tona tereta. Npr. to može biti 80 JDAM-ova, to mogu krstareći projektili JASM i JSOW, ili dvije masivne, 13 i pol tona teške GBU-57 MOP bombe, takozvani probijači bunkera. Naravno, može nositi i dvije varijante nuklearnih bombi, ili nuklearne krstareće projektile. Sve nosi u unutarnjim spremnicima, objašnjava naš sugovornik.
Kao avion koji je u službi praktički od sredine 1990-ih, B-2 Spirit vidio je dosta akcije. Prvi put to je bilo tijekom NATO bombardiranja tadašnje FR Jugoslavije 1999. godine. U prvih osam tjedana akcije, u koju je B-2 letio iz Missourija, ovi su avioni uništili 33 posto svih odabranih meta, a ukupno su izbacili 11 posto svih bombi, iako su letjeli samo 50 od ukupno 34.000 misija tijekom operacije Združena snaga. U Srbiji se svako malo mogu čuti glasine (koje tabloidi potenciraju) da je jedan B-2 bio oboren i da je pao na teritoriju Hrvatske, u Spačvanskoj šumi. No, za to nema nikakvih dokaza.
- Stalno se spominju neki svjedoci i dokazi, a nismo vidjeli ništa. Najjača teorija mi je da su ga Amerikanci izgubili, to skrivali 9 godina, onda prototipu 2008. stavili motore i namjerno ga srušili pri polijetanju kako bi opravdali zašto imaju jedan avion manje. To nema nikakvog smisla. Ono gdje je B-2 doista kiksao u ovoj operaciji je kad je s dvije navođene bombe pogodio kinesku ambasadu, prilikom čega su stradale tri osobe. Amerikanci su kasnije tvrdili da nisu znali da je ambasada promijenila adresu, a sam Bill Clinton i američki generali osobno su se ispričali Kini i objasnili kako je došlo od ove pogreške, kaže Blaće.
Vojni pilot ispričao nam je sve o ruskom ‘Bijelom labudu‘
I dok B-2, prema svim relevantnim informacijama nije oboren iznad Srbije, ranije spomenuti F-117 jest.
- Dva su bila pogođena, a jedan je pao. I to je bio pilot Dale Zelko, a rušila ga je bitnica S-125 kojom je upravljao Dani Zoltan, kaže Blaće koji je potom u podcastu detaljno objasnio kako je došlo do obaranja Nighthawka.
- Taj je slučaj naučio Amerikance da stealth sam po sebi nije dovoljna zaštita. B-2 je ostao siguran jer je letio na visini od 15 km i samo je nekoliko sekundi bio ranjiv na S-125 rakete budući da ga radar praktički nije ni mogao zahvatiti. Uz svu zastarjelu opremu i druga ograničenja, valja reći da se obrana dobro taktički pripremila, puno kompetentnije nego Irak u Zaljevskom ratu, recimo. Mislim da se izvukao maksimum iz toga što su imali, kaže Blaće.
Spiriti su potom izvršavali misije u ratovima u Iraku, Afganistanu, Libiji te su lani sudjelovali i u napadu na Jemen. Na tu su misiju, recimo, poletjeli s otoka Diego Garcia u Indijskom oceanu, a to su udari prilično degradirali mogućnosti hutista da napadaju brodove u Bab-el-Mandebu, govori naš sugovornik. No, operacija po kojoj će se B-2 vjerojatno najviše pamtiti dogodila se prije samo 10 dana. Riječ je o ‘Ponoćnom čekiću‘, udaru na iranska nuklearna postrojenja.
- Američka vojska prvo je iskoristila open source zajednicu da sve prevari. Poslana je jedna formacija prema Guamu, dok je istovremeno, potajice, prava udarna grupa u kojoj je bilo 7 B-2 zrakoplova krenula prema Atlantiku. I oni su imali isključene transpondere. Svi su pratili što se događa u Pacifiku i očekivali udar koji će krenuti s Guama, a dok se o tome razgovaralo, pravi je udar došao s druge strane. Zračni tankeri bili su postavljeni cijelim putem, a u Siriji su se priključili i ostali zrakoplovi, vjerojatno F-18 Growleri za elektronsko ratovanje i F-22 Raptori. A k tome je još i SAD navodno zamolio Izrael da udari na nekoliko meta, dok su sami HARM-ovima čistili put bombarderima do cilja. Natanz su napali s jednim B-2 koji je bacio dvije GBU-57 MOP bombe, dok je na Fordow šest aviona bacilo čak 12 MOP bombi. Riječ je o 13 i pol tona teškim probijačima bunkera, a kakve nema nitko osim SAD-a (ukupno ih možda ima stotinjak), kaže Blaće pa nastavlja.
MiG-29 i kako ‘odumire‘ u Ukrajini
- U udaru na Fordow, kako su Amerikanci objasnili, ciljana su dva ventilacijska otvora. Prva bomba bila je namijenjena da probije betonski pokrivač koji je skrivao te otvore (jedan glavni i dva sporedna otvora). Sve ostale bombe uletjele su u glavni ventilacijski otvor, njih ukupno pet po otvoru. Prema dostupnim snimkama, čini se da nijedna nije promašila i da su pogodile mete promjera od jednog metra, kaže Blaće i dodaje kako su Iranci ipak, po svemu sudeći, prije napada izvukli iz postrojenja oko 400 kilograma urana obogaćenog do 60 posto. Moguće je da su kamioni spasili i neke od centrifuga, smatra.
- Šteta je sasvim sigurno nastala, to je i sam Iran priznao. Pitanje je u kojem se roku te ili bolje centrifuge mogu opet napraviti i zakopati još dublje, kaže.
Na samom kraju emisije Blaće ističe da B-2 SAD-u pružaju sposobnost koju nema ni jedna druga vojska svijeta i da su im se vjerojatno isplatili, budući da su neke situacije riješili brže i uz puno manje gubitke.
- Njihov nedostatak je da su enormno skupi. No, sama činjenica da je njihov nasljednik, B-21 Raider, konceptualno vrlo sličan, pokazuje se da je dizajn bio dobar. O samom B-21 znamo malo, znamo da su manji, vjerojatno s većim dometom i očekuje se da imaju iduću generaciju stealtha i kompjuterizacije. Oni bi trebali zamijeniti sve američke bombardere, a hoće li tako ostati - vidjet ćemo.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.
Komentari
0