Hamas nije teroristička skupina koja slučajno djeluje iz Gaze. To je de facto vlada tog tragičnog komadića zemlje koja ima premijera, regionalne guvernere i civilne upravitelje. Kada je Hamas pokrenuo masakr izraelskih civila, namjerno je započeo rat. Nekoliko sati nakon te grozote, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je objavio da je Izrael u ratu.
Kritičari Izraela govore kao da je Pojas Gaze još uvijek pod izraelskom jurisdikcijom te da je Izrael izravno odgovoran za dobrobit svog naroda. No, Izrael je u stanju rata s neprijateljskim susjedom. Iako mora poštivati Ženevsku konvenciju i težiti smanjenju civilnih žrtava, njihov primarni cilj je pobjeda, piše The Telegraph.
Nemoguće je uništiti neprijateljsku infrastrukturu bez opasnosti od kolateralnih žrtava. To je ono što ratove čini toliko groznima i zbog čega bi trebali biti kažnjeni oni koji ih započinju.
Izrael napada teritorij kojem nedostaju snage, nema ratnih brodova i vojnih zrakoplova. No, pogleda li se iz izraelske perspektive, zlo tijekom proteklog vikenda je razotkrilo zastrašujuću ranjivost. Najgora noćna mora Izraela je rat na tri fronta: protiv Hamasa na jugu, Hezbollaha na sjeveru i oružani ustanak na Zapadnoj obali, a sve to podupiru Sirija i Iran. Izraelci znaju što bi preokret značio - to su vidjeli iz užasa u kibucima.
Apologeti tvrde da je Hamas odustao od plana ubijanja svih Židova te iako Pakt iz 1988. nije službeno ukinut, više ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. No, dok je Hamas prošlog vikenda sustavno ubijao mlade na festivalu, vidjeli smo što točno znače riječi da ‘će se Židovi skrivati iza kamenja i drveća‘. Ubili su njih 260.
Kada se Izrael povukao iz Gaze 2005. godine, cilj je bio učiniti lokalne vlasti odgovornima u svakom smislu.
Zračna luka je bila spremna, planiran je i veliki kasino. Gaza ima jedne od najboljih uvjeta za surfanje na Mediteranu. Moglo bi se pomisliti da je s povlačenjem trebalo biti drugačije, da novi teritorij nije nikada imao prilike razviti ekonomske veze s ostatkom svijeta. No, umjesto izgradnje povjerenja kako bi granične kontrole bile olakšane, Gaza je počela projektilima gađati svog susjeda.
Napušten je i plan za kasino. Vodovodne cijevi koje je osigurala međunarodna zajednica pretvorene su u raketne bacače. Prošlotjedni cilj Hamasa imao je za cilj zaustaviti približavanje Izraela i njegovih arapskih susjeda, i u tome je uspio. Saudijska Arabija, koja je bila na rubu normalizacije odnosa s Izraelom, sada se povukla.
Nasilje je katastrofa za Izraelce i Palestince, no pobjeda je za ajatolahe, kao i za ruske saveznike Irana, oduševljene mogućnosti da bi zaljevske države mogle smanjiti svoju prodaju energije kao znak solidarnosti s Gazom. Bivši šefovi MI6 i Mossada su pozvali Izrael na oprez jer se boje da su Hamasova zlodjela namjerno osmišljena kako bi izazvala pretjeranu reakciju.
U svakom slučaju, Hamas zna da bi i gubitak mogao biti neka vrsta pobjede. Svaki dan trajanja sukoba riskira udaljavanje Zapada, ne samo od muslimanskih zemalja, već i šire od zemalja u razvoju. Alarmantno je to, piše The Telegraph, da neki od najluđih glasova dolaze sa samog Zapada. Jasno da je legitimno stati na stranu Palestinaca. Nešto nije u redu s onima koji nemaju suosjećanja s nevoljom tog naroda koji je izložen nesreći za nesrećom.
No, gomile ljudi koje su izašle na europske i arapske ulice nisu prosvjedovale u ime Palestinaca. U tom trenutku nije bilo izraelskog odgovora. Oni su slavili ubojstva Izraelaca. U takvim je trenucima njihova tvrdnja da se brinu za ljudska prava - laž. Ne radi se o jednakom tretmanu Palestinaca, niti o različitim crtama na karti, već o slavljenju smrti civila.
Kada viču ‘Slobodna Palestina‘, oni misle: oslobođena od Židova, piše The Telegraph i dodaje: naučili smo već koliko je otrovan program dekolonizacije. To huška ljude jedne protiv drugih na najprimitivniji mogući način. U svijetu zamišljenom kao piramida privilegija, Židovi se smatraju prebijelima i preuspješnima. Za neke, to ih čini metama.
Mirovni proces koji Hamas ne voli dobio je ime po Abrahamu. U Knjizi postanka on je zaustavljen prije nego što je žrtvovao svojeg sina Izaka. U Kuranu je to njegov sin Ishmael. U svakom slučaju, tada su se vjere složile da je žrtvovanje djece nešto strašno.
Sada Hamas, nezadovoljan ubojstvima beba, objavljuje videosnimke sa zarobljenom djecom koje drže kao živi štit. Ako se ne možemo složiti da ih takvo ponašanje stavlja izvan svih uobičajenih razmatranja ljudske pristojnosti, zaista smo izgubljeni, piše Daniel Hannan za The Telegraph.