Nekoliko zaključaka nakon što su objavljeni nepotpuni rezultati izbora:
Aleksandar Vučić je dobro odradio zadatak, svjestan da je popularniji od svoje stranke, SNS, pa je kampanju personalizirao. Njegova retorika prijetnje Srbiji sa svih strana, Srbije kao žrtve cijelog svijeta, demonizacije kosovskog političkog vodstva te predstavljanje sebe kao jedinog zaštitnika Srbije i Srba homogenizirala je cijeli politički spektar desnog centra i desnice. Ako ne dođe do većih potresa, moći će, konačno, formirati vladu bez koalicijskih partnera koje možda uzme u vladu kako bi pokazao potrebu za širim jedinstvom, ali ga više neće moći ucjenjivati.
Ivica Dačić je gubitnik izbora jer je njegova parola “Premijer Srbije” alijenirala dio birača. Njegova stranka ima stabilno biračko tijelo, ali nije u stanju nigdje povećati postotak. Ako ga Vučić pozove u vladu, morat će biti krotak.
Radikalno desne stranke su izgubile bitku, Vučić ih je pregazio neprestanim forsiranjem prijetnje otadžbini te žrtve koju podnosi. Dio desnog biračkog tijela je njegovu poruku da će opozicija uništiti državu, što se primarno odnosilo na lijeve opcije, projicirala i na desne pa je odlučila stati uz Vučića kao “dokazanog“ branitelja “srpske stvari”.
Srbija protiv nasilja je pokazala da postoji prostor opoziciju režimu, ali državni je aparat napravio sve da im smanji mogućnost utjecaja na javnost. Pitanje je kako će se ta lista dalje razvijati, ali mogla bi, ako bude dovoljno mudrosti, prerasti u snagu koja bi za koju godinu postala stvarnom prijetnjom Vučiću. Za to će trebati više medijskog prostora i ulazak u sraz s Vučićem oko Kosova nudeći drukčija rješenja koja bi javnost prihvatila. Vrlo je upitno je li to moguće.