Majka trojice sinova i jedne kćeri, koja je s djecom i suprugom živjela nadomak Srebrenice, odahnula je kada je 11. srpnja stigla u Potočare, gdje je bila baza Ujedinjenih naroda, piše detektor.ba.
Do tada su njezin najstariji sin i suprug, u pokušaju da stignu do Tuzle, već krenuli kroz šumu s drugim muškarcima.
Ona je u Potočarima s dvojicom sinova i kćeri dva dana pokušavala ući u konvoje i pobjeći iz Srebrenice, koju su zauzele snage Vojske Republike Srpske.
“Pomislila sam u sebi, hvala Bogu”, kazala je ona kao zaštićena svjedokinja DD.
“Nakon svega što sam vidjela, nakon što sam vidjela kako se ljudi odvajaju, stalno sam zahvaljivala Bogu jer se činilo da smo prošli – ja, moja djeca i ovi naši prijatelji”, ispričala je na suđenju zaštićena svjedokinja DD.
Ali, jedan vojnik je izdvojio njezina sina.
“I onda sam ih molila, preklinjala sam ih. Zašto ga odvodite? Rođen je 1981. godine”, prepričavala je sjećanja pet godina poslije.
Čvrsto ga je držala, ali vojnik ga je uhvatio za ruku i odvukao na lijevu stranu. Njezin sin se potom okrenuo i zamolio da mu čuva torbu.
“To je bio posljednji put da sam mu čula glas”, ispričala je svjedokinja 26. srpnja 2000. godine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, piše detektor.ba.
Na njezin iskaz su se pozivale i sutkinje koje su donijele prvu presudu za genocid u Srebrenici bivšem generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću.
Krstić je bio zapovjednik Druge romanijske motorizirane brigade do rujna 1994. godine. Nakon toga je bio načelnik Stožera Drinskog korpusa VRS-a, da bi u lipnju 1995. godine bio unaprijeđen u čin general-bojnika.
Početkom studenoga 1998. godine protiv njega je podignuta optužnica za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja na osnovi njegove uloge u događajima u i oko enklave Srebrenica između 11. srpnja i 1. studenoga 1995. godine.
On je 2004. osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici. Ovom presudom postao je prvi Europljanin osuđen za genocid pred nekim međunarodnim sudom nakon Nürnberškog procesa za zločine nacista u Drugom svjetskom ratu.
U prvostupanjskoj presudi Krstiću, Vijeće je zaključilo da su zbog vjerske pripadnosti i plana etničkog čišćenja enklave, “bosanski Muslimani ubijani i nanošene su im teške povrede”. Sutkinje su nazvale smišljenom odluku da se muškarci ubiju i zaključile da je postojala svijest o posljedicama onemogućavanja opstanka bosansko-muslimanskog stanovništva Srebrenice.
“Drugim riječima, s etničkog čišćenja prešlo se na genocid. Vijeće se stoga uvjerilo da je van svake razumne sumnje u Srebrenici počinjen zločin genocida“, navedeno je.
Ova i ostale presude su temelj međunarodne kaznene pravde i odigrale su ključnu ulogu u utvrđivanju istine i odgovornosti za zločine tijekom sukoba 1990-ih, uključujući i genocid, navode za Detektor iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, nasljednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, piše detektor.ba.
Rad MKSJ-a i Mehanizma bio je od suštinske važnosti za izvođenje visokorangiranih počinitelja pred lice pravde i za utvrđivanje činjenice da se genocid dogodio u Srebrenici u srpnju 1995. godine, što je sudski potvrđeno i od strane Međunarodnog suda pravde, navode iz Mehanizma.
U Haagu je za genocid i druge zločine počinjene u i oko Srebrenice osuđeno, uz Krstića, još 17 osoba. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ljubiša Beara.
Priznanja ili isprike iz koristi
Krstić još uvijek služi kaznu u Estoniji, a više puta mu je odbijen zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu.
U posljednjem zahtjevu iz 2024., Krstić je prihvatio odgovornost i napisao da je pomagao i podržao zločin protiv čovječnosti kroz sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu da se prisilno uklone bošnjački civili iz Potočara, da je sudjelovao u stvaranju humanitarne krize koja je prethodila prisilnom premještanju žena, djece i starijih iz Srebrenice, znajući da su civili izloženi ubojstvima, silovanjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima.
“Prihvaćam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine, gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u srpnju 1995., da sam pomogao i podržao genocid tako što sam znao da neki članovi Glavnog stožera imaju namjeru počiniti genocid”, rekao je Krstić u pismu.
Za razliku od Krstića, zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu Vinka Pandurevića je udovoljeno. On je izrazio žaljenje što nije učinio više da bi spriječio stravične događaje, upućujući žrtvama iskrenu ispriku.
Sud u Haagu udovoljio je i zahtjevima Momira Nikolića, Dražena Erdemovića i Dragana Obrenovića. Oni su tijekom suđenja priznali krivnju.
Momir Nikolić je u svibnju 2003. godine sklopio sporazum o priznanju krivnje s tužiteljstvom, te pristao svjedočiti i u drugim suđenjima koja su u vezi sa Srebrenicom. Svjedočio je i na suđenju protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, s kojima je bio i optužen.
“Iskreno želim da pred ovim časnim sudom i javnim mnijenjem, a posebno bošnjačkim, izrazim svoje duboko i iskreno žaljenje i kajanje zbog zločina koji se dogodio i da se ispričam žrtvama, njihovim obiteljima i bošnjačkom narodu zbog svog sudjelovanja u tom zločinu,” naveo je Nikolić u svom priznanju.
Tvrdio je da svojim priznanjem želi doprinijeti istini o Srebrenici i njezinim žrtvama.
Erdemović, kao prva osoba koja je priznala krivnju, kazao je da mu je žao svih žrtava, te da zbog njih mora priznati i svoju krivnju.
Obrenović je u svom svjedočenju naveo da njegovo priznanje skida odgovornost s njegova naroda i da će mu biti drago ako ono može doprinijeti pomirenju ljudi u BiH, piše detektor.ba
“Bit će mi drago ako ovo moje svjedočenje pomogne obiteljima žrtava da ih poštedim ponovnog svjedočenja i ponovnog prolaženja kroz sve boli koje bi sigurno morali proći prilikom tih svjedočenja. Želja mi je da ovo moje svjedočenje pomogne da se ovo nikad i nigdje više ne dogodi”, kazao je Obrenović tijekom svjedočenja.
Murat Tahirović, predsjednik Udruge žrtava i svjedoka genocida, danas smatra da su izjave u zahtjevima za prijevremeno puštanje na slobodu bile riječi bez iskrenog značenja.
“Mi smo napravili analizu i onda smo došli do podataka da se svaki od njih, bez izuzetaka, nakon puštanja na slobodu, vratio onom stavu koji su imali prije zahtjeva za puštanje na prijevremenu slobodu”, kaže on dok tvrdi da optuženi nisu govorili istinu.
Ovu analizu predstavnici žrtava su predali Haškom sudu koji ju je uzeo u razmatranje kod odlučivanja o zahtjevima optuženih za izlazak na slobodu.
Utvrđivanje genocidne namjere kao praksa za ostala suđenja
U srpnju 1995. godine Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podigao je optužnice protiv 24 osobe, među kojima su bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Optužnice protiv njih, kao izravno odgovornih za zvjerstva u srpnju 1995. nad stanovništvom bosanskih muslimana u zaštićenoj zoni Srebrenica, podignute su ponovno 16. studenoga 1995. godine.
Njih je potvrdio sudac Fouad Abdel-Moneim Riad, navodeći da dokazi koje je podnijelo Tužiteljstvo opisuju scene nezamislivog divljaštva gdje su na tisuće muškaraca pogubljeni i zatrpani u masovne grobnice, na stotine živih sahranjenih muškaraca, muškarci i žene sakaćeni i zaklani, djeca ubijana pred očima svojih majki, djed primoran da jede jetru svog unuka.
“Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti”, naveo je sudac Riad.
Nakon što je optužen, Mladić je 16 godina bio u bijegu. U Srbiju se odselio 1997., a pripadnici srbijanske Specijalne jedinice policije uhitili su ga 26. svibnja 2011. godine u selu Lazarevo. Tada je izručen Haagu, a suđenje mu je počelo godinu dana kasnije.
On je, kao bivši zapovjednik Glavnog stožera VRS-a od 12. svibnja 1992. do barem 8. studenoga 1996., osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.
Sličan scenarij nedostupnosti pravosuđu odigrao se i s Radovanom Karadžićem, bivšim predsjednikom Republike Srpske, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u BiH.
U trenutku uhićenja Karadžić je živio pod lažnim imenom Dragan Dabić, koji je prakticirao takozvanu bioenergetsku medicinu. Živio je u stanu u naselju Novi Beograd i uhićen je u autobusu javnog prijevoza.
U presudama Mladiću i Karadžiću je, između ostalog, dokazivana i genocidna namjera.
Jasno je utvrđeno da, kada se osuda za genocid zasniva na namjeri da se “djelomično” uništi grupa, to mora biti znatan dio te cijele zaštićene grupe, navodi se u presudi Karadžiću u kojoj se poziva na mišljenje Vijeća iz presude Krstiću.
U presudi Krstiću je naznačeno da namjera da se grupa uništi “kao takva” čini genocid izuzetno teškim zločinom i po njoj se on razlikuje od drugih teških kaznenih djela, primjerice, progona kao zločina protiv čovječnosti.
“Izraz ‘kao takva’ vrlo je značajan jer pokazuje da je za zločin genocida nužno postojanje namjere da se uništi skupina ljudi koji imaju određeni grupni identitet na osnovi nacionalne, rasne, etničke ili vjerske pripadnosti”, navodi se u presudi te dodaje da “činjenica da su članovi Glavnog stožera Vojske Republike Srpske planirali ubojstva muških zarobljenika – u potpunosti svjesni štetnih posljedica koje to može imati po opstanak zajednice bosanskih Muslimana u Srebrenici – dodatno ide u prilog zaključku da su pokretači ove operacije imali zahtijevanu genocidnu namjeru“.
Presudama je utvrđeno da je u srpnju 1995. ubijeno između 7.000 i 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i njezine okoline, kao i da je veliki broj žena, djece i starijih osoba prisilno preseljen. Žrtve su nakon egzekucija bile pokopane u primarnim grobnicama, a kasnije su iskopane i ponovno pokopane u sekundarnim grobnicama, tijekom rujna i listopada 1995. godine, o čemu su pred sudom u Haagu, a kasnije i u BiH, izvedeni brojni dokazi.
Suđenja u Bosni i Hercegovini te donošenje presuda za genocid i druge zločine u Srebrenici, Azra Miletić, bivša sutkinja Državnog suda, ne vidi mogućim bez sudske prakse Haškog tribunala.
Ona navodi da sudska praksa nije izvor prava, ali je bitan faktor kada se uspoređuju činjenične i pravne situacije.
“Haški tribunal je gradio svoju sudsku praksu na koju smo se mi u početku najviše osvrtali jer nismo imali drugog izvora prava vezano za ratne zločine. Vi znate da mi ranije nismo nikada sudili takva djela”, kaže Miletić i podsjeća da je ona bila prva domaća sutkinja u drugostupanjskom vijeću s dvoje stranih sudaca.
Prisjeća se da je bilo potrebno da se više predmeta završi drugostupanjski da bi se smatrali relevantnom sudskom praksom.
Zločini u Branjevu
Nakon što je 2006. godine optužen u Haagu za genocid, zločin protiv čovječnosti i povrede zakona ili običaja rata, Milorad Trbić je pred Sudom BiH optužen po proširenoj optužnici Državnog tužiteljstva.
On je, u svojstvu pomoćnika načelnika sigurnosti Zvorničke brigade VRS-a, pomagao u rukovođenju četom Vojne policije, za vrijeme događaja u Srebrenici u srpnju 1995. godine.
Njegov predmet je prvi ustupljen vlastima BiH na daljnje procesuiranje. Pred Državnim sudom je osuđen na 20 godina zatvora i nalazi se na izdržavanju kazne.
Sud BiH je proglasio Trbića krivim da je od 10. srpnja do 30. studenoga 1995. godine sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu i operacijama hvatanja, zatvaranja i pogubljivanja Srebreničana, te prikrivanja njihovih tijela.
Suđenje Trbiću trajalo je od studenoga 2007. godine do veljače 2015. godine, kada mu je izrečena pravomoćna presuda. Prema podacima koje je skupio Detektor, suđenja za genocid i druge zločine u Srebrenici pred domaćim i međunarodnim sudovima trajala su u prosjeku pet i pol godina.
Najduže suđenje zbog ponavljanja postupka pred MKSJ-om trajalo je 15 godina – protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših čelnika Službe državne sigurnosti Srbije. Oni su, između ostalog, osuđeni i za ubojstvo šest bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice koje su u srpnju 1995. godine počinili pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni“ u mjestu Trnovo.
Osim Trbića, pred Sudom BiH su za genocid osuđeni i Radomir Vuković, Aleksandar Radovanović, Branislav Medan, Brano Džinić, Slobodan Jakovljević, Milenko Trifunović, Mendeljev Đurić, Željko Ivanković, Slavko Perić i Ostoja Stanišić.
Najdužu kaznu zatvora – 35 godina – Sud BiH je izrekao Francu Kosu, osudivši ga za kazneno djelo zločini protiv čovječnosti.
Kos je u ovom predmetu svjedočio u svoju obranu, a Sud u presudi navodi da je on obznanio jedan broj činjenica koje nisu bile poznate ranije, te iskazao kajanje za ono što je učinio.
U svjedočenju je naveo da je predvodio grupu koja je ubijala muškarce na Branjevu, gdje je aktivno sudjelovao u strijeljanjima i “ovjeravao” ranjene.
“Ljudi koje su dovozili su imali vezane oči, neki su jaukali, neki mumljali, neki su psovali, ali u globalu su mirno išli do mjesta likvidacije“, naveo je Kos u svom svjedočenju.
Prema presudama, na Branjevu je 16. srpnja ubijeno oko 800 ljudi, pri čemu je utvrđeno da su 17. srpnja pripadnici Inženjerijske čete Zvorničke brigade sudjelovali u iskopavanju masovnih grobnica na ovom mjestu.
Sud BiH je za druge zločine u Srebrenici osudio još 13 osoba na 186 godina zatvora.
Trenutačno se pred ovim sudom vodi pet predmeta za zločine u Srebrenici. Jedan od njih bio je u pauzi tri godine zbog nemogućnosti optuženog Mileta Kosorića da sudjeluje u procesu.
Kosorić je optužen da je, u svojstvu zapovjednika Vlaseničke brigade VRS-a, s pripadnicima ove jedinice zaustavljao vozila u mjestu Luke i od civila oduzimao novac i zlato, te ih upućivao prema Kladnju.
Pripadnici Vlaseničke brigade su, kako se navodi u optužnici, odvajali žene i silovali ih, a u noći s 13. na 14. srpnja 1995. godine u Mršićima je strijeljan 21 zarobljeni muškarac.
Od kraja 2023. godine pa do sredine 2025. godine Tužiteljstvo BiH je podiglo četiri optužnice protiv 22 osobe. Optužnice se odnose na događaje u mjestu Bišina, Kozluk, Orahovac i Milići.
Ibro Bulić, bivši državni tužitelj, smatra da i dalje postoji potreba da se crpe utvrđene sudske činjenice, ali da vrijeme nije dobar saveznik u procesuiranju ratnih zločina.
“Moj dojam je da će sve teže i teže biti pronalaziti dokaze i procesuirati ostatak osoba koje su uključene u genocid”, kaže Bulić.
Tahirović naglašava da je potrebno ozbiljnije pristupiti procesuiranju ratnih zločina i ne vjeruje u manjak svjedoka, s obzirom na odluke Haškog tribunala u kojem postoje dokazi, i na osnovi kojih bi se mogle pokrenuti istrage.
“Dokazi se mogu koristiti. Oni su postali sudska praksa, pitanje je samo volje i želje da se to pokrene”, kaže Tahirović.
Za bivšu sutkinju Miletić suđenja idu sporo, a optužnice su manje kvalitetne.
“Kad imate lošu optužnicu, nema kvalitetnog suđenja. Ja odmah vidim što nije opisano. Kad djelo ne opišete, ne možete ni dokazivati tijekom postupka”, kaže Miletić o manjkavosti trenutnog procesuiranja ratnih zločina.
Bježanja optuženih za genocid
Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i Rezidualni mehanizam okončali su svoj rad na predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njihov zadatak sada je da podrže pravosuđe da urade svoj dio posla, naveo je u ranijem posjetu BiH tužitelj Serge Brammertz.
“Budući da ustavi tih zemalja zabranjuju izručenje svojih državljana drugim zemljama, ne postoji nikakva mogućnost da oni budu izručeni i procesuirani ovdje za djela koja su počinili. Jedini način da se zadovolji pravda u ovim slučajevima jest da se ustupi kazneno gonjenje onim zemljama u kojima se nalaze osumnjičeni”, kazao je Brammertz osvrćući se na boravak optuženih za ratne zločine u drugim zemljama.
Milomir Savčić, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske (BORS), 2021. godine postao je prvi optuženi za genocid u Srebrenici koji je u tijeku postupka postao nedostupan.
Nakon što je Savčić negirao krivnju za navode iz optužnice kojima ga se tereti da je, u svojstvu zapovjednika 65. zaštitnog motoriziranog puka Glavnog stožera VRS-a, planirao, zapovijedao i nadzirao aktivnosti podređenih prilikom zarobljavanja više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti na području Nove Kasabe, te njihova nezakonita zatočenja, zlostavljanja i ubojstava, pred Sudom BiH započelo je suđenje.
Kada je Savčiću, zbog nepoštivanja izrečenih mjera zabrane, određen pritvor, on je pobjegao, a za njim je raspisana međunarodna tjeralica. Pretpostavlja se da je otišao u Srbiju.
U Srbiji se nalazi značajan broj osumnjičenih i optuženih za ratne zločine, što onemogućava njihovo daljnje procesuiranje. Na praksu podizanja optužnica protiv osoba nedostupnih bh. pravosuđu ukazala je ranije i sutkinja Joanna Korner u svoja dva izvješća o procesuiranju ratnih zločina u BiH. Ona smatra da se podizanjem optužnica protiv nedostupnih nepotrebno troše resursi koji su mogli biti iskorišteni za istragu i procesuiranje počinitelja koji još uvijek nisu stigmatizirani kao ratni zločinci.
Ona je navela da se u slučaju saznanja da osumnjičeni nije na području BiH, predmet treba ustupiti prije podizanja optužnice.
Domaći tužitelji nisu se složili s ovom ocjenom, uz obrazloženje da je važno podignuti optužnicu za svaki zločin, zbog žrtava i činjenica.
U predmetima koji su do sada ustupljeni Srbiji za zločine počinjene u Srebrenici doneseno je šest presuda.
Brano Gojković, nekadašnji pripadnik Desetog diverzantskog odreda VRS-a, u Srbiji je osuđen na 10 godina zatvora nakon što je priznao krivnju i sklopio sporazum za ubojstva više stotina Srebreničana na Vojnoj ekonomiji Branjevo 16. srpnja 1995.
Kos je za ovaj zločin u BiH osuđen na 35 godina, Stanko Kojić na 32, Zoran Goronja na 30, a Vlastimir Golijan na 15 godina zatvora.
U Srbiji su na ukupno 53 godine zatvora osuđeni i nekadašnji pripadnici “Škorpiona” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić.
U srbijanskoj presudi se navodi da su ubojstva Srebreničana kod Trnova izvršena za vrijeme “građanskog rata u tadašnjoj Republici BiH, vođenog između pripadnika oružanih snaga srpske, hrvatske i muslimanske nacionalnosti”.
Za ubojstva Srebreničana počinjena oko Trnova u Hrvatskoj su osuđeni bivši pripadnici “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović na po 15 godina zatvora.
Snimka ubojstava koje su počinili “Škorpioni”, koja je postala dostupna javnosti 2005. godine, i dalje je jedan od najpotresnijih dokaza o zločinima u Srebrenici i dio kolektivnog sjećanja u BiH, ali i Srbiji, na okrutnost ubojstava koji su činili genocid.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....