Raste strah od mogućeg kinesko-tajvanskog vojnog sukoba, a rastu i tenzije između Kine i SAD-a, naročito nakon što se tajvanska predsjednica Tsai Ing-wen sastala s američkim predsjednikom kongresnog Zastupničkog doma Kevinom McCarthyem 5. travnja.
Oružjem se sve glasnije zvecka još otkako je Rusija preokrenula invaziju na Ukrajinu i izravan diplomatski sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama, a Peking sve promatra s jasnim ciljem. Naime, baš poput rusko-ukrajinskog rata, Kina na SAD sve više gleda kao na glavnog neprijatelja koji bi joj mogao odmoći u nastojanjima da dobije ono što želi, piše Foreign Policy u opsežnom izvještaju.
Parazitiranje na krvavom ratu
U njemu navode kako brojne studije pokazuju da Peking pomno prati događanja u Ukrajini kako bi izvukao lekciju što učiniti odluče li se za vojni sukob s Tajvanom. No, pritom se ne baziraju samo na ruske i ukrajinske vojne taktike, već na ruske diplomatske taktike usmjerene protiv Zapada. Također i vice versa, jer uzimaju u obzir (još nesagledive) ekonomske posljedice koje će Rusija imati zbog međunarodne izolacije i sankcija nametnutih zbog napada na Ukrajinu. Drugim riječima, Kina pomalo parazitski promatra krvavi rat razmatrajući što bi od postupaka s neke strane moglo biti ključno u osvajanju toliko željenog Tajvana.
List ističe kako je ruska invazija na Ukrajinu demonstrirala dva izuzetno važna elementa američke strategije. Prvi je apsolutna i trenutna pomoć Ukrajini kroz pošiljke oružja i logističku podršku, kao i kroz druge vrste političke i ekonomske pomoći. Ta je pomoć mnogočemu doprinijela produljenju krvavog sukoba, a SAD i NATO pomalo iscrpljuju svoje mogućnosti iako svakodnevno povećavaju isporuke oružja i druge vrste pomoći napadnutoj zemlji. To je imalo samo djelomičan uspjeh jer je usporilo rusko napredovanje, no Moskvu je također uvjerilo kako solidarnost Zapada prema Ukrajini neće moći tako lako slomiti.
Kineski predsjednik Xi Jinping, navodi se u analizi, mora u računicu uzeti potencijal američke vojne pomoći Tajvanu ako se Kina odluči na presudni korak - krenuti u sukob. Značilo bi to da bi Tajvan dobio golemu vojnu, ekonomsku i diplomatsku podršku od svih saveznica SAD-a, ali ne samo NATO-a nego i Japana i Australije. Dugotrajan rat bio bi noćna mora za Kinu, jer osvajanje Tajvana nije samo jednostavna invazija na otok. Sada je to igra na "sve ili ništa" u geostrateškom smislu.
Drugi važan element američke strategije koji se otkrio rusko-ukrajinskim ratom je posvemašnja međunarodna izolacija Rusije u međunarodnoj zajednici. To se, doduše, pokazalo mnogo kompliciranijim i manje učinkovitim no što je SAD očekivao. Iako su Sjedinjene Američke Države i Europska Unija složno nametnule sankcije Rusiji, kao i odmaknule se od ruskih energetskih tokova kao izvora prihoda za rusku vojsku, neke zemlje po tom pitanju nisu bile toliko učinkovite . Kina, Indija, zaljevske države, pa čak i Turska kao članica NATO-a štoviše su osnažile svoje ekonomske veze s Rusijom, što je omogućilo Kremlju da izbjegne potpuni politički i ekonomski kolaps i da nastavi svoje krvoproliće u Ukrajini. Dakle, plan posvemašnje izolacije je, moglo bi se reći, gotovo propao.
Nemoć Zapada dokazala se na Krimu
No, u analizi FP-a je zanimljiva činjenica koja daje naslutiti da je invazija na Ukrajinu logistički i ekonomski dugo pripremana, Naime, Rusija je prije desetak godina počela značajnije osnaživati svoje ekonomske veze s istočnim zemljama, još od 2014. što se zapravo može uzeti kao stvarni početak rusko-ukrajinskog rata.
Aneksija Krima pokazala je svu nemoć zapadne diplomacije, ali je istovremeno došlo i do golemog porasta gospodarske suradnje između Rusije i Kine, naročito u energetskom sektoru, izgradnjom Sibirskog plinovoda. Rusija se također izravno, vojno, uključila u rat u Siriji i to u korist režima Bašira al-Asada, čime je zauzela časno mjesto u zajednici bliskoistočnih zemalja. Ujedno je Putinov režim pametno gradio i sigurnosne te druge diplomatske odnose s državama diljem Afrike i Južne Amerike koje nisu sklone Zapadu. Sada je očito, ruski diktator tražio je saveznike.
Bio je to, kako izgleda, pametan potez jer je Rusija daleko manje izolirana nego što su to Amerikanci očekivali, unatoč brutalnoj invaziji na drugu, suverenu i međunarodno priznatu zemlju. Moskva, doduše, ima vrlo malo službenih saveznika u ratu protiv Ukrajine, a i oni nisu baš "na glasu", poput Bjelorusije i Irana, ali problem su neslužbena savezništva jer se brojne zemlje ne usude odreći svojih stečenih ekonomskih veza s Rusijom kao još uvijek ipak veoma moćom gospodarskom silom.
Kina svoj "pakleni plan" gradi upravo na ovim činjenicama ali je donekle usvojila i zapadne doktrine pa Tajvan umjesto vojno namjerava slomiti ekonomski - uplitanjima u morske teretne prijevoze, manipulirajući tajvanskim lancima opskrbe kroz upućivanje brodova u druge luke i beskrajnim inspekcijama teretnih brodova. Ruski rat pokazao im je da je ekonomski udar najsnažniji.
Šah ili mat
No, dogodi li se i oružani sukob, ruski slučaj pokazao je Kini da je korisno uz sebe imati premda i pritajene partnere koji će, pod okriljem neutralnosti, nastaviti financirati gladnu vojnu industriju. Kina je tu kampanju započela također prije deset godina, no sada je pojačavaju, a situaciji, sa zapadne strane gledano, nimalo nije pomogao posjet Kini francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Kina sve primjetnije stvara bliske odnose s brojnim "antizapadnim" zemljama. Pomogla je u pregovorima između Saudijske Arabije i Irana, energetskim tokovima povezala se s Rusijom, a sve to nije nimalo bezazleno. Naime, Saudijska Arabija ključan je izvoznik nafte, a Rusija glavni izvoznik ugljena i prirodnog plina.
"Kraljica" u ovoj geostrateškoj igri šaha je činjenica da Tajvan 98 posto ovisi o energentima iz Kine. U slučaju bilo kakve operacije, Kina bez problema može računati na Moskvu i Rijad kao ključne partnere u ekonomskom i energetskom pritisku na Tajvan, a sama blokirati dotok energenata Tajvanu iz drugih zemalja kontrolom pomorskih puteva, stavljajući tako Tajvan u šah, ako ne i mat poziciju.