To su Vučićevi psi pokušali ući u Skupštinu - kaže mi maskirani sugovornik kad ga pitam hoće li se to pokušati i četvrtu noć prosvjeda, onu koja je uslijedila nakon mirnog #sedidole četvrtka. “Mislim da naši niti neće”, kaže mi, “oni bježe kućama jer policija i huligani prave kaos.”
U prva četiri dana prosvjeda u Beogradu postalo je jasno je da su skupine prosvjednika dvije: jedna su oni koji su 7. srpnja izašli na ulice spontano i neorganizirano, a druga su oni ubačeni da bi pokušali nasiljem opravdati policijsko nasilje.
S manje prosvjednika, ali i policijskih kordona, petak navečer djelovao je najbrutalnije: kao da su na ulici ostali samo oni spremni na fizičko nasilje. I bilanca je takva. Beograd broji stotine ozlijeđenih, uhićen je 71 prosvjednik. I nije kraj.
A sve je počelo u srijedu, kad su ljudi krenuli ulicama centra Beograda kao poplava do Skupštine, a završili u stampedu, gonjeni suzavcima i šok-bombama do tri ujutro.
“Moje dvoje djece spavalo je u stanu punom suzavca. Stajala sam na terasi s drugom kojem sam oči ispirala fiziološkom otopinom satima, pokušavajući mu spasiti vid, a iznad beogradskog botaničkog vrta bila je magla, gusta magla od suzavca, čulo se gruvanje šok-bombi, čule su se sirene, vrištanje. Odjednom čujem topot konja, stiže konjica. Na RTS-u film o Jackieju Chanu. I pomislim: je li ovo zaista srpanj 2020., Beograd. Slušam topot konja i ostavljam drugove, počinjem se pakirati. Još stignem pobjeći, jer imam mogućnost, i pritom plačem, no ne znam više je li to od suzavca ili zato što osjećam moralnu dužnost da ostanem i borim se protiv autokracije, a imam dvoje male djece, koje moram izvući iz građanskog rata kao roditelj, dugujem im to”, govorila mi je prijateljica dok je opisivala odluku da pobjegne iz atmosfere građanskog rata nakon prve noći prosvjeda.
Građanski rat, građanski rat, građanski rat, ponavljali su mi mnogi od mojih prijatelja, poznanika i nepoznatih ljudi s kojima sam razgovarala tijekom 7., 8. i 9. srpnja, na dane kad se frustracija prelila ispred zgrade Skupštine na način koji nije neobičan za Beograd, ali koji je na tren izgledao drugačije od svih onih prosvjeda koje su Srbi izveli tijekom proteklih nekoliko godina.
Iživljavanje nad narodom
“Gledala sam Vučićevu sjednicu taj dan, tako je počelo. Gledala u nevjerici. Ta presica bila je iživljavanje nad narodom. U 21 sat već se skupilo nekoliko tisuća ljudi ispred Skupštine. Spontano. Sjedila sam s prijateljima na terasi, bili smo revoltirani. Ne samo zbog policijskog sata nego i zbog Vučićeva odnosa prema narodu. On se ponaša kao da je ovo njegova prćija i da je on naš gospodar. On se dere na nas, on donosi sve odluke, on ti kroji život... Znaš kad na službenoj presici kaže - ‘Rekao sam Ani da treba policijski sat’... Stani malo, kojoj Ani? Tko je Ana? Moja susjeda s prvog kata? Tvoja pedikerka? Ili si mislio na premijerku!?! Mene taj odnos vrijeđa. A i izjava ‘Nisam znao da je Muslimanima bitan Bajram’... Vrijeđanje novinara na presicama? Slušala sam ga svih 70 minuta, u šoku, i nakon toga naravno da ćeš izaći na ulicu” kaže, pokušavajući mi objasniti zašto je i kako završila na prosvjedima.
Policijski su se koridori deseterostruko povećali po brojnosti, a i spremnosti od srijede do četvrtka. Ljudi su eksplozivni, spremi na tučnjavu. Prijezir prema vladi manifestira se kao prezir prema policiji.
“Ma bilo je ispred Skupštine ljudi s djecom, sa psima, s bebama, mladih, urbanih ljudi, razumiješ, ali u zraku se već osjećala neka napeta atmosfera. Prijatelj me pogledao i rekao: bit će sranja.”
Tada dolaze ljudi koji izgledaju kao da su civili, pokušavaju ući u Skupštinu. Nastaje kaos. Suzavci, otpor policije, napadi.
“Kasnije, kad smo bježali, kroz stampedo, vikao je: čvrsto me drži za ruku, samo me drži. Povlačila sam se za tu ruku i mislila: to je to, ginemo. Trećeg smo prijatelja izgubili. Ne mogu ti opisati taj osjećaj”, tumači mi Mirta, pacifistica, koja nije sklona impulzivnim reakcijama.
Koga čuvate
“Već oko deset sati stojeći na stubama Skupštine, dobio sam prvi put pendrekom po glavi samo zato što sam prema policiji viknuo: Koga štitite, što čuvate? Nakon pola sata naguravanja mase s policijskim kordonom, policija u civilu počela je masu prskati papar-sprejevima i mislim da je to nešto što nas je isprovociralo da bacamo kante i kamenice. Nakon suzavca i pokreta kordona u svrhu rastjerivanja, s majkom sam pobjegao Bulevarom prema Tašmajdanu. Kako je bila sporija, vratio sam se prema njoj i, vidjevši da joj pendrecima prijete pripadnici policije i ljudi u civilu, za koje mislim da su iznajmljeni huligani, otkinuo sam limenu kantu i zatrčao se na njih s još dvoje-troje prosvjednika. Kada smo je sklonili, nastavili smo nasrtati na policijski kordon i tada me policija pogodila kamenom u lijevo rame. Pao sam na zemlju i pretrpio pendreke i udarce nogama nekoliko policajaca koji su natrčali. Kada sam ustao, dobio sam još jedan udarac u glavu, mislim kamenicom, pao je suzavac pokraj mene i počeo sam povraćati. Osjetivši krv, sjeo sam na pločnik s majkom i promatrao razjarenu policiju koja u desetinama s huliganima bjesomučno tuče i hapsi demonstrante. Prvi put u životu vidio sam da policija svako malo ispaljuje suzavac u meso, u ljude”, priča mi Đorđe, koji se, iako pretučen i sav u modricama, i drugi i treći dan vratio na demonstracije jer, kaže, “diktator se ne svrgava sjedenjem i šutnjom”, aludirajući na činjenicu da su, kako mi govori prijateljica Miona, treći dan prosvjedi izgledali “kao da ih je organizirao Mahatma Gandhi”.
Doista, fotografije koje su mi slali iz Beograda 9. srpnja bile su impresivne, ali potpuno drukčije od agresije koje smo bili svjedoci putem jedne jedine televizije koja je emitirala prijenos uživo (dok je srpska nacionalna televizija emitirala film s Jackiejem Chanom, tijekom čega su Beograđani dobivali batine, bježali kućama, zatvarali se u stanove u strahu od suzavca, stampeda i policije). Neda, profesorica, javila mi se iz stana u centru grada, u koji se tijekom bijega panično zatvorila s prijateljicom: fotografirale su grad prepun suzavca i ljudi koji bježe od policije, slale mi to u panici da će im ukinuti Wi-Fi vezu i doista na tren nestale s veze kako bi u stan pustile nepoznate djevojke čije su oči ispirale satima poslije.
Molim ih da razgovaram s tim djevojkama, misleći da su uplašene, da žele u bolnicu. No, djevojke se smiju. Ništa im više nije važno. Idemo dalje.
“Ustaj, Srbijo”, govore iz kupaonice nepoznatih žena koje su ih spasile. Čuju se vriskovi, vika, detonacije.
Kad god sam bilo koga od svojih sugovornika, tijekom prosvjeda ili iduće jutro, pitala tko je započeo nerede 7. i 8. srpnja, odgovor je bio jednoglasan: umetnuti elementi.
“Nasilje svakako nije bilo spontano. Naročito ne kada se boriš s ovakvom državom u svim njezinim izdanjima i oblicima. Sat vremena nakon izjave nelegitimnog predsjednika Vučića, inicijalno okupljanje na raskrižju kod Skupštine bilo je spontano. I to je jedino bilo spontano. Ubrzo nakon što se revoltirana masa počela okupljati ispred Skupštine, mjesto na samom čelu protesta, ispred skupštinskih vrata, zauzela je organizirana skupina koja se upadljivo razlikuje od običnog naroda i čija profesija definitivno podrazumijeva fizičku spremu. Neki su ih zvali desničarima, neki navijačima, ali meni izgledaju kao pripadnici specijalnih službi ili njihovi suradnici. Može izgledati čudno zašto bi vladar poslao ljude da skandiraju protiv njega, ali objašnjenje je prilično očigledno. To je svojevrsna ulaznica koju moraju platiti da bi nametnuli svoju agendu. Njihovi su slogani pažljivo birani kako bi bili politički bezopasni (‘Vučiću, pederu’), kako bi izazvali podjelu po nacionalnoj osnovi (‘Vučiću, Šiptaru’), kako ne bi imali socijalnu konotaciju i kako se ne bi bavili stvarnim aferama. Dakle, što god je razlog protesta građana (policijski sat, karantena, krađa, korupcija, rušenje Savamale, Jovanjica, Krušik), defokusiranje se vrši ubacivanjem standardnih ispraznih slogana”, govori mi Siniša, glazbenik, koji ima iskustva s prosvjedima još od onih protiv Miloševića u devedesetima. I priznaje da je bacao suzavac natrag na policiju. Pitam ga zašto.
“Ovo su moji, ne znam ni ja koji, protesti po redu. Još 2017. mjesec i pol sam ‘dobošario’ na čelu kolone, ali inercija tih protesta trajala je jako kratko. Dobro sam opremljen za demonstracije, od rukavica, kacige i maski do naočala protiv suzavca. Nikad me stvarno nije bilo frka, ali adrenalin je uvijek prisutan. Poštujem virus i druge ljude oko sebe. Pridržavam se mjera zaštite. Ali, ne bojim se ni korone ni Vučića... Nema razloga za strah. O Vučiću neću govoriti, prije ću pojesti suzavac. Podržavam mirne prosvjede. Sjedio sam treći dan od početka do kraja, mirno, poštovao sam svoje suborce... ali sjedenjem se ne rješava ništa. Nasilu su uzeli vlast u Srbiji, nasilu im je treba oteti natrag.”
Pacijentica za sebe
Dok čekam da mi Pavle kaže što vidi kroz prozor, Ljubomira da javi je li sigurno stigao do Vojvodine, Mirta do otoka, a Jovana do Opatije, dok primam loše fotografije prosvjeda snimljene u brzini, slike prevrnutih kontejnera, live prijenose vikanja na policiju koja djeluje agresivno, ali i izgubljeno, pitam se je li baš moguće da se događa građanski rat i hoće li Vučić koji se javlja iz aviona i laže ostatku Srbije da se ništa posebno ne događa, da su to “samo huligani”, ikada odstupiti s vlasti jer, kao što mi Siniša tumači, a već je pomalo i razvidno što Beograđani misle o njoj, “Brnabić je pacijentica za sebe. Figura koju gura kako tko stigne. Ana je potpuno nebitna u svemu. Ništa se nju ne pita. Vučićeva podguzna muha. Vučić ju je našao i doveo, egzistira kao egzotična stvar u vladinu uredu, omiljen predsjednikov kaskader. Tko ju jebe!”
Iduće jutro, petak. Beograd je čist. Vučić je doveo valjda i Čistoću iz cijele Srbije. Čist kao da se ništa nije dogodilo. Misli, pretpostavljam, da će tako umiriti ostatak Srbije, zataškati prosvjede, ali tko može umiriti Beograd, u kojem je trenutno ratno stanje i, doslovno i metaforički? Moja sugovornica Jelena, koja još nije navršila ni trideset, a u prisilnoj je samoizolaciji u centru Beograda i prosvjede je također promatrala samo kroz prozor, pokušava mi objasniti da je aspekt Covida posve nebitan u cijeloj ovoj priči.
“Vučić se odnosi prema koroni onako kako to njemu odgovara. Kad treba okupiti narod ispred ekrana uoči izbora, pozatvara ga, a kad treba održati izbore, onda ga pusti. Kad treba da se rasparcelirati Košutnjak radi stambenih jedinica i poslovnih objekata, ponovo nas zatvori na vikend. Bojim se da naš predsjednik virus tretira kao šahovsku figuru koja mu omogućava da zaobiđe pješake.”
Sve tri noći Mirta, Strahinja i Lena šalju mi snimke da bi me podsjetile kako je Vučić ismijavao koronu na početku. Petak je opasan, pa se prosvjednici odlučuju za drugi put. Nakon krvavog iskustva četvrtka, sada znaju da su ulice pune policije. Dok 9. srpnja sjede mirno ispred Skupštine, stižu više tipkati, pa mi pišu kako vjeruju da mladost Beograda može promijeniti Srbiju.
“Ovo nije protest protiv epidemioloških mjera. Beograd i Srbija su u travnju i svibnju bili zatvoreni konstantno, ponekad cijeli vikend, a katkad i više od toga. I svi su se toga pridržavali i poštovali mjere. Ovo je reakcija na odluke vlasti koje su odjednom, početkom lipnja, ukinule sve mjere i nakon toga organizirale izbore. Osim toga, ovaj protest ima veze i s tim što je ljudima dosta medijske cenzure, bahatosti političara (vladajućih i nevladajućih), kontradiktornih izjava kriznog štaba za Covid-19 i na kraju cjelokupnog stanja društva u posljednjih deset godina. Revolucija s ciljem je rješenje i, slažem se, pitanje je tko može voditi Beograd prema tom cilju. Mislim da ovi prosvjedi imaju smisla jer kad je donesena mjera zatvaranja studentskih domova, prosvjedi su tu odluku uspjeli povući.”
Kakva je bila struktura prosvjednika ovih dana, pitam svoje sugovornike.
“Žene, djeca, muškarci, kućni ljubimci, visoki, niski, mršavi, puniji, mršaviji, s dugom i kratkom kosom - dakle, normalan, pristojan i ogorčen narod ove zemlje. Mi smo se uspjeli skloniti prije fizičkog nasilja. Izlazit ću svaki dan prosvjeda, bez obzira na nasilje kojem sam poslije svjedočio na društvenim mrežama. Osjećaj u zraku je neobjašnjiv, i to već mjesecima. Nezadovoljstvo traje godinama i do ovoga je moralo doći. Ljudi nisu ovce, Beograd nije bez interneta i struje. Beograd ima izbor i na nama je da to iskoristimo, kao što je na nama da na sve načine obavještavamo ljude koji ne znaju što se događa u Beogradu o tome. Prvi i drugi dan budili su optimizam #sedidole me zabrinjava, ne zato što je bio miran, nego zato što je bio kratak”, tumači mi Strahinja, PR konzultant, koji poput većine onih s kojima sam razgovarala kaže da će izlaziti svaki dan dok se nešto ne promijeni. Producentica Jelisaveta uvjerena je da su svjedoci najinteligentnije Vučićeve manipulacije do sada.
“Njegov tim je fascinantan. Svi smo 7. srpnja izašli jer je Vučić - a to je bila posljednja kap - izjavio da se virus vraća nakon što je prije izbora proglasio senzacionalnu srpsku pobjedu nad njim. Ja živim na Tašmajdanu i gledala sam osobno kako je dovodio ljude autobusima. Nakon cijele te epizode sa sramotnim izborima, odjednom nas opet želi zatvoriti jer se ‘ljudi skupljaju po kafićima’.
Posljednja kap
Taj osjećaj nemoći koji se u meni probudio istjerao me na ulicu. Samo sam se pokupila i izašla. Bilo nas je stotinjak. Normalni ljudi, ljudi s djecom, mladi, s bebama, u tridesetima. Ljudi su vikali: ‘Pustite nas da živimo, pustite nas da radimo’. Taman smo ponovo počeli dobivati plaće. Ta spoznaja da se svi osjećamo isto bio je prekrasan trenutak. Ali, nemiri su počeli oko ponoći. Postoji ekipa demonstranata koje diktira on sam, to je poznat scenarij. Među normalan narod ubaciš delinkvente sa suzavcem, uz optužbu da smo svi mi huligani. I onda imaš puno pravo da stvaraš nerede. Dugi je dan pola Beograda bilo pod policijom. Dovukao ju je iz svih gradova Srbije. U životu nisam vidjela toliko policajaca u gradu. Bili su nemilosrdni, tukli su sve pred sobom, ljudi imaju stravične fotografije i snimke. Spavala sam kod prijateljice jer je suzavca bilo toliko da je prodirao u stanove, a ja živim blizu. Ne može se disati. Što mi sad možemo kad je čovjek izvadio sve što je mogao? Treći sam se dan probudila s osjećajem nemoći. Javlja se čovjek iz aviona, a mi pretučeni, ne možemo disati! On ide u Pariz, obraća se Srbiji - ‘Nemojte se baviti batinašima, ja ću njih riješiti’! Ubacio je svoje narodnjake, odjednom neki veseljaci plešu kolo ispred Skupštine, svi se vesele i provode. Ti huligani, provokatori, vjerujte nam, specifične su fizionomije lica, mi iz Beograda znamo prepoznati te ljude. On je iz Pariza uspio sklopiti pakt s navijačima, održao je derbi Partizana i Zvezde, pa sada ima i njih iza sebe. N1 nam non-stop pada, a ostale televizije ne izvještavaju. Čak i ljudi koji su u Beogradu, ali ne u centru, nemaju objektivnu sliku onoga što se događa. Moram napomenuti da pritom nijedan izlog nije razbijen. Ne vidim što se može promijeniti, najebali smo. Doslovno. Treće smo večeri promijenili taktiku i sjedili u miru, na distanci, kako bi se ispoštovali svi protokoli uslijed korone. Ne mogu vam objasniti koliko smo ljuti. On je prepametan - instruira ljude da napadaju policijski koridor. Nitko normalan nije napadao policiju, to su njegovi ljudi. Osjećam se nemoćna u svemu tome, ali nadam se da ćemo održati kontinuitet.” I dok svjetski mediji govore o prosvjedu protiv epidemioloških mjera, Mirta mi u bijegu šalje zadnju poruku: “Obavezno napiši da ovo nije prosvjed protiv epidemioloških mjera!”
Dok završavam tekst, u ranojutarnjim satima subote Jelisaveta mi piše da se zaključala u kuću jer je u Beogradu kaos, a oko Skupštine su ometači signala, pa ne mogu doći do onih koji se fizički nalaze u najkrvavijem od svih prosvjeda do sada. Obećaju mi se javiti do jutra. Oni koji su mi se stigli javiti kažu da ih je manje jer se boje, da su “dečki sa stadiona gadni i plaćeni da stvaraju nerede”, ali da prosvjedi “neće stati”. Letjet će baklje, suzavci, kamenje i parole “Ustaj Srbijo”.
Ratna zona Beograd, srpanj 2020.
